CDU/CSU ostaje bez podrške Hrvata Njemačke: Rezolucija Bundestaga na tragu Osman-paše i Kallaya

Protiv te rezolucije, za koju se glasovalo u paketu s odlukom o sudjelovanju njemačkih vojnika u snagama EUFOR-a Althea u Bosni i Hercegovini, bili su zastupnici Alternative za Njemačku (AfD) i Lijevi (Die Linke).

No, jednoglasna podrška demokršćanskoga kluba u Bundestagu neugodno je iznenadila mnoge Hrvate, kako u Hrvatskoj i BiH tako i u Njemačkoj. Pogotovo se to odnosi na Hrvate iz Njemačke, koji su dosad na njemačkim izborima u najvećoj mjeri godinama glasovali za koaliciju CDU/CSU. Bez obzira na to što je riječ samo o rezoluciji, a ne, primjerice, o obvezujućem protokolu ili zakonskoj odluci, ona je uvelike razljutila golemu većinu Hrvata u Njemačkoj.

Pogotovo se to odnosi na one Hrvate koji su članovi ili simpatizeri njemačkih kršćansko-demokratskih stranaka CDU i CSU, a još više na članove koordinacija i ogranaka HDZ-a u Njemačkoj koji bi pred svake njemačke izbore pozivali Hrvate da glasuju za koaliciju tih stranaka.

Istodobno, Bošnjaci u BiH i Njemačkoj slave “političku pobjedu” nad Hrvatima i Srbima, pri čemu glorificiraju ulogu mladog njemačkog zastupnika bošnjačkih korijena Adisa Ahmetovića (SPD). On je za njih “iznio” tu rezoluciju, koja, po mišljenju hrvatskog iseljeničkog pisca, sveučilišnog profesora i voditelj HKM Münster dr. fra Luke Markovića, nije ništa drugo nego “rezoluciju koja iz neznanja i bahatosti njemačkih političara pridonosi ponovnom sukobu tri konstitutivna naroda u BiH”.

”Politička pobjeda”

Uz to se “beznačajni bošnjački kotačić u njemačkoj politici”, kako je fra Luka u svojoj kolumni nazvao Ahmetovića, do kraja razotkrio kao probošnjački lobist iz SPD-a koji je s istomišljenicima iz ostalih klubova vladajuće koalicije uspio i demokršćanskom klubu nametnuti rezoluciju koja, zadirući u ustav BiH, negira konstitutivnost naroda u toj zemlji.

Teško je reći, a još teže shvatiti zašto je frakcija CDU/CSU podržala rezoluciju Bundestaga o BiH, znajući kako ta rezolucija osobito nije u interesu Hrvata u BiH, a nije ni u skladu s politikom njima sestrinske stranke, vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj.

Prema nekim mišljenjima, razloge takvog političkog manevra frakcije CDU/CSU treba tražiti u vlastitim interesima jer u ovom trenutku ne žele iskazivati bitno različita stajališta od službene vanjske politike njemačke vlade.

Također, jedan od razloga u svemu tome može biti i pokušaj njemačkih demokršćana da ojačaju poziciju Christiana Schmidta, aktualnog visokog predstavnika za BiH, koji je i član CSU-a, a koji ovisi i o podršci “semafor” koalicije iz Berlina.

Što god bilo, taj postupak njemačkih demokršćana, uz prijašnji niz antihrvatskih postupaka njihova člana Christiana Schmidta, samo je još jedan kamenčić u slaganju bosanskohercegovačkog mozaika koji je u suprotnosti s interesima hrvatskog naroda u BiH. Imajući u vidu kako je najmanje polovina Hrvata u Njemačkoj podrijetlom iz BiH te kako većina onih starijih Hrvata s pravom glasa na njemačkim izborima redovito glasa za koaliciju CDU/CSU, mnogi od njih pitaju se treba li i dalje nastaviti glasovati za te dvije stranke.

Razočarani demokršćanima

Razočaran postupkom njemačkih demokršćana bio je i neformalno prvi čovjek HDZ-a Njemačke dr. Veselko Jovanović, koji je predsjednik Koordinacije HDZ-a Sjeverne Rajne i Vestfalije (NRW) te odnedavni član Predsjedništva HDZ-a Hrvatske.

U kraćem razgovoru kazao je da se kao član CDU-a i kao bivši član regionalnog predsjedništva CDU-a u NRW-u sprema napisati pismo i uputiti ga predsjedniku CDU-a Friedrichu Merzu i predsjedniku CSU-a Markusu Söderu. U pismu će ih, kaže, pitati o razlozima podupiranja rezolucije u Bundestagu koja je izravno uperena protiv statusa Hrvata u BiH.

Tom rezolucijom, objašnjava dr. Jovanović, ruši se i Daytonski sporazum koji osigurava ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda. Isto tako, ta rezolucija ruši odluke ustavnog suda BiH koje jasno govore da svaki narod bira svoje predstavnike u svim strukturama vlasti te da nijedan od naroda ne može drugom narodu birati predstavnike jer se time narušava princip legitimnog predstavljanja.

