Britanija se “brine” da će Balkan pući: Je li ovo nova bitka za utjecaj ili stari kolonijalni refleks?

Dok Ukrajina gori, Zapadni Balkan ponovno se nalazi na radaru velikih sila. Britanski ministar vanjskih poslova David Lammy proteklog tjedna pohodio je regiju s porukom: “Putin vreba, Balkan je novo žarište.” Iako zvuči kao ozbiljno upozorenje, ostaje otvoreno pitanje – kome je zapravo stalo do stabilnosti Balkana, a kome do očuvanja vlastitog utjecaja?

Britanci ne skrivaju nervozu: dok se fokus Bruxellesa sve više usmjerava prema Ukrajini, Balkan bi – navodno – mogao pasti pod “dugu ruku Moskve”. Što je, prema njima, opasnije: ruski narativ ili to što regija ne puzi dovoljno brzo prema europskoj birokratskoj močvari?

Putin, tvrde britanski diplomati, ne želi pomirenje na Balkanu već permanentnu krizu. Sve kako bi se spriječio ulazak regije u EU i NATO, te time zadržao Zapad podalje od svog “dvorišta”. Ali kad London dramatično upozorava da Balkan ne može više “sjediti na dvije stolice”, jasno je da ne brine toliko zbog naroda ovdje, koliko zbog gubitka utjecaja.

Jer Balkan nije “ni Istok ni Zapad” – on je prostor u kojem velike sile redovito igraju svoje partije šaha. A kada UK ponovno otkriva Zapadni Balkan, obično ne slijedi ništa mirno ni pošteno.

Srbija se ponovno našla pod reflektorima kao “glavni sumnjivac” – pregovara s EU, ne priznaje Kosovo, odbija sankcionirati Rusiju i otvoreno surađuje s Pekingom. Za Zapad – paradoks. Za Beograd – realpolitik.

Dok Zapad optužuje Vučića da sjedi na dvije stolice, sam Zapad ne prestaje s njim pregovarati. I to sve dok se po Beogradu i dalje vijore ruske zastave, a studenti blokiraju promet zbog korupcije, nesreća i planova Trumpovog zeta da gradi po ruševinama NATO-ovih bombi.

U Prištini, britanska delegacija dočekana je s aplauzom. Kosovska predsjednica traži sigurnosni pakt s Londonom i poručuje da je Beograd “hegemonistički susjed”. Naravno, nitko se ne pita kako to da su napetosti eskalirale upravo kad je Zapad pokušao ugurati Srbiju i Kosovo u isti paket pod istim uvjetima.

Ali Osmani zna što radi – nudi trupce u ukrajinsku vatru, u zamjenu za jamstva sigurnosti. Ako se Balkan ponovno zakuhava, netko se planira pozicionirati dok još ima vremena.

Dodik, Putin i spora infekcija

U BiH, Milorad Dodik igra po starom receptu – izaziva visoke predstavnike, ignorira presude, leti za Moskvu, pa natrag u Beograd. Britanska političarka Arminka Helić naziva to “sporom infekcijom”, no zaboravlja da su upravo Zapadne sile u posljednjih 20 godina najviše relativizirale pravila igre u BiH. Dodik to samo koristi.

Britanski angažman u regiji možda zvuči kao podrška stabilnosti. U stvarnosti, radi se o staroj borbi za utjecaj. Balkan je još jednom postao bojište između sila koje nas gledaju kao geopolitičke pločice, a ne kao narode sa svojim interesima.

Putin je možda problem. Ali i licemjerje Londona, pasivnost Bruxellesa i pohlepa lokalnih elita igraju svoju ulogu u toj priči. I dok Zapad kalkulira, Istok šaptom gradi pozicije.

Ako Balkan opet postane igralište – to neće biti zato što je pao, već zato što su ga svi pustili da padne.

Koliko je britansko upozorenje realno, a koliko strateška propaganda?

Upozorenja britanskih dužnosnika o “ruskoj prijetnji” na Balkanu dolaze u osjetljivom trenutku, ali ne treba ih prihvaćati bez kritičkog odmaka. Iako postoje stvarni razlozi za zabrinutost, očito je da u toj retorici ima i elemenata propagande i strateškog pozicioniranja.

🔹 ŠTO JE REALNO?

• Rusija ima interes za Balkan – koristi meke metode (dezinformacije, političko lobiranje, crkvu) kako bi zadržala regiju podalje od EU i NATO.

• Balkan je ranjiv – zamrznuti konflikti, korupcija, slabe institucije i frustracija mladih čine ga plodnim tlom za manipulaciju.

• Zapad nije dosljedan – podržava lidere poput Vučića ili Dodika kada im to odgovara, a kritizira ih kada ne slijede zapadnu liniju.

🔹 ŠTO JE PREUVELIČANO?

• Rusija je vojno i politički iscrpljena ratom u Ukrajini – teško da ima kapacitet za otvaranje novog ozbiljnog sukoba na Balkanu.

• U mnogim problemima regije Moskva nije krivac – studenti na ulicama Beograda, nesreće u Novom Sadu ili korupcija u BiH nisu rezultat ruskog upletanja, već domaćih promašaja.

• Upozorenja često služe pritisku – “prozor prilike” za EU integraciju više zvuči kao ultimatum nego kao iskrena ponuda.