Pustit će te stari prevarant da ga posložiš po svom, pa te ošamariti kad se najmanje budeš nadao. Taman ćeš se opružiti njime kao po kauču, zadovoljno zapaliti cigaretu razmišljajući kako je život čudo, i kako beslovesno seru svi što kažu da je život dolina suza, kad će te odjednom nešto odalapiti po potiljku, tako snažno da će ti otpasti oči. Osvrnut ćeš se onda i ugledati, jasno, svoj vlastiti život: stari kurvin sin ti se u otpale oči kezi i kliberi.
Evo, recimo, Zlatko Hasanbegović.
Prije dvije godine, u ono kratko vrijeme dok je Hasanbegović bio ministar kulture, Ante Tomić o njemu je napisao jednu kolumnu u dalekom srpskom NIN-u, pa u njoj javno oglasio „stanovitu naklonost za tog retarda“. „Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kad je netko, na primjer, homoseksualac i skinhed, ili kaluđerica i nimfomanka, ili komunist i katolik, kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima što ga preziru i potiho iza leđa zovu balijom.“
Odmah nakon tog teksta Hasanbegović je, jasno, olizao plajvaz i tužio Tomića kao još jedna žrtva pošasti „duševnih boli“. Nije Tomićev „blajburški purger muslimanske vjeroispovijesti“ bio impresioniran piščevom empatijom, nije uopće shvatio da ovaj zaista suosjeća s takvim svojim likovima, luzerima s društvene ili historijske margine, manjincima u vlastitoj manjini, gay-skinheadima, muslimanskim ustašama ili minotaurima jednorozima. Što je svakako ispao manji problem od onoga da Tomićevu neobičnu naklonost „divnim gubitnicima“ nije razumjela ni gospođa sutkinja zagrebačkog Općinskog suda.
Od Tomićeva frustriranog zagrebačkog muslimana što se upeo siromah prikazati većim Hrvatom od katoličkih ustaša, gospođi sutkinji uspjeliji je i plastičniji ispao lik sjebanog jednog malog provincijskog ministra kulture koji se zbog novinskog teksta „našao u stanju uznemirenosti i nesanice“, jer su i njemu i obitelji „dobacivali na zagrebačkim ulicama, nazivajući ih bijednicima, klaunima, jednorozima i retardima“. Književnoj kritičarki zagrebačkog Općinskog suda manje je uvjerljiv, eto, bio Tomićev Ivica Kičmanbegović u ministraturi, nego Hasanbegovićev tupavi, bolno karikaturalni ministar što plačući trči po Bogovićevoj dok prolaznici za njim viču, „alo, jednorože!“. Pa mu je dodijelila nepravomoćnu književnu nagradu od trideset hiljada kuna.
Deset mjeseci prošlo je od te presude, svašta se u međuvremenu dogodilo u životu našeg jednoroga, malo je bio ministar kulture pa malo nije, malo je bio uz Andreja Plenkovića pa malo nije, malo je bio u HDZ-u pa malo nije, malo je bio uz Milana Bandića pa malo nije. U tom glavinjanju bespućima vlastite zbiljnosti malo je, recimo, kao ministar kulture po Zagrebu financirao i promovirao knjige beogradskog kolege povjesničara Bojana Dimitrijevića – prevejanog četničkog revizionista koji javno rehabilitira srpskog firera Milana Nedića i slavnog komandanta đenerala Dražu Mihailovića – pa malo kao zastupnik u zagrebačkoj skupštini pizdio na Bandića, jer je ugostio prevejanog četničkog iluzionista i gradonačelnika Jagodine Dragana Markovića Palmu, bliskog suradnika i drugara slavnog srpskog komandanta Željka Ražnatovića Arkana.
U veličanstvenom historijskom sukobu na srpskoj desnici prijatelj Dražinog apologeta je na izglasavanju zagrebačkog proračuna uskratio svoj glas prijatelju Arkanovog apologeta, a Bandić ga je rutinski, onako kako se mijenja žarulja na noćnom ormariću, zamijenio jednim zastupnikom HSLS-a. Samo tako, zaletio se zagrebački gradonačelnik u najbliži dućan s jeftinim bijednicima i kupio jednog. „Dobardan“, „dobardan“, „imate li bijednike za formiranje većine u Gradskoj skupštini?“, „imamo, kakve želite?, imamo odlične HSS-ove, imamo nezavisne, a imamo i ove polovne HSLS-ove“, „HSLS?“, začudio se Bandić, „šta to još postoji?“, „ostalo nam nešto polovnih na zalihama“, objasnio mu prodavač, „iskren da vam budem, nisam siguran da još uopće rade“, „kajgod“, odgovorio Bandić, „dajte mi jednog“.
Rasplet Tomićeve humoreske znate. „Kak’ ste vidli, ja sam jedan od rijetkih Zagrepčanaca u zagrebačkoj Skupštini, i ne dam da mi diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka“, objasnio je na kraju HSLS-ovac Miroslav Polovanec zašto se iznenada priklonio Bandiću, pa za svaki slučaj pojasnio: “Sigurno neću stat’ pod palicu da mi naređuje Hasanbegović.“
Na kraju opore Tomićeve humoreske našao se tako zlosretni Zlatko Jednorogović među Njima nedovoljno Njihov, točno onakav kakvoga je pisac napisao: živ se siromah polomio da ga prihvate kao sebi ravnog i ispravnog, u srednjoj školi kao veteran Bad Blue Boysa bježao s nastave na Dinamove utakmice, na studiju za opskurne zagrebačke ustaške novine pisao himne Pavelićevoj vojsci, u Oreškovićevoj vladi skidao ploče s nazivom zagrebačkog Trga maršala Tita, i sve mu bilo džabe: svuda ga, poput kasne poslijepodnevne sjene, u stopu pratilo njegovo hasanbegovsko, nehrvatsko i nezagrebačko prezime.
Da je bar, eto, neki Prasćica ili Štakor, Babojeb ili Guzica, da je Sprdnen, Glavosek ili Grdonja, ili barem, jebiga, neki Cigan ili Židovčić, ili još bolje, Bastardec – da mu je u stvari bilo koje od drugih starih hrvatskih, pravih purgerskih prezimena, s prvog zagrebačkog popisa iz 1368., pa da je i on jedan od onih danas „rijetkih Zagrepčanaca“ – ne bi se na kraju Tomićeve gorke humoreske zatekao žrtvom istog diluvijalnog šovinizma kakvoga je godinama generirao svojim revizionističkim paračetničkim, pardon paraustaškim istupima.
Čovjeku na kraju zaista dođe da se „čisto sažali nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i potiho iza leđa zovu balijom“. A „balija“ zbog toga tužio Antu Tomića. Polovaneca, naravno, tužiti neće. Jer kukavelj dobro zna da je Tomić prvo lice jednine, a Polovanec prvo lice množine: da ga i onda i danas žali samo Ante, a balijom potiho iza leđa naziva množina – od brojnih „njegovih“ Hrvata i ustaša do onih, eto, „rijetkih Zagrepčanaca“.
Podsjetila me ova nevesela zgoda na jednu sličnu prije točno deset godina, kad se junakom potpuno iste priče zatekao drugi jedan „balija“, slavni Emir Nemanja Kusturica. Jednako se Kusturica živ bio polomio da bude veći Nemanja od Stefana Nemanje i veći Srbin od Raše Karadžića, jednako je, baš poput Hasanbegovića, za lijepe pare tužio novinara, kad ga je Andrej Nikolaidis zbog toga zajebavao po novinama, jednako je Emir – baš onako kako je Zlatko od svoje države dobio Ministarstvo kulture – od svoje dobio koncesiju na Mokru Goru i pravo da diktira pravila u Park šumi. Pa ga na kraju srpski seljaci sa Zlatibora izvrijeđali kao „baliju“, pitajući se „gde se on to zvanično potpisao kao Nemanja?“.
„Ne damo da nam diktiraju neki poturice gore od Turaka!“, pobunili su se tada zlatiborski seljaci. „Ne dam da mi diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka!“, pobunili se deset godina kasnije zagrebački seljaci.
„To su ljudi za prezir, to su oni koji snižavaju nivo vrednosti čitavog jednog naroda!“, zavapio je onda u novinama Emir Nemanja Kusturica, početnik gori od četnika. „To su najgori šovinisti, ljudi koji promiču mržnju i sve ono za što optužuju druge!“, zavapio je deset godina kasnije stari blajburger Zlatko Rafael Boban Hasanbegović, poustaša gori od ustaše.
„Život je čudo“, zaključio je na kraju u naslovu jednog svog maloumnog filma Emir Kusturica. Nekom, eto, čudo, nekom kurvin sin, to zna svatko tko se barem jednom rodio.
wpDiscuz