Published On: Pet, lis 15th, 2021

Branimir Pofuk: Gubavci na granici

Rumboci. Neobičnog li imena za selo. A meni na spomen tog imena krene film u glavi. Nakon sati vijuganja kroz šume, planinska neasfaltirana cesta odjednom izbija na rub provalije u kojoj svjetluca, zeleni se i plavi Ramsko jezero. Nikada to ne bih vidio da me rat nije nanio na tu improviziranu cestu prema srcu Bosne u vrijeme kada su mirnodopske prometnice bile presječene i prekinute bojištima. Prolazio sam tamo u svaka doba dana i godine i nikada se na taj pogled nisam navikao toliko da bi me ostavio ravnodušnim. Na toj cesti, visoko iznad Ramskog jezera, nalaze se Rumboci.

Odavno nisam pomislio na to mjesto, sve dok me prijateljica neki dan nije uputila na portal Radio postaje Rama (radio-rama.info) da poslušam snimku propovijedi koju je baš u Rumbocima na blagdan sv. Franje Asiškog održao franjevac Ivan Šarčević.

Bila je to jedna od onih propovijedi za kojih se u crkvama ne drijema od dosade, nego se naćule uši i duša. Jedan od onih govora na kakve se čovjek s još barem malo kršćanskog duha u sebi nikada ne navikne do ravnodušnosti, zato što su rijetke i dragocjene. Izravno, bez okolišanja, podilaženja i pobožnjačkih fraza, svakom razumljivim i britkim narodnim jezikom, vatreno i prijekorno, a bez želje da se ikoga osudi ili povrijedi, iskreno, ponizno i bez trunke nadmenosti, baš onako kako su stoljećima s narodom živjeli i narodu govorili bosanski franjevci ovjekovječeni u fratarskim kronikama i romanima, a sa samo jednom svrhom: da se kaže istina, ljudska i evanđeoska. Eto, baš tako je o svetom Franji, Crkvi, svakodnevnom životu, o vlastima crkvenim i svjetovnim, o kršćanstvu i hrvatstvu, o prošlosti i sadašnjosti, i kroz sve to o Bogu govorio u Rumbocima na blagdan sv. Franje fra Ivan Šarčević, a ja ga slušao na internetskom portalu Radija Rame.

A onda sam, dan kasnije, na RTL-u slušao i gledao veliki prilog o zlostavljanju, mlaćenju i protjerivanju migranata iz Hrvatske natrag u Bosnu i Hercegovinu. Rezultat je to ozbiljnog i temeljitog višemjesečnog rada novinara iz raznih redakcija i nekoliko europskih zemalja u koordinaciji istraživačke novinarske mreže Lighthouse Reports iz Nizozemske. Ne može se drugačije nego tako do temeljito istražene i vjerodostojno ispričane novinarske priče.

U RTL-ovoj “Potrazi” vidjeli smo dio priče koji se najviše tiče upravo Hrvatske jer svi prikupljeni i izneseni dokazi upućuju na to da su glavni negativci pripadnici hrvatskih policijskih postrojbi. Odvratan je prizor batinanja ljudi, a jednako jezivo i prijeteće što su izvršitelji maskirani fantomkama i bez oznaka policije i države kojoj pripadaju i u čije ime to čine. Vrlo vjerojatno pri tom slijede nepisane zapovijedi ili upute, uz prešutnu suglasnost i u suglasju s politikom Europske unije prema migrantima. “Push back” je fraza kojom se pokrivaju takva nedjela suprotna zakonima i ljudskosti.

Pritom krišom snimljeni maskirani ljudi uopće ne djeluju kao zločinci i sadisti koji uživaju u nasilju koje čine, premda nije isključeno da i takvih među njima ima. Naprotiv, oni doista izgledaju kao ljudi koji rutinski izvršavaju rutinski zadatak. Tako se čini i tako najvjerojatnije i jest. A to znači da su samo isturena ruka u koju je politika Europske unije – smišljena, raspravljena, dogovorena i usuglašena na najvišim razinama – stavila pendrek. Zato će po europskim središtima političke moći i njenoj hrvatskoj filijali u Banskim dvorima ovih dana biti mnogo licemjernog mlakog zgražanja, ograđivanja, nijekanja. A ako pritisak novinara i dijela javnosti postane političkim elitama baš nepodnošljiv, provest će se možda napokon i neka ozbiljna istraga na kraju koje će se detektirati i sankcionirati počinitelji ovog konkretnog snimljenog slučaja nasilja nad ljudima i zakonima. I prilično sam siguran, ako do toga dođe, da će ti pojedinci biti žrtveni jarci kojima uopće neće biti jasno kako je odjednom sve to što rade, zato što to od njih očekuje i traži za svoju sigurnost, bogatstvo, mir i kršćanski identitet zabrinuta Europa, odjednom postalo zločin kojeg se javno gnušaju baš oni koji su ih na granicu poslali.

I da se ne zaboravi još jedan važan dio priče, koji je s ekipom na jednom divljem smetlištu blizu granice pronašla i snimila RTL-ova Danka Derifaj: hrpa spaljenih dokumenata, osobnih stvari i mobitela. Toliko o tome da policija, osim premlaćivanjem, migrante ne odvraća od novih pokušaja prelaska granice i golom pljačkom.

Sada je već jesen, lije kiša i vani je mnogo hladnije i neugodnije nego onog lipanjskog vedrog i toplog dana kada je nastala snimka na hrvatsko-bosanskoj granici i gdje se može pričiniti kao da i prebijani migranti i ljudi s pendrecima sudjeluju u malo grubljoj društvenoj igri, nekom reality showu. Ali, ti ljudi su i po ovakvom vremenu negdje tamo vani, u šumama i gorama. I oni kojima je životni cilj granicu prijeći, i oni koji su poslani sa zadatkom da ih zaustave i vrate. Lako je i čovjeka ama baš ništa ne košta iz svog toplog doma jedne žaliti, a druge osuđivati. Mnogo je korisnije pitati se igramo li svi mi u svemu tome još neku ulogu, osim promatračke. Jesmo li samo debelo meso takozvane javnosti, ili nešto i sami doprinosimo općoj klimi koja je ne samo dopustila, nego i omogućila prizore s granice koje mnogi i odobravaju, i pozdravljaju.

E, tu se valja vratiti na propovijed fra Ivana Šarčevića i njegove riječi zbog kojih sam ga i uveo u ovu priču. Iako ih je uputio vjernicima u Rumbocima, Internet je također njegova crkva pa sam ih i ja doživio vrlo osobno, a možda će i još koga potaknuti na razmišljanje.

Ispričavši kako je najviši stadij obraćenja Franjo iz Asiza doživio onda kad je u sućut i milosrđe pretvorio svoje gađenje prema gubavcima, fra Ivan nas pita: “Tko su gubavci današnjeg vremena, braćo i sestre? Tko je to gubavac u mom životu? Koga to ne podnosim? Koga su to nametnule politike da ih ne podnosimo, da su svi, ama baš svi zli? Da to nisu muslimani možda? Da to nisu migranti? Ma svi su teroristi! Je li to doista tako? Je l᾿ to tako Bog kaže?”

Recept je to koji uvijek upali: ljude proglasiti zaraznim opasnim gubavcima koje, podrazumijeva se, treba otjerati i držati dalje od nas zdravih i sretnih u našoj kršćanskoj Europi. I zato svakom od nas ide to jednostavno pitanje: je li ono možda i moja produžena ruka koja mlati gubavce na našim granicama?


Autor: Branimir Pofuk

Tekst je objavljen u Večernjem listu

guest
nije obvezno
2 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
2
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x