– Činjenica je da u Njemačkoj živi više od 450.000 Hrvata. Oni su najvećim dijelom iz BiH i dosad su uvijek na izborima podržavali i većinom glasovali za koaliciju CDU/CSU.

Sada je veliko pitanje hoće li to činiti i ubuduće – kaže dr. Jovanović.

Slično dr. Jovanoviću rezonira i Bože Jakeljić, dugogodišnji povjerenik i počasni predsjednik Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) sa sjedištem u Kölnu. Kao hrvatski emigrant “staroga kova” i dugogodišnji njemački državljanin, i on će, ističe, dobro razmisliti hoće li ikada više dati svoj glas CDU-u, za koji je prije često glasovao.

Isto će, dodaje, savjetovati i članovima svoje šire obitelji i prijateljima.

– Kada je u pitanju interes moga hrvatskog naroda, spreman sam kao emigrant glasovati i za SPD, samo ako će to pomoći položaju Hrvata u BiH – ističe Jakeljić, koji također ne može shvatiti politiku Bundestaga koji usvaja takvu rezoluciju.

Pritom ističe kako ga sve to nažalost podsjeća na nekadašnje njemačko podržavanjem Titove politike iz doba kancelara Willyja Brandta. Također dodaje kako ipak treba pričekati i vidjeti o čemu se radi te da njemačka vlada nije obvezna postupati po toj za njega “zlonamjerno koncipiranoj rezoluciji” koja “ugrubo određuje pravac njemačke politike u postupanju prema BiH”.

Bolji poznavatelji prilika u CDU-u smatraju kako to što se dogodilo u Bundestagu dolazi iz kuhinje CDU-a Hessen. Prema tom izvoru, za prilagodbu konačnog teksta rezolucije bio je zadužen Michael Brand, zastupnik CDU-a rodom iz Fulde.

Zanimljivo je da, a što je Brand naveo i u svom životopisu, od stranih jezika govori “engleski, francuski i bosanski jezik”.

Osim toga, u svom životopisu naveo je da je, radeći kao dopisnik od 1996. do 2000. godine, “studirao u Sarajevu od 1997. do 1998. godine”. Brandu je u prilagodbi teksta rezolucije navodno desna ruka bila zastupnica u Bundestagu iz Hessena Patricia Lips.

U svemu tomu važnu ulogu imao je Manfred Pentz, glavni tajnik CDU-a Hessen, koji je prije bio čest gost na hrvatskim, a u posljednje vrijeme na bošnjačkim skupovima u Frankfurtu i drugdje.

Zanimljivo je kako na tekst rezolucije, koji je prošao filtar CDU-a u glavnom gradu Wiesbadenu, nije mogao utjecati ni osvjedočeni prijatelj Hrvatske, zastupnik Klaus-Peter Willsch. Također je pravo čudo kako lokalni HDZ Frankfurta i Koordinacija HDZ-a Hessena, kao ni HDZ iz Hrvatske ili hrvatska diplomacija, nisu uspjeli, ili nisu ni pokušavali, izlobirati da barem klubovi CDU-a i CSU-a u Bundestagu budu protiv te rezolucije.

Isto se odnosi i na ostale hrvatske političke stranke koje nisu lobirale kod svojih stranačkih prijatelja u Njemačkoj.

Ipak, najveća odgovornost mogla bi se pripisati političkom vodstvu Hrvata iz BiH, koji ni dan-danas nemaju ured u Berlinu, niti imaju lobistički klub u Bundestagu. Sada je razvidno kako je dugogodišnji nerad i prepuštanje pojedincima ili udrugama zvučnog imena u Njemačkoj da lobiraju za Hrvate iz BiH bilo potpuni promašaj.

Jednako se može reći i za državne institucije koje se brinu o Hrvatima izvan domovine, a koje su pogrešnim dodjelama državnih potpora više stvarale nezadovoljstva nego što su koristile “hrvatskoj stvari” u Njemačkoj.

Ova rezolucija ipak je imala i jedan pozitivan učinak koji se ogleda i u pozivima hrvatskih udruga iseljenim Hrvatima iz BiH da se registriraju za izbore i svojim glasom pomognu u ostvarenju prava svog naroda na izbor svojih predstavnika.

Juratoviću prijete smrću

Začuđen da je rezoluciju o BiH podržao klub zastupnika koalicije CDU/CSU bio je i zastupnik SPD-a Josip Juratović, koji se svojski zalagao da se kao krivac za stanje u BiH, osim lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, prozove i bošnjački lider SDA Bakir Izetbegović.

Juratovićevo zalaganje za neznatnu izmjenu teksta rezolucije nije dobilo potrebnu potporu, a on sam poslije je zbog toga bio izvrgnut progonu bošnjačkih nacionalista.

Najprije mu je bio uskraćen poziv za govor na skupu u Stuttgartu na kojemu je 10. srpnja obilježena obljetnica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Juratoviću su poručili da može privatno doći na skup, ali da neće govoriti.

Umjesto Juratovića, na skupu u Stuttgartu, koji je uz bošnjačke udruge iz Njemačke organizirao i Generalni konzulat BiH u Stuttgartu, govorili su čelnik SDA Bakir Izetbegović te član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Tijekom govora Izetbegovića i Komšića, a prema fotografijama na društvenim mrežama Juratovićevih bližih suradnika, mahalo se zastavama tzv. Armije RBiH. Bošnjačka aktivistica koja je Juratovića preko Twittera optužila da radi za Vladimira Putina stajala je među uzvanicima tog skupa među kojima su bili “građanski” Komšić i “građanski” Izetbegović. Osim toga, bošnjački su aktivisti preko društvenih mreža Juratoviću prijetili smrću te ga prozivali i optuživali da je fašist.

Kad spominjemo te prijetnje i uvrede Juratoviću, teško je ne zamijetiti različit odnos dvojice njemačkih socijaldemokrata, Juratovića i Ahmetovića. Dok je Juratović reagirao na izjave hrvatskog predsjednika Zoran Milanovića, koji je Ahmetovića nazvao “Bošnjakom koji glumi građanina”, Ahmetović do pisanja ovoga teksta nije stao u obranu Juratovića od bošnjačkih nacionalista koji su izrekli kudikamo teže uvrede nego što je to bio rječnik hrvatskog predsjednika.

Interkonfesionalno bošnjaštvo

Sve ovo oko rezolucije o BiH događa se u vrijeme dok Njemačka i Europa strahuju od prelijevanja rata iz Ukrajina u BiH. Teško je znati je li upravo to bio jedan od razloga da je vladajuća “semafor” koalicija” s koalicijom CDU/CSU glasovala za rezoluciju o BiH. Ili su možda posrijedi neki drugi razlozi koji proizlaze iz nepoznavanja stanja u BiH.

Poznato je kako Nijemcima nije stran građanski model države, kao ni pojam državne nacije. A oba ta modela u konačnici bi značila pretvaranje BiH u bošnjačku državu u kojoj bi se svi deklarirali kao “Bosanci” ili “Bošnjaci”.

Ta ideja interkonfesionalnog bošnjaštva postoji otprije. Prvi ju je pokušao nametnuti veliki zagovaratelj ideje bosanstva, i posljednji veliki vezir Osmanskog Carstva, Topal Osman-paša. Njegovo interkonfesionalno bošnjaštvo svodilo se na to da u zemlji postoji samo bosanski narod koji je historijski vezan za osmansku državu. Topal Osman-pašinu neuspjelu ideju nacionalnog jedinstva naroda u BiH pokušao je potkraj osamdesetih godina 19. stoljeća nametnuti Benjamin Kallay, austrougarski ministar financija i upravitelj Bosne i Hercegovine. Ta njegova politika zasnivala se na “izoliranju BiH od srpskog i hrvatskog utjecaja i osvještavanju Bošnjaka o njihovoj naciji”.

Naravno, i to je bilo neuspješno jer su se Kallayevoj fikciji protivili i Zagreb i Beograd, jednako kao i velik dio tadašnjih muslimana u BiH.

Kad se usporedi ono što je u rezoluciji Bundestaga zaželio vidjeti Adis Ahmetović, čiji se ideološki stavovi podudaraju sa stavovima Bakira Izetbegovića i njegova oca Alije Izetbegovića, onda se iz svega zrcale ideje Topal Osman-paše i Benjamina Kallaya. Slučajno ili ne, teško je reći. No, vrijeme s kraja 18. ili 19. stoljeća, jednako kao i s kraja 20. stoljeća, neusporedivo je s današnjicom.

Što prije to shvate njemački političari, bit će bolje za mir na jugoistoku Europe, a i u Europi. Bit će bolje i za koaliciju CDU/CSU jer im ovakvi izleti mogu samo štetiti te mogu i ostati bez hrvatskih, a i srpskih glasova u Njemačkoj.

Pogotovu se to odnosi na populacije mlađih hrvatskih glasača koji, za razliku od starije generacije, neće biti uvijek vjerni demokršćanima. Mlađi se Hrvati u posljednje vrijeme, zbog politike koju vode i CDU i CSU, ionako sve češće okreću ostalim njemačkim strankama.

Sudeći po zastupničkim mjestima u njemačkim gradovima, mladih Hrvata sve više ima kako u Liberalima (FDP) i Zelenima, dvjema strankama kojima najviše streme, tako i u SPD-u, ali i u AfD-u.

Nakon posljednjih poteza što su ih povukli demokršćani i njihov član Christian Schmidt, nikoga ne bi trebalo začuditi ako CDU/CSU na idućim izborima ostane bez nekoliko desetaka tisuća glasova Hrvata s njemačkim državljanstvom, piše novinar Stipe Puđa za Večernji list.

Dnevnik.ba