Božo Vrećo, pjesnik duše i vladar sevdaha, u svom posljednjem intervjuu opet nas je počastio ne samo riječima, već i suptilnim izazovom: kako voljeti nešto što te ne voli dovoljno natrag? Na Face TV-u, Vrećo je s karakterističnom iskrenošću pričao o svemu što ga je oblikovalo – Sarajevu, sevdalinci i sebi, ali i o gorčini koja ponekad prati njegov neupitni talenat.
“Nisam prihvaćen jer nisam musliman,” kaže Božo. A onda tačno onako kako to samo Božo može, s onom nježnom tugom u glasu, doda: “Postoji tu neko pravilo, ili barem percepcija, da sevdalinku može izvoditi samo netko tko je muslimanske vjeroispovijesti. I to je tako pogrešno. Sevdalinka pripada svima. To je njena moć i njena ljepota.”
Iako se čini da ga Sarajevo, taj njegov dom iz pjesama, voli dok ga sluša, čini se da ga ne voli uvijek dok ga gleda. “Smatraju me Srbinom koji živi u Sarajevu i bavi se sevdahom,” kaže, dodajući da se tu povremeno otvara cijeli spektar predrasuda, one tihe osude koje dolaze iz sjene društvenih mreža i lažnih profila. No, Božo, kao i uvijek, ima odgovor za sve: “Ljudi koji me vole, sretnu me i kažu to. Ljudi koji me mrze? Oni mrze sebe. Jednostavno je.”
Biti anatemom društva
Kad se osvrne na bh. društvo, Vrećo ga ne uljepšava. “Sistem je rušilački,” kaže, i sebe smješta u centar tog rušenja, ali ne kao krivca – već kao simbol otpora. “Za 14 godina nisam se dokazao ovom društvu. Nisam ni htio. Pripadnost meni znači samo jedno – pripadnost Bogu ljubavi.”
Tko će ga razumjeti, razumjet će ga. Tko neće, nastavit će zuriti u njegovu neobičnu haljinu i slamkasti vijenac na glavi, nesvjesni da je ispod svega samo čovjek koji pjeva o ljubavi, čežnji i samoći.
Sevdah kao sloboda
Na nedavnom koncertu u Bosanskom kulturnom centru, Vrećo je publiku poveo na emocionalnu vožnju kakvu samo on zna stvoriti. U haljini koja prati njegove fluidne pokrete i s crnim potpeticama koje prkose gravitaciji, izveo je svojevrsni sufi trans – ne, ne za publiku, nego za sebe. “Sevdah je sloboda,” rekao bi Božo, a tko je bio tamo zna da se to sloboda itekako osjetila.
Ono što je Božo ponovno pokazao jest da on nije samo interpretator sevdalinke – on je njezin suvremeni arhitekt, graditelj mostova koji spajaju prošlost i sadašnjost, tugu i radost, tradiciju i individualnost. “Moji koncerti su o emocijama,” kaže, “o tome da izbacimo sve ono što nas guši.”
I dok ga neki vide samo kroz ono što nose njegovi kostimi, oni sretniji vide ga kroz ono što nose njegove riječi – a to je, baš poput sevdalinke, ljepota koja ponekad boli.
wpDiscuz
