Published On: Tue, Jan 8th, 2013

Bogatunski emigrant

Francuskoga glumca Gerarda Depardieua susreo sam u Španjolskoj. Fin čova, neposredan i francuski simpatičan. Konfuzan taman koliko umjetnik treba biti, nimalo arogantan. Nesklon analizama ljudi, tek je nakon kojih deset minuta razgovora uvidio da nisam francuski seljak. Zbog konjugacija koje u francuskom više ni spikeri na TV-u ne koriste. Ja sam, naime, hercegovački seljak, da ne pomisli koji od „Mostarlija“ i ostalih paćenika da sam „pravi Mostarac“… Divio sam mu se, zapravo načinu na koji Gerard s lakoćom nosi svoj uspjeh. Sve do neki dan. Gerard D. je, naime, napustio svoju Francusku i otišao u Rusiju, zemlju poludiktature u kojoj još nije razvijeno civilno društvo ni država. Zapravo, ni Kina ni Rusija, ako ćemo pravo a ne politički korektno, nisu još uvijek za potpunu liberalizaciju političkih odnosa.
__________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Kao ni mi ovdje što nismo bili, pa platili i još plaćamo. Hrvatska hoće to prebroditi što bržim, paničnim stapanjem u Europsku uniju, Bosna i Hercegovina nije ni na tragu civilnom društvu. Srbija se otima, ali ni sama ne zna kako ni zašto. Kako god, Francuska je zemlja dalekog i nama teško dostižnog civilnog i civiliziranog društva. Svi na njezinu tlu, imali državljanstvo ili ne, imaju pravo na punu zdravstvenu zaštitu. Odakle? Od igara na sreću. Eto, čak i one u Francuskoj donesu nekome sreću.
Kad nešto ne valja u Francuskoj, ne osjetim se dobro. Ovdje je to i normalno, da ništa ne valja. Kad kažu „država“, ja pomislim „Francuska“. Tako je. Žao mi je što prema BiH nemam patriotskih osjećaja, ali tu ne mogu ništa. Francuska je starija i od mene i od BiH. „Vive la Republique!“, kažem kad vidim u kakvom čemeru se valja ovo naše društvo. Ipak, i ovdje čovjek shvati puno toga. Shvati da je istina da manjak novca kvari tijelo a višak kvari dušu. Ako ne dijeliš s drugima, poznatima i nepoznatima, bolje je da i nemaš. Shvatili su to i Francuzi. Tamo, ako si bogat kao Gerard Depardieu, uzmu vam čak tri četvrtine prihoda, daju to drugima; potrebitima, bolesnima, siromašnima, onima s manje sreće, talenta ili naslijeđa. Nije to Božja nego ljudska pravda, ali pravda jeste. Bogatun tako, i s četvrtinom toga što ima, može živjeti i s novcem potrebnim za stotine onih koji imaju manje. Najniži prihodi se, stoga, u Francuskoj i ne oporezuju. Pošteno? Možda i nije, možda bogatun teže radi i više se žrtvuje. Pravedno? Sigurno jeste. Kada bih, kao Gerard, zarađivao desetke milijuna godišnje, ne bi mi smetalo da to podijelim. Naprotiv. Znao bih da mi je talent za glumu, kao i ovaj za pisanje, Bog dao sa svrhom, ne da bih se obogatio i odljudio.
Duša strada kad novac postane važniji od naroda. Od jezika, od kulture, od čovjekova okruženja i od duše. Gerard je za ljubav i cjelovitost svoga novca otišao u Rusiju, poludržavu, poludiktaturu, kontrolirani kaos na putu prema demokraciji i novoj ekonomskoj moći. Svoju Francusku za koju znam da je voli, napustio je zato što u njoj mora dijeliti svoje bogatstvo. U poludiktaturi ne mora. Odrekao se svoje publike, svojih sunarodnjaka, svoga jezika, ali je ponio sve svoje pare. Tamo sad ima svega, sve može kupiti, od seksa do ljubavi onih koji će s njim dijeliti ljubav prema novcu. Možda, ako se potrudi, prije smrti ponovno kupi i svoju besmrtnu dušu.