Jedan iskusan Mostarac lani mi je rekao kako je u životu najbolje biti bogat, zdrav i anoniman. A onda se požalio da je siromašan, sve ga boli, a uz to ga još svi znaju i gnjave. Upravo to prokletstvo slavnog siromaha pogodilo je Nazifa Mujića, junaka filma “Epizoda u životu berača željeza”.
Mujić je za ulogu u tom filmu Danisa Tanovića na lanjskom Berlinskom festivalu osvojio “Srebrnog medvjeda” za najbolju mušku ulogu. Odglumio je, u stvari ponovo odživio, zajedno sa suprugom njihovu vlastitu tragičnu epizodu – ženu kojoj je dijete umrlo u utrobi liječnici su odbili primiti jer nije imala zdravstveno osiguranje. Priču je uz minimalan budžet snimio bh. oskarovac, film je neočekivano osvojio “Srebrnog medvjeda”, a posebno iznenađenje i satisfakcija bila je nagrada za najboljeg glumca.
Nino Rapsudić l nezavisne.com
Nazif Mujić je preko noći postao zvijezda. Zahvaljujući filmskoj slavi ponuđen mu je posao u Tuzli i činilo se da smo dobili jednu od rijetkih suvremenih bh. priča sa sretnim završetkom. Nažalost, najnovija epizoda u životu berača željeza sve to je otužno obezvrijedila. Prošlog tjedna mediji ponovo izvještavaju o Mujiću, koji se s obitelji već dva mjeseca nalazi u Njemačkoj, u azilantskom domu na periferiji Berlina. Tamo čeka na protjerivanje u BiH jer mu je odbijen zahtjev za azilom. Malo podsjećanja na kratkotrajnu lanjsku zvjezdanu prašinu donose mu televizijske ekipe sa svih strana svijeta koje je u azilantski dom privukla neuobičajena priča o čovjeku koji, manje od godinu dana nakon što je glumački “osvojio Berlin”, sada na krajnjem rubu istog grada tavori kao odbijeni azilant koji čeka izručenje.
Kako je došlo do toga da se obitelj Mujić našla u gorem stanju nego prije snimanja filma i kratkotrajnog zvjezdanog statusa? Nakon trijumfalnog lanjskog povratka iz Berlina dotad nezaposleni junak, koji je preživljavao skupljajući staro željezo, dobio je solidno plaćen posao u tuzlanskoj Slanoj banji. No, vrlo brzo je promijenio posao jer mu, kako kaže, nije odgovarao. Dobio je drugu priliku u komunalnom poduzeću, no tvrdi da se tamo ozlijedio na radu pa je napustio i to radno mjesto.
Od slave i mogućnosti stalnog zaposlenja, u zemlji u kojoj stotine tisuća ljudi sanjaju bilo kakav posao, Mujić nije imao vajde jer se u taj životni stil nije uklapao. No, problem je nastao jer se nije više mogao vratiti u predberlinsku životnu kolotečinu. Tvrdi kako mu je nemoguće funkcionirati opet kao berač željeza jer svi misle da je sada bogat. Na kraju, nesposoban raditi novi posao, a u nemogućnosti vratiti se na stari kao da se u međuvremenu ništa nije desilo, došao je na naizgled logičnu ideju – Berlin ga je uništio pa će potražiti satisfakciju upravo u Berlinu. Podnio je molbu za azil u Njemačkoj, ali je odbijen uz obrazloženje kako siromaštvo nije dovoljan razlog za dobivanje dozvole boravka, tj. toliko žuđene njemačke socijale. Najkasnije devetog ožujka mora napustiti Njemačku i vratiti se u potpuno neizvjesnu bh. egzistenciju.
Priča bi bila velika i tužna, štoviše bila bi još bolji materijal za nastavak filma, da Mujić u objašnjenju onoga što mu se dogodilo nije učinio težak prekršaj. Tu odjednom prestaje biti pozitivac s margine društva i postaje oličenje njegovog moralnog sunovrata.
Mediji prenose kako Mujić servira priču da je žrtva zavjere. Tvrdi da ga je redatelj Tanović pokrao, kao i vlada BiH. Ne objašnjava kako. Za snimanje krajnje niskobudžetnog filma, kojeg je Tanović radio bez honorara, Mujić i žena su dobivali svako po sto maraka po danu snimanja, što je dnevnica za koju bi rado snimala većina školovanih glumaca u BiH.
Danas ističe kako mu drugi ne daju skupljati staro željezo jer misle da je kao glumac zaradio bogatstvo. Očito, ni Mujić ni kolege mu berači nemaju pojma koliko zarađuje glumac u kazalištu. Ili kako životare drugi umjetnici u BiH. Žali se da mu je slava teret jer ga i liječnici i sestre prepoznaju pa misle da je bogat i očekuju da sve plati. Mujić tvrdi da mu je berlinski “Medvjed” sada teret oko vrata, a i njegova žena Senada je ljuta na Tanovića, koji bi valjda trebalo da ih uzdržava do kraja života.
Bizarno je da Mujić Njemačkoj nudi “nagodbu”. Kaže da je spreman vratiti “Srebrnog medvjeda” za boravak i posao u Njemačkoj. Nejasno je zašto bi Njemačkoj trebao natrag kip kojeg je berlinski žiri dobrovoljno dodijelio.
Slavni berač željeza kaže kako ne želi da mu djeca jednom kažu: “Naš tata je bio najbolji glumac, a ništa nam nije ostavio. Ništa osim figure u obliku medvjeda”. Tragikomična bit cijele situacije i jeste u tome da je Mujić umislio da je on stvarno vrhunski glumac. Život bi mu vjerojatno bio lakši da je prihvatio da on nije najbolji europski glumac, već je glumac za samo jedan film, u kojem je pod palicom dobrog redatelja prenio svoju tragičnu biografsku epizodu. Jer da je velikan europskog glumišta imao bi nakon Tanovićeva filma mnoštvo drugih ponuda i mogao bi živjeti od glume. Raskorak između vjere u vlastitu glumačku veličinu i zaslugu s jedne, i bijedne stvarnosti s druge strane stvorio mu je osjećaj krajnje nepravde, za koju sada nasumično optužuje druge.
Dio bh. medija i filmskih kritičara sukrivci su jer su mu stvorili nerealna očekivanja. Za niskobudžetni film kao naturščik je dobio solidan honorar. Ono što je neuobičajeno je da film dobiva nagradu na jednom od nekada najvećih filmskih festivala, koji zadnjih godina nažalost sve manje dodjeljuje, a sve više udjeljuje nagrade. Politički razlozi, sadaka, poželjna ideologija u Berlinu su izgleda važniji od filmske estetike. Tako je moguće da se Mujića, nakon desetodnevnog snimanja niskobudžetnog filma u kojem glumi samoga sebe, uzdigne na tron najboljeg glumca Europe.
Priča ima još jednu, širu dimenziju. Nazif Mujić je paradigma stanja svijesti dijela bosanskohercegovačke javnosti. Kao što je on umislio da je veliki glumac jer su mu udijelili “Srebrnog medvjeda” (može kriviti jedino žiri jer ga je obmanuo), tako su u Sarajevu mnogi u ratu i neposredno nakon njega umislili da su kulturno posebni, a ne samo prolazno zanimljivi Zapadu kao žrtva, kao objekt pomodnog iskazivanja suosjećanja. Tijekom rata i nakon njega u Sarajevo su dolazili veliki svjetski mislioci, umjetnici, rock zvijezde. Činilo se da je to sasvim normalno i prirodno zasluženo. A onda je sve to postepeno presušilo. Mislili su da mogu lagodno ostati zatvoreni u svoj status zvijezde i žrtve i da će ih, zbog njihove genijalnosti i posebnosti, netko drugi vječno uzdržavati. No, nažalost, ili na sreću, uvijek dođe trenutak otrežnjenja.
wpDiscuz