Evo nas opet, u probuđenoj hercegovačkoj sagi zvanoj “Tko je veći Hrvat – Ljubuški ili Široki Brijeg?”. Dok globalni svijet priča o ratu u Ukrajini, klimatskim promjenama i umjetnoj inteligenciji, mi ovdje, na kamenu i kršu, imamo svoju malu epopeju. Vraćamo se u politički budnu naciju.
Glavni likovi su – ministar iz Ljubuškog i komesar iz Širokog. Dva najpotentnija hercegovačka grada, dva lava u borbi za tron, dok sa strane mudro šuti Posušje, držeći se one narodne: “Rodijače, pusti budale, neka se tuku.”
LJUBUŠKI ŽELI SVOJE RESORE
Sve je počelo s izmjenama Zakona o policijskim službenicima. Ministar Mladen Bebek, ljubuška uzdanica i zaštitnik svog dijela proračuna, predložio je zakon koji traži pismenu suglasnost za svako promaknuće policajaca. Na papiru, zakon štiti novac, ali u stvarnosti – to je još jedan čin starog sukoba između Ljubuškog i Širokog.
Ljubušani kažu: “Mi samo želimo kontrolirati svoje resore. Što se vi iz Širokog miješate? Ne pitamo ni mi vas kako trošite novac na asfaltiranje širokobrijeških trotoara ili na vašu beskrajnu ljubav prema fontanama.”
S druge strane, Širokobriježani ne puštaju. Komesar, njihov ponos, sad je sveden na statistu. A kad se dirne u komesara, to u Širokom nije samo profesionalni problem – to je udar na čojstvo. A znaju oni šta je čojstvo, pogotovo oni što su sljegli u grad sa Ciganskog brda. Recimo Tuta. Sve je zapravo počelo s njim. Taj raskol između ova dva grada.
ŠIROKI ZOVE RANKOVIĆA U POMOĆ
Zdenko Ćosić, bivši premijer i širokobriješka institucija, u toj je drami stao na stranu svog grada. “Ovo nije zakon, ovo je politički udar! Ministarstvo pretvaramo u verziju Rankovićevog ureda. Komesar više nema ovlasti, policija gubi autonomiju, a sve odluke donosi političar iz Ljubuškog.”
Ćosićev revolt nije tek obična oporbena dosjetka – ovo je nastavak stoljetne borbe Širokog i Ljubuškog. Ranković je, naravno, samo alat u toj svađi. I dok se u ostatku svijeta Ranković koristi kao simbol represije i komunističkog jednoumlja, u Hercegovini je on postao kvisko za lokalnu političku makljažu.
GRUDSKI CHEGUEVARRA I POSUŠKA DIPLOMACIJA
Da stvar bude zabavnija, uključio se i Tomislav Che Bandić iz Gruda. Kako bi začinio borbu, ministru Bebeku donio je portret Aleksandra Rankovića. Performans dostojan nekog budućeg muzeja sjećanja na Januarsku revoluciju u Humskoj zuemlji. Grude, kao i 90-ih žele biti u centru pažnje, ako ne i velecentar cijele priče, iako u ovoj priči igraju ulogu voajera.
S druge strane, Posušje mudro mačekovski šuti. Posuški političari znaju pravilo igre: kad se Ljubuški i Široki tuku mali stoje ispod stola. “Bolje da oni ratuju,neće dirat u naše trezore,” šapće se u posuškim kuloarima.
KAKO ZAVRŠAVA BITKA?
Na kraju, dok Bebek govori o transparentnosti i zaštiti proračuna, a Ćosić viče o represiji i marginalizaciji, istina je jednostavna. Ovo nije priča o Rankoviću, policijskom profesionalizmu ili proračunskim obvezama. Ovo je priča o dva grada, dva ega, dvije povijesti koje se ne mogu pomiriti.
Ljubuški želi kontrolu, Široki želi čast, Grude žele pažnju i da ih se smatra veliki barem poput Šestanovca, a Posušje – pametno ili oportuno pak, naprosto šuti. Jer koga su vile jednom jahale…