Danas, kad smo svi prilično ovisni o mobitelima, društvenim mrežama i dopisivanju, malo tko mlađi od 35 godina uopće razgovara na kućni telefon. Danielle Tullo odlučila je svoju vezu staviti na zanimljiv i velik test, pa je na tjedan dana prestala svom dečku slati poruke bilo koje vrste (ni on ih nije smio slati njoj). Mogli su se čuti isključivo kućnim telefonom, navečer, nakon posla – pa, evo kako je to na kraju ispalo i što su točno naučili o svojoj vezi, ali i o sebi samima

“Svoj sam prvi mobitel dobila kad sam imala 12, a sa svojim dečkom, Nickom, prohodala sam kad sam imala 14 godina. Prije toga smo se poznavali i u stvarnom životu, ali čitava naša osmogodišnja veza trenutačno postoji i na našim mobitelima (ponajviše ondje). Sjećam se naših prvih pomalo neugodnih pokušaja zavođenja preko poruka, koji su onda doveli do kilometarski dugih poruka i razgovora koje smo vodili sve dok nismo zaspali. Stvarno se jako dobro sjećam kad mi je Nick poslao poruku da mu se sviđam, na onaj potpuno kul srednjoškolski način. Porukama smo dogovarali svaki naš sastanak, a preko poruke me čak i pitao hoću li biti njegova djevojka. Četiri godine kasnije krenuli smo na fakultet, svatko na jednom kraju zemlje, pa smo svoju vezu na daljinu nastavili uz pomoć, naravno, mobitela.

Danas, sa 22 godine, svako mi jutro započinje isto, uz obvezno dvije stvari – šalicu kave i Nickovu poruku za ‘dobro jutro’. Nisam mogla zamisliti da bