Što bi bilo da je Jugoslavija prežijvela? Sigurno je da bi svijet danas bio potpuno drugačije mjesto.
Za početak, zbog prisutnosti Pokreta nesvrstanih, Europska unija bi bila daleko slabija i manje utjecajna u svijetu. Cijela Europa bi hrlila u Beograd, a iz njega u šest republika koje se danas tuku oko mrvica iz Bruxellesa, piše američki politolog i analitičar Phil Butler u svom autorskom tekstu na sajtu “Modern Diplomacy”.
Otkud Butleru tolika vjera u “silni” pokret nesvrstanih koji čak i u blokovskoj podjeli svijeta nije imao značajniji politički utjecaj nije jasno. Odnose u snazi i političkom utjecaju definira gospodarstvo, novac i ekonomska moć. Kako bi to Jugoslavija s Libijom npr imala veći utjecaj u svijetu od Njemačke i Francuske npr, nije baš najjasnije.
Svi smo svjesni dvije činjenice tvrdi Butler. Prvo, Jugoslavija se raspala zbog uplitanja Zapada kome nije odgovaralo da ima jaku i moćnu zemlju u srcu Europe. Drugo, Jugoslavija se nikada ne bi raspala da jugoslavenski narodi nisu u sebi nosili sjeme tog raspada, da nisu bili plodno tlo za propast.
Ova teza je također upitna. Jugoslavija se raspala na obodu raspada SSSR-a. Milošević i njegov nacionalizam koji je razorio Jugoslaviju te upalio bakle nezavisnosti u svim republikama, nisu nešto što je projektirano vani. Previše su to autentične priče da bi se moglo kazati kako je to Zapad poticao. Zapad je , Butler zaboravlja, Markoviću nudio milijarde ako spasi Jugoslaviju. Tako da i ta teza “uglednog politologa” ne stoji.
Imajući obje te stvari u vidu, odlučili smo da vam prenesemo najzanimljivije dijelove ovog romantičarskog i poprilično površnog teksta “Kako je Jugoslavija sirijaniziranaa prije 25 godina” Phila Butlera, britanskog stručnjaka za Istočnu Europu. Tekst je iracionalan no zanimljiva je optimistična iluzija kojom se Butler služi.
Mnogi od vas, koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji, možda će zatvoriti oči i plakati jer će shvatiti da su izgubili mnogo više od puke zajedničke države. Izgubili su svijetlu budućnost kakva je mogla biti. U alternativnom univerzumu, što bi bilo da Jugoslavija i dalje postoji?
U ovom današnjem ključnom trenutku povijesti, apsolutno je neophodno da se pozabavimo događanjima u posljednjih 25 godina, a Jugoslavija i zapadna intervencija u njoj možda je najbolje mjesto odakle treba poći.
Možete li zamisliti Europu u kojoj je Jugoslavija jedan od najvažnijih igrača? Ja mogu. Jugoslavija je zapravo bila jedan od najvećih kulturnih i ljudskih eksperimenata u povijesti. Formirana na međi bivše Austrougarske monarhije i Osmanlijskog carstva, Jugoslavija je spojila narode iz oba kulturna kruga na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog.
Eksperiment je trajao nešto više od pola stoljeća, a ideja je bila stvaranje jedinstvene države za sve južnoslavenske narode. (čuj eksperiment!)
Premda je Jugoslavija djelomično bila geostrateški projekt Britanije i Francuske s ciljem obuzdavanja Njemačke, u osnovi je to bila razumna i pravedna ideja.
Odredbe Krfske deklaracije su pozivale na stvaranje ustavne monarhije slične engleskoj, i iako je kralj Aleksandar u jednom trenutku suspendirao ustav i izbore, ovaj projekt je i dalje obećavao.
Rat, političke makinacije, unutarnji i vanjski pritisci su se okomoili na ovu svjetsku silu u usponu i kao što to obično biva u ovakvim eksperimentima, autoritarna vlast je postala neophodna i čak poželjna.
Kada je na vlast došao nacionalni heroj, diktator i globalni “celebrity”, Josip Broz Tito, Jugoslavija je na svjetsku scenu izašla u punom kapacitetu. (čuj diktator!) Njegova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih je bila i velikodušna i ekstremno značajna, posebno za narode same Jugoslavije; uostalom, njeni temelji su položeni upravo u Beogradu 1961. godine.
Kada se na raspad Jugoslavije gleda iz ove perspektive, vidi se geostrateško razmišljanje Washingtona i nikome nisu potrebni savjetodavna skupina instituti da bi spoznali zbog čega je predsjednik Bill Clinton čekao 1995. godinu da bi intervenirao u BiH. Clinton je zapravo samo nastavljao politiku destabilizacije jugoslavenskog socijalizma, koju je utemeljio njegov prethodnik George Bush Stariji.
Sada znamo da su pobunjenici koje je tajno obučavala Amerika odigrali ključnu ulogu u rasparčavanju te regije putem organizacije poznate kao Atlantska brigada sastavljena od oko 400 boraca, koja se na Kosovu borila rame uz rame sa OVK.
Priča jednog Francuza koji je obučavao pripadnike Atlantske brigade podsjeća na ono što se posljednjih godina događalo u Ukrajini, Libiji i Siriji. Vide se obrasci koji nas vode kao istini: užasna polja smrti u legitimnoj državi Jugoslaviji, investitori koji otimaju ono što je preteklo, mrlje na rukama američkih predsjednika, britanskih lordova i neonacističkih njemačkih industrijalaca.
Jugoslavija je postala predložak za Afganistan, Irak, Arapsko proljeće i Ukrajinu. Priča o genocidu u ime demokracije je previše odvratna da bi se o njoj govorilo. Većina ljudi u ovim nacijama je vraćena 200 godina unatrag, u vrstu srednjovjekovne egzistencije bez nade. Jedini izlaz bivši Jugosloveni danas vide, prirodno, u EU i NATO-u. Svakako su u sukobu na Kosovu obje strane činile zločine, kao i drugdje u jugoslavenskim ratovima.
To nije suština onoga što pričam, već totalitet katastrofe. Prije svega, narodi nekadašnje Jugoslavije više nemaju svoj stvarni glas.
Drugo, rasturanje te nacije dovelo je do smrti i progonstva više milijuna ljudi. To je druga priča. Moja “fantazija” o Jugoslaviji bi trebao otvoriti oči.
Jugoslavija je izgrađena na ideji da bi Južni Slaveni trebali prestati biti slabi i podjeljeni. Ujedinjena nacija Jugoslavije nije bila laka meta imperijalističkim namjerama kakve vidimo danas.
Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata, socijalistička Jugoslavija postala europska priča o uspjehu. Između 1960. i 1980. godine ta je zemlja doživjela možda najživahniji gospodarski i društveni rast u svijetu: pristojan životni standard, besplatno zdravstvo i školstvo, garantirano pravo na posao, jednomjesečni plaćeni odmor, stopa pismenosti preko 90 posto i očekivani životni vijek od 72 godine .
Koliko je meni poznato, nijedna od novonastalih balkanskih država ne može pohvaliti ni s upola takvim prosperitetom. Bio je to prosperitet zbog koga su zapadne interesne grupe željele uništiti Jugoslaviju. Svi narodi Jugoslavije također su uživali iu besplatnim stanovima, te pristupačnom javnom prijevozu i komunalijama.
Neprofitna poduzeća su također bila u javnim rukama, što opet nije odgovaralo zapadnim demokracijama. Toj zemlji nije smjelo da se dozvoli da se nadmeće sa Njemačkom, Francuskom i posebno ne Britanijom, a ni londonski i luksemburški bankari nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.
Michael Parenti- nagrađivani autor i politolog, gostujući profesor Instituta za studije politike u Washingtonu – opisao je što je bio cilj Amerike u vezi s Jugoslavijom: pretvoriti jugoslavenski prostor u prostor Trećeg svijeta koji neće biti sposoban ići vlastitim putem razvoja, u prostor s razbijenom ekonomijom, s prirodnim resursima koji su potpuno otvoreni multinacionalnim korporacijama (posebno Kosovo bogato mineralima).
Također, cilj je bio pretvoriti Jugoslaviju i u prostor u kojem žive osiromašeni ali pismeni i obučeni ljudi koji će morati raditi za male pare i koji će zahvaljujući tome dovesti do pada plaća u Zapadnoj Europi.
I još nešto: cilj je bio razbiti naftnu, inženjersku, rudarsku, automobilsku i industriju gnojiva, kao i brojne druge bolje industrije, kako ne bi mogle natjecati s već postojećim zapadnim proizvođačima.
Na Balkanu, Zapad je demonizirao Srbe, u Libiji pukovnika Gadafija, u Siriji sada Asada, a obrazac ide ka Vladimiru Putinu kao najvećem trofeju do sada. To je svijet u kojem trenutno živimo. Snagom uspavanih američkih građana koji su do gluposti drogirani bezvrijednim tricama i kučinama super-kapitalizma: svijet u svoje ruke preuzimaju tirani.
Jugoslavija je 1991. godine bila 24. u svijetu što se BDP-a tiče. BiH je danas 112. i situacija se pogoršava. Hrvatska je 76, mada ju je “Bloomberg” nedavno stavio na listu deset najgorih na svijetu. Makedonija je 130. Crna Gora je 149. Slovenija je 81. Srbija je 87. i čini se da je stabilnija od svih ostalih.
Iz osobne perspektive, sjećam se onog prosperitetnog momenta bivše Jugoslavije, Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Bile su to prve zimske igre održane u nekoj komunističkoj zemlji, a baklja je išla od Dubrovnika, preko Splita, Ljubljane, Zagreba i brojnih jugoslavenskih gradova, dok nije došla u Sarajevo.
Imena osvajača zlatnih medalja se ne sjećam, ali se sjećam maskote Vučka, djela slovenskog slikara Jože Trobec, koji mi se iz nekog razloga urezao u pamćenje.
Taj mali vuk je predstavljao balkanske narode. Vukovi igraju bitnu ulogu u jugoslavenskim bajkama, oni su oličenje hrabrosti i snage i simboliziraju zimu.
Sada razmišljam o tome što bi taj hrabri i snažni narod Jugoslavije sve osvojio, da im se u sudbinu nisu umješali stranci. Ali, ta nacija je nestala zauvijek.