Published On: Sri, srp 7th, 2021

Bosanskohercegovački uteg hrvatskih eurofila i HDZ-ova omča oko vrata bosanskohercegovačkih Hrvata

Stječe se dojam da je ono malo Hrvata u Bosni i Hercegovini (prema nekim procjenama samo 200 tisuća „posljednjih Mohikanaca“) svojevrsni uteg, smetnja ili tegoba eurofilskoj struji hrvatske politike predvođenom premijerom Plenkovićem. Ista ta struja kao da drži omču oko vrata (mnogim) bosanskohercegovačkim Hrvatima kada idu glasovati na hrvatskim izborima. Pri tomu, izgleda da je spomenuti „uteg“ sve lakši, dok je „omča“ sve čvršća.

_________ piše: Viktor Matić | blog.vecernji.hr

Predsjednik „slučajne države“, gorki branitelj udbaških krvnika, jedan od najneuspješnijih bivših premijera i današnji predsjednik Zoran Milanović već se i u ono doba (dakle još kad je bio premijer) pokazao kao jedini premijer (i predsjednik) post-tuđmanovskoga razdoblja kojemu je zaista stalo do Hrvata u Bosni i Hercegovini, glasačkoga tijela koje tradicionalno nije naklonjeno njegovoj stranci. Dakle, mnogo minusa i jedan golemi plus! Taj Milanovićev veliki plus golemi je minus perjanicama one stranke kojemu su bosanskohercegovački Hrvati tradicionalno i, ne bez paradoksa, uporno naklonjeni.  Među tim perjanicama valja istaknuti bivšega ministra vanjskih poslova i današnjega predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, bivšu predsjednicu i najveću navijačicu hrvatske nogometne reprezentacije Kolindu Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića.

Krenimo s Njonjom. Poznato je da je u vrijeme većega (od standardnoga) hrvatskoga samoponižavanja i svojevrsne okupacije Hrvatske tijekom pregovora oko ulaska Lijepe naše u euroatlantske integracije tadanji ministar vanjskih poslava RH „mišićavi Apolon“ Jandroković pokazao svu svoju „muževnost“ i „hrvatsko rodoljublje“ veleizdajnički zabivši nož u leđa bosanskohercegovačkim Hrvatima, tako što je američkomu Velikomu Bratu otvoreno govorio protiv ideje o stvaranju trećega, hrvatskoga, entiteta u BiH. Njonjo je, kako tada pisaše naši saveznici Amerikanci, tu ideju Bože Ljubića (i drugih) proglasio „glupom“ i „nama [sluganski raspoloženim hrvatskim političarima – op. V.M.] neprihvatljivom“ (to što se vrlo važna presuda Ustavnoga suda BiH zove „predmet/slučaj Ljubić“, a ne „predmet/slučaj Čović“ jasan je pokazatelj tko je više radio na korist bosanskohercegovačkih Hrvata!).

Kolinda Grabar Kitarović je, poput pokojnoga Ive Banca, djelovala strogo (poslušno) na liniji Velikog Brata, dakle puno lijepih riječi za bosanskohercegovačke Hrvate, ali ništa konkretno. Forma bez sadržaja! Je li KGK (ili njezini suradnici) možda sustavno i neumorno lobirala u SAD-u s ciljem da se američka vanjskopolitička elita pridobije za rješenja koja za BiH, primjerice, predlaže američki politolog Brendan O’Leary, jedan od najvećih stručnjaka za podijeljena društva i konsocijacijsku demokraciju, ili da se osvijesti kako nametanje američkoga modela u „Bosni“ nije moguće? Takvo djelovanje KGK, ako ga je bilo, nije mi poznato. No, ako je – kako implicira hercegovački oriđinal i hrvatski politolog Dražen Pehar – cilj američkoga imperija konstantno držanje BiH u nestabilnom stanju i provođenje politike divide et impera, vjerojatno da bi se preko leđa bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba vodila šahovska bitka s ruskim imperijem, onda se tu jako malo može učiniti. Američkomu su imperiju njegovi interesi važniji od dugoročne stabilnosti i održivosti neke balkanske zemljice. S obzirom da je riječ o lijevoliberalnom imperiju sa selektivnim pristupom (lijevoliberalno kao da ispari pred islamističkim saveznicima), zanima me jesu li se hrvatski vanjskopolitički djelatnici dosjetili da se tzv. strategijom slabijih, npr. sustavnom retorikom o ugroženom malobrojnijem (hrvatskom) narodu u BiH, koji je praktički „disenfranchised“, te s naglaskom na važnost „multikulti“ pristupa mogu barem dijelom pridobiti srdca kreatora američke vanjske politike. Mogao bi se našaliti pa reći da se pristup američkih islamofiličnih (kršćanofobnih) i selektivno lijevoliberalnih imperijalista prema BiH ne bi promijenio ni kada bi se Hrvati BiH kolektivno izjasnili kao ateisti i pripadnici LGBTQI+ populacije.

S druge strane, mnogobrojni „domaći“ velikobošnjački lobisti (npr. Senada Šelo Šabić, Dejan Jović, Jasmin Mujanović i mnogi drugi), pa čak i oni islamistički nastrojeni, uvelike (zlo)rabe lijevoliberalnu retoriku ne bi li u BiH progurali svoje „građansko-liberalne“ ideje i/ili politike, dakle ideje i/ili politike miloševićevsko-hegemonističkoga tipa. Ti lobisti, poput stalne gošće HRT-a (!) Senade Šelo Šabić konstantno i licemjerno zamjeraju Hrvatskoj „miješanje“ u unutarnja pitanja BiH dok istovremeno pozivaju zemlje sa (selektivnim) lijevoliberalnim vanjskim politikama poput SAD-a da se upliću u unutarnja pitanja BiH (to je poznat refleks bošnjačkih nacionalista koji glume bosanskohercegovačke suvereniste, a koji zapravo od svoje zemlje žele načiniti koloniju te sebi priskrbiti unosnu ulogu kompradora, odnosno kasnijih punopravnih vladara zemlje!). Ako Senada Šelo Šabić, Reuf Bajrović, Emir Suljagić, Jasmin Mujanović i dr. mogu implicitno ili eksplicitno pozivati „križarski“ imperij (koji je surađivao s Osamom bin Ladenom) na modeliranje unutarnjih bosanskohercegovačkih odnosa, onda to isto od ruskoga imperija može tražiti jedan Milorad Dodik (američki pas koji se je otrgnuo s lanca).

Andrej Plenković, stječe se dojam, djeluje na njemačkoj liniji, dakle na liniji struje koja možda najviše drma Europskom unijom. Kakva je njemačka politika prema BiH? Predsjednik Milanović prije koji je dan upozorio hrvatsku javnost na već poznatu stvar, a to je da njemačka politika već godinama podupire velikobošnjački nacionalizam. Višegodišnji zagovornik prava Hrvata u BiH i neovisni zastupnik u Saboru Nino Raspudić specificirao je kako je u pozadini riječ o ideji prema kojoj bi se trebao srušiti krhki temelj Bosne i Hercegovine, odnosno koncept konstitutivnih naroda. Dodao je da je to zapravo jedna vrsta zločinačke politike. Raspudić je, uz to, napomenuo da je, uz Njemačku, Milanović spomenuo i Italiju. Pitam se je li – ako nije – u posljednje desetljeće i pol nekoć najčitaniji kolumnist „v Hrvatih“, talijanist i filozof mogao napisati nekakvu kratku knjigu na talijanskom poput mladoga lava Valentina Grbavca pa istu objaviti negdje u Italiji, možda i koji pregledni rad poput Kasapović ili, barem, inicirati prevođenje takvih radova na talijanski ne bi li se, uz usputno spominjanje Međugorja, nešto talijanskih srdaca i umova priklonilo „Morlacima rimskoga obreda“ u Bosni i Hercegovini. Možda je osjećao da za to još nije vrijeme jer se ni sami „Hrvaćani“ (stari naziv za žitelje Hrvatske) nisu bili dovoljno osvijestili o nepravdama s kojima su suočeni (što svojom, što tuđom, pa i našom krivnjom) Hrvati u BiH.

Neslužbena njemačka politika uvelike je na istoj toj „zločinačkoj“ liniji kao i službena njemačka (a izgleda i talijanska) politika. Ta se, pak, politika gura preko tzv. nevladinih udruga u kojima se okupljaju „stručnjaci“ i/ili aktivisti a la notorni Bodo Weber poznat, među ostalim, i po tomu što je izjavio kako je (nelegitimni i protu-ustavni predstavnik Hrvata u tročlanom Predsjedništvu BiH) Željko Komšić izglasan „uz djelomičnu pomoć bošnjačkih birača“! Spomenutu protu-bosanskohercegovačku politiku (dakle, onu koja smjera na rušenje tronacionalne države Bosne i Hercegovine i uvođenje „čiste građanske“, odnosno bošnjačke nacionalne države „Bosne“) neizravno potpomaža i bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske danas na čelu Vijeća Europe Marija Pejčinović Burić. Toliko važna Plenkoviću, onodobna kandidatura Pejčinović Burić bila je prioritet hrvatske vanjske politike. S druge strane, dojma sam da je Gordan Grlić Radman najamanje loš ili, ako hoćete, najbolji ministar vanjskih poslova u posljednjem desetljeću i pol. Čini mi se da osjeća bilo hrvatskoga naroda u BiH iz kojega je potekao jer pokreće određene inicijative (non-paper), odnosno da nešto konkretno zaista čini! E sad, je li poradi svoje buduće eurokarijere Plenković koči nešto odlučniju prohrvatsku vanjsku politiku ili Hrvatska jednostavno nema manevarskoga prostora kako bi pokazala da su prounitarističke-centralističke politike i/ili ideje koje u BiH provode/forsiraju neke vanjske sile i njihovi nevladini privjesci „pogubne … površne“, kako je to u Budnici rekao GGR? Drukčije postavljeno, koči li Plenković širenje toga ionako uskoga manevarskoga prostora kako ne bi ugrozio svoje visoko mjesto u očima eurokrata? Tu se postavlja pitanje je li eurofilskoj i ulizivačkoj struji hrvatske vanjske politike možda palo na pamet da „europejskim“ diskursom o BiHmogu pridobiti srdca eurobirokracije i/ili donositelja odluka u EU, uporno ih podsjećajući da su konsocijacijska rješenja uporabljena i u nekim zapadnijim članicama ili pak na činjenicu, koju ističe O’Leary, da sama EU „has 27 constituent peoples” te da je “organized according to a rigorous system of power-sharing, super-qualified majority voting, veto rights, and extensive recognition of cultural autonomy”?

Bilo kako bilo, danas smo tu gdje jesmo pa se u izvješću Europske unije o BiH uopće ne spominju konstitutivni narodi BiH, ali se zato spominje protuustavna retorika u BiH (valjda protuustavna retorika velikobošnjačkih nacionalista?). „U rezoluciji se“ – kako prenosi HINA – „ne spominje [ni] presuda Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić iz 2016., kojom je utvrđeno da postojeći izborni zakon BiH diskriminira konstitutivne narode“. S obzirom na to da je Ustavni sud BiH izjavio kako je princip jednakosti svih konstitutivnih naroda kamen temeljac Daytonskoga mirovnoga sporazuma, tj. Ustava BiH, hrvatska je eurozastupnica Ruža Tomašić s pravom upozorila da nespominjanje konstitutivnosti naroda spada upravo u protuustavnu retoriku kojoj se spomento izvješće tobože protivi. Unatoč tomu, Ruža Tomašić, izgleda, nije glasovala protiv takve rezolucije zbog čega ju je žestoko kritizirao mladi bosanskohercegovačko-hrvatski aktivist Marijan Knezović i jedan od mnogih mladih nastavljača posla koji je započeo Raspudić.

Po pitanju pozicije bosanskohercegovačkih Hrvata tu smo gdje jesmo zbog nedjelovanje njima na korist ili, još gore, zbog djelovananja protiv njihovih interesa (ako je njima u interesu da zaista budu konstitutivni i jednakopravni u odnosu na Srbe i Bošnjake, odnosno da žive u fukncionalnoj i demokratskoj državi koja može biti, a u određenoj mjeri već jest, i građanska i tronacionalna). Zbog čega je bilo i zbog čega još uvijek ima protuhrvatskoga djelovanja od strane nominalno državotvornih snaga (primijetit ćete da ovdje ne govorimo o Vesni Pusić ili o „krivokletniku“, kako Stjepana Mesića nazivaše general Praljak, a danas gradonačelnik Sinja iz redova MOST-a Miro Bulj) kakvo je bilo Jandrokovićevo djelovanje, odnosno djelovanje dužnosnika podređenih Pejčinović Burić? Ne vidim drugoga razloga za protuhrvatsko djelovanje (i nedjelovanje na korist hrvatskoga naroda) hrvatskih dužnosnika i političara od sluganskoga duha, nedostatka hrabrosti, zabrinutosti za vlastite fotelje i potencijalne materijalno unosne eurokarijere ili nečega što bi se, sukladno kultnoj Tuđmanovoj, moglo nazvati mentalitetom „stoke sitnoga zuba“. Hrvatskim političarima s takvim mentalitetom, bilo da su u Hrvatskoj ili u BiH, nacionalno pitanje vlastita naroda u susjednoj zemlji očigledno stvara određenu tegobu i svojevrsni uteg pri realizaciji svojih sitničavih interesa. Oni su ti koji svojom korumpiranošću (shvaćenom u najširem, ne samo legalističkom smislu!) stavljaju omču oko vrata svojega vlastitoga naroda čije interese brane isključivo deklarativno, pukim riječima i lijepom „grabar-kitarovićevskom“ formom.

Unatoč svemu tomu, najlakše je udarati po državnim službenicima i/ili političarima. U Hrvatskoj je neupućenost širega puka spram hrvatskoga pitanja u BiH odavno umanjena. Medijska je blokada manje-više razbijena. Dugogodišnji zagovornik prava bosanskohercegovačkih Hrvata, stabilne tronacionalne i građanske BiH te neovisni zastupnik Nino Raspudić (te dobri ljudi iza njega!) najzaslužniji je za osviješćivanje puka. Kako i sam često veli, on godinama tupi jedno te isto, i to je urodilo plodom što se tiče umova i srdaca Hrvaćana. Hrvaćani, kano što je moja malenkost, osvijestili su se i više zainteresirali za pitanja sunarodnjaka u BiH uvelike zahvaljujući Raspudićevoj dugogodišnjoj pisanoj ili usmenoj besjedi (njegovo papagajsko ponavljanje, ne mislim ništa uvredljivo, urodilo je plodom!). To je nemali uspjeh koji treba zadržati da bi svijest u narodu nastavila tinjati. No, to nije dovoljno! Treba tu svijest dotadno proširiti kako bi istinska politička potpora Hrvatima u BiH bila uvjet bez kojega nekomu političaru ili političkoj opciji, ma koliko dobri bili na drugim poljima, ne bi trebao dati glas! Međutim, kako osvijestiti širi hrvatski puk kad na hrvatskim parlamentarnim izborima bosanskohercegovački Hrvati ne glasuju za one opcije koje upozoravaju na nedjelovanje na korist bosanskohercegovačkih Hrvata ili na djelovanje izravno protivno interesima Hrvata  u BiH (kako te interese vide te opcije). Možda te opcije trebaju probuditi onaj pasivni dio Hrvata BiH, one koji ne izlaze na hrvatske parlamentarne (i predsjedničke) izbore. Izgleda da mnogi glasuju guzicom, a ne rodoljubnim srdcem. Potrebno je, dakle, sve one koji ne glasuju, jer su im oni koji glasuju guzicom (klijentela) ogadili izbore, potaknuti na glasovanje (a ne bi bilo loše razmotriti i diskutabilnu opciju obveznoga glasovanja)!

Čak i kad bio veći broj Hrvata glasovao za nekakvu „hercegbosansku“ opciju, kojoj bi primarni cilj bio riješavanje nacionalnoga pitanja Hrvata BiH, i kada bi ta opcija imala 10 do 15 posto u Saboru i svoje ruke nepokolebljivo uvjetovala potporom Hrvatima u BiH da steknu ravnopravnost, pluralizam i svoja ustavno zajamčena prava kao što je pravo na legitimno predstavljanje – čak ni to ne bi bilo dovoljno ako najveći dio političkih opcija u RH tomu pitanju ne bi pridavao veću važnost ili ako se zbog toga pitanja najveći broj političkih snaga nije spreman zamjeriti jačim igračima u EU i/ili zapadnim neoimperijalnim vjetrovima koji nas, da prarfraziram jednu stariju Raspudićevu, uvjeravaju da su Berlin, Beč, Rim, i Washington (pa posredno i Rijad) bliži Posušju i Livnu od Imotskoga i Sinja. Na pitanjima kao što su prava Hrvata u BiH (i u Srbiji) vidi se (ili će se tek vidjeti) je li Hrvatska zaista ozbiljna nacija-država ili tek puka uhljebnička tvorevina s lijepom obalom.

Vjenčna lobistica velikobošnjačkoga nacionalizma Senada Šelo Šabić likuje kako je, unatoč tobože snažnomu hrvatskomu lobiranju, EU parlament odbio amandmane hrvatskih eurozastupnika na Izvješće o BiH (valja podsjetiti da Šelo Šabić djeluje u Zagrebu te je česta gošća HRT-a, što je – bez ironije – lijep pokazatelj slobode govora u glavnom gradu Hrvatske; ima li nečega sličnoga u Sarajevu?). Malo morgen snažno lobiranje! Za prave lobiste lobiraju drugi! To je možda moglo biti neko malo jače ad hoc kvazi-lobiranje koje je po svojoj prirodi osuđeno na propast. Gdje je kontinuirano lobiranje eurozastupnika, njihovih pomoćnika, njihovih veza, MVEP-a, gdje su „hecegbosanski“ think-tankovi, intelektualci, aktivisti, novinari itd., ljudi koji bi stalno izbacivali članke, radove, izvješća, analize, intervjue itd. na stranim jezicima i u stranim medijima, kucali na razna vrata, širili mreže, vodili borbu i iza zatvorenih vrata  i ondje gdje to svačije oči mogu vidjeti, gdje je sinergija službene i neslužbene politike!? „Nema ništa bez države“, kaže mi jedan prijatelj iz BiH. Istina, ali ovaj „nevladin“ sektor jednako je bitan. Ako je on veći, jači, utjecajniji i „radikalniji“, može činiti „prljave“ stvari koje se eurofilskim političarima i službenicima ne čine, a zbog kojih se ti isti političari/službenici mogu eurobirokratima i „Amerima“ ponuditi kao „razumniji“ partneri i „proturiti“ im barem dio „radikalnih“ ideja i zamisli (poput one da se očuvaju daytonski temelji BiH [lako je rušiti, teže je graditi], da je federalizacija dobra ideja, da treći entitet rješava hrvatsko pitanje i Sejdić-Finci slučaj, da postoje razna konsocijacijske opcije umjesto trećega entiteta a sa sličnim rezultatima, da su jedini bh Hrvati neupitni prozapadni faktor itd.).

Tko brani bosanskohercegovačkim Hrvatima ili onim žiteljima RH podrijetlom iz BiH da npr. osnuju jednu krovnu udrugu (famozni Stiftung) kako bi činili ono što je Raspudić svojom kolumnom činio, ali i na stranim jezicima, kako bi stjecali veze diljem EU i u SAD-u, plasirali tekstove, knjige, radove (poput onih Mirjane Kasapović ili Dražena Pehara), članke itd. u strane i domaće medije, znanstvene i dr. časopise, organizirali tribine, konferencije, akcije itd. Tko brani bosanskohercegovačkim Hrvatima da rabe „soroševske“ metode protiv velikobošnjačkih soroševaca!? Tko brani bosanskohercegovačkim Hrvatima i njihovim saveznicima iz službene i neslužbene politike da, primjerice, „na sva zvona“, na svim relevantnim stranim jezicima, u svojim lokalnim i stranim medijima, na društvenim mrežama, u (vanjsko)političkim krugovima i drugdje rašire vijest da je specijalni izvjestitelj Europskoga parlamenta za Bosnu i Hercegovinu i dopredsjednik Europske narodne stranke Paulo Rangel izjavio kako BiH ne može „napredovati bez uzimanja u obzir konstitutivnih naroda“ te kako oko toga „moramo biti vrlo jasni jer ponekad vidim[o] da ljudi čitaju Rezoluciju kao da možemo ići naprijed bez … tri konstitutivna naroda“? Kako je u Nu2 implicirao vođa Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov, kada ste tihi čuje vas samo ono malo ljudi oko vas, a i njima neće biti sasvim chiaro o čem je riječ. Ponekad, pogotovo ako ste mali, valja galamiti, a u isto vrijeme držati se one „tiha voda brege dere“. Bit i lav i lisica, rekao bi talijanski filozof kojega Raspudić često citira i spominje. Po pitanju hrvatskoga pitanja u BiH, Hrvati i političari za koje većinski glasuju nisu niti lavovi niti lisice.

Kako sijemo, tako žanjemo!

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x