Published On: Pon, lis 22nd, 2012

Bošnjaci – nedovršena nacija

Ono što je zanimljivo u slučaju zebnje bošnjačkih prebrojitelja jeste nesigurnost u uspjeh vlastite identitetske politike, odnosno uspješne interpelacije stanovništva novom bošnjačkom nacionalnom ideologijom. Očigledna kriza nacionalnog identiteta, koja se odražava ili u potpunom odbijanju etnonima Bošnjak u korist identifikacije sa državom (Bosanac i Hercegovac, uglavnom u urbanim sredinama) ili primarnost vjerskog identiteta (musliman, Musliman ili musliman-Bosanac) u odnosu na nacionalni, potiče na razmišljanje o zanimljivoj tezi koja glasi: bošnjačka nacija je, za razliku od srpske i hrvatske, nedovršena nacija.

Autor: Vuk Bačanović l 6yka.com

Da li će Bošnjaka na popisu 2013, zbog nadekvatnog izjašnjavanja, biti manje nego što ih, ustvari, ima? Zabrinuti nacionalni revnitelji smatraju da je tako. Društvene mreže (Facebook i Twiter) su pune dramatičnih upozorenja po pitanju “zamke popisa stanovništva za Bošnjake”:

„Onaj ko na pitanje o nacionalnosti odgovori da je ‘musliman’, ‘musliman-Bošnjak’, ‘Bosanac’ ili ‘Bosanac-musliman’, bit će evidentiran kao ‘ostali’. Dakle na pitanje o nacionalnosti treba se izjasniti kao – BOŠNJAK. Jezik naš je – BOSANSKI JEZIK,  a ne bošnjački jezik. I, naravno, vjera – ISLAM. O ovome treba dobro povesti računa da ne bismo, nakon popisa stanovništva, postali nacionalna manjina.“, zabrinut je građanin BiH bošnjačke nacionalnosti, koji se potpisuje kao “Dino Merlin”.

“Mnogo je onih, posebno u RS, koji još ne vide razliku između pojma musliman i Bošnjak”, upozorava u svojoj izjavi za Dnevni avaz i poslanik u Narodnoj skupštini RS-a, Ramiz Salkić: “Svako ko, naprimjer, na pitanje o njegovoj nacionalnosti popisivaču odgovori da je ‘musliman’, ‘musliman-Bošnjak’, ‘Bosanac’ ili ‘Bosanac-musliman’ on će se evidentirati kao ‘ostali’ ili, kako stoji u popisnici, ‘ne izjašnjava se’. Ta zamka posebno vreba starije i dovoljno neuke osobe, a kakvih je, kada su u pitanju Bošnjaci, u RS veliki broj, i što može da ima dalekosežne posljedice na nacionalnu sliku BiH, ali i budućnost  Bošnjaka kao njenog najbrojnijeg naroda.” (boldovao V. B.).  U tu svrhu je pokrenuta čak i inicijativa “Bitno je biti Bošnjak”, čiji aktivisti ističu da, prema podacima s kojima raspolažu, čak trećina građana “bošnjačkog etničkog porijekla” nema dovolljno “nacionalne svijesti” da bi se izjasnila kao Bošnjaci.

Na stranu opravdani i očekivani strah nacionalističkih političara oko toga da li će im stado biti na broju i šta iz toga proizlazi. Ono što je zanimljivo u slučaju zebnje bošnjačkih prebrojitelja jeste nesigurnost u uspjeh vlastite identitetske politike, odnosno uspješne interpelacije stanovništva novom bošnjačkom nacionalnom ideologijom. Očigledna kriza nacionalnog identiteta, koja se odražava ili u potpunom odbijanju etnonima Bošnjak u korist identifikacije sa državom (Bosanac i Hercegovac, uglavnom u urbanim sredinama) ili primarnost vjerskog identiteta (musliman, Musliman ili musliman-Bosanac) u odnosu na nacionalni, potiče na razmišljanje o zanimljivoj tezi koja glasi: bošnjačka nacija je, za razliku od srpske i hrvatske, nedovršena nacija.

Šta to zapravo znači? Još je dr. Muhamed Hadžijahić nepobitno dokazao da je bošnjački pre-moderni etnički identitet (do 19. stoljeća) stajao ‘au pair’ sa hrvatskim i srpskim etničkim imenom, ali da bošnjštvo “nije imalo potrebne uvjete da preraste u nacionalno bošnjaštvo”:

Iz muslimanske sredine formirao se vladajući sloj, koji je, nalazeći u to doba, uglavnom, punu podršku širokih muslimanskih slojeva, težio za održanjem postojećeg stanja, tj. feudalne Turske Carevine, u kojoj bi, istina, Bosna zadržala poseban status, ali sa hegemonijom Muslimana. Građanske klase u modernom smislu, koja bi predvodila nacionalni pokret, nije bilo među Muslimanima, a čaršija je stagnirala u svojim esnafsko-feudalnim okvirima. Utjecaj grada, zapravo čaršije, na muslimansko selo, koji je inače evidentan, u ovom pogledu ni ne dolazi u obzir. Paradoksalno je da su među Muslimanima kao nosioci bošnjačke ideologije, ukoliko se i pojavljivala, bili najviše begovi, pa je i njihovo bošnjatvo imalo izrazito feudalno obilježje. Ovakvo bošnjaštvo bez demokratskog sadržaja nije imalo potrebnu atraktivnu snagu. Štaviše, obespravljena kršćanska raja je, vodeći borbu s feudalcima, znala tražiti zaštitu i kod predstavnika centralne vlasti, protiv kojih su inače vodili borbu bosanski Muslimani još znatno prije nego što su to učinili srpski (u manjem broju i hrvatski) ustanici potkraj turske vlasti.
 (1)

Drugim riječima, građanska klasa, koja podrazumijeva, na prvom mjestu, moderne kapitaliste (starim imenom buržaziju), nije postojala. S druge strane, vladajuća klasa – begovat sa privilegijom nasljedstva, nije pokazivala ni volju ni sposobnost da prevaziđe osmanski timarski feudalizam, odnosno da akumulirane viškove vrijednosti uloži u pisanje bošnjačkog nacionalnog programa, definisanja nacionalne politike ili stvaranje infrastrukture (prije svega školstva), kojom bi se u masama kreirala bošnjačka nacionalna svijest. Agitovanje za bošnjački nacionalni program svelo se na usamljene glasove pojedinih begova, kao što je Mehmed Kapetanović od Vitine, ili fratara koji su evocirali uspomene na bosansko srednjovjekovno feudalno kraljevstvo, kao što su Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić i Anto Knežević.

Njihova nacionalna ideja nije mogla zaživjeti ne samo zbog konfesionalnih razlika, koje su u Osmanskom Carstvu bile i klasne (hrišćanska raja nije mogla pristupiti begovatu), već i zbog, već navedene, činjenice, da u takvu ideologiju niko nije imao interesa uložiti kapital, čak ni onda kada je bila otvoreno favorizirana od strane austrougarskog zemaljskog namjesnika Benjamina Kalaya. Neformiranju bošnjačke nacije je, u dobroj mjeri doprineo i konept ume, svemuslimanske zajednice, naspram nacionalnog partikularizma. Uz to, kako podsjeća Hadžijahić, kod bosanskih muslimana je priadnost umi, podrazumijevala pripadnost “turskoj vjeri”:

Sami  Muslimani su se sve donedavno priznavali turcima, podrazumijevajući pod tim pripadnika islamske vjere. Za Turčina u etničkom smislu imali su izraz „Turkuša“ ili „Osmanlija“. Vjersko obilježje ovog pojma reflektovalo se u osnovnoj maksimi vjeroispovijedanja koja je glasila: „Ja sam turčin, mumin, muslim, hakka elhamdulillah“Iz generacije u generaciju učili se u mektebima (osnovnim školama) šarti (mali katekizam), u kojima se identifikao turčin sa pripadnošću islama. Uobičajena zakletva bila je „tako mi turske vjere“, a za pobožnog muslimana govorilo se da je „turkovast“. (2 )

Kada je ostvarena njegova materijalna baza (kapitalistička klasa i njezin kapital), nacionalizam je i “forma diskursa, način interpretacije svijeta”, prema kojem je “svijet podijeljen u različite nacije od kojih svaka ima svoju zasebnu prošlost, sadašnjojst i budućnost” i prema kojem “ljudska bića mogu doživjeti svoje upotpunjenje jedino ukoliko pripadaju nacionalnoj zajednici, koja je superiorna svom drugim obliHcima pripadanja – porodičnoj, spolnoj, klasnoj, vjerskoj, regionalnoj itd.”(3) Različiti premoderni identiteti u BiH: bošnjački, “turski”, srpskopravoslavni (“rišćanski”, “rkački”, “vlaški”), rimokatolički (“latinski”, “šokački”) i drugi, nisu se, stopili u takvu modernu (bošnjačku ili bosansku) nacionalnu zajednicu. Formirane su, zahvaljujući postojanju jasnih nacionalnih politika i strategija, moderna srpska i moderna hrvatska nacija primarno na religijskoj osnovi, dok će bošnjačka svoje formiranje sačekati drugu polovinu 20. stoljeća, najprije u SFRJ kao muslimanska (sa velikim “M”), a potom ratne 1993. i bošnjačka, bazirana na islamskoj vjerskoj tradiciji.

Prvu je omogućila težnja za rješenjem nacionalnog pitanja u SFRJ sa bazom u, međusobno konkurentnim, republičkim partijskim biokratijama, dok je druga, u dobroj mjeri, odbrambena ideologija protiv agresivnog nacionalizma Karadžićeve četničke tiranije i njenog istrjebljivačkog projekta usmjerenog protiv muslimanskog stanovništva u BiH. Dok je prva nastala kao kompromis, kojim su republičke birokratije dijelile kontrolu nad republičkim ekonomijama, druga je nastala u porođajnim mukama ponovnog uspostavljanja kapitalizma, građanske (kapitalističke) klase i okvira njene vladavine: nacionalne države.

Pa ipak, radi se o, još uvijek, nezavršenom projektu. Dok liberalno građanstvo s prezirom odbacuje “bošnjaštvo”  kao sinonim za vjerski konzervatizam i zatucanost, zamjenjujući ga cool “bosanstvom i hercegovstvom”, kod mnogih građana tradicionalijih i/ili vjerskih ubjeđenja vlada konfuzija, budući da im je etnički identitet definisan vjerskim, te je vjersko u znatnoj mjeri nadređeno etničkim i određuje ga. “Neukost” potom producira “pogrešno” deklarisanje: “musliman-Bošnjak”, “Bošnjak-musliman”, “Bosanac musliman” itd. Dodatnu konfuziju stvaraju ljubitelji srednjeg vijeka, koji hrišćanske vladare feudalne bosanske države, pokušavaju bošnjakizirati, što uspjeva samo ukoliko ih se št više “približi” osnovnom sastojku i mazivumodernog bošnjaštva: islamu.

Zanimljivo je ovu situaciju (posebno savjete i vapaje za ‘ispravnim’ nacionalnim deklarisanjem) usporediti sa procesom formiranja moderne srpske nacije u BiH, odnosno instrukcijom Vase Pelagića srpskim učiteljima u Bosni, Hercegovini, staroj Srbiji i Makedoniji:

Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi idečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru.

Moderni nacionalni identitet, dakle, nije postojao oduvijek, već ga je, kroz svoje strukture, kreirala i ucjepljivala moderna (građanska, odnosno buržoaska) država, nadređujući pripadnost naciji, odnosno domovini svim drugim, posebno, premodernim identitetima, bilo da su bili etnički, lokalni ili vjerski. Drugim riječima, naciju je bilo nemoguće uspostaviti bez “ideoloških aparata” moderne kapitalističke države. Nacionalna ideologizirana istorija, nacionalni  normirani jezik (sa napisanom gramatikom i pravopisomm), nacionalna kultura, nacionalni “duh”, patriotska osjećanja, sve se to ucjepljuje u ljude, infrastrukturom, koja u ranija vremena nije postojala, pa samim time i (bilo koja) nacija.

Stoga je nedovršenost bošnjačke nacije zanimljiv prozor u prošlost i primijer za shvatanje kako nacije, zapravo, nastaju; da se ne radi o vječnim istorijskim kategorijama, koje prolaze kroz smjene društveno-ekonomskih formacija (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam), već da kroz te smjene nastaju. Ono što je, međutim, najbitnije za svaku progresivnu političku borbu, u svijetu zavađenih nacija, jeste i činjenica da one nisu vječne, te da kroz borbu za drugačiji, bolji svijet, mogu i nestati.

1 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Muslimanska naklada Putokaz, Zagreb 1990., str. 44., http://bs.scribd.com/doc/77645161/Dr-Muhamed-Had%C5%BEijahi%C4%87-Od-Tradicije-Do-Identiteta

2 ibid., http://bs.scribd.com/doc/77645161/Dr-Muhamed-Had%C5%BEijahi%C4%87-Od-Tradicije-Do-Identiteta

3 Umut Ozkirimli, Contemporary Debates on Nationalism: A Critical Engagement, PALGRAVE MACMILLAN New York 2005, str. 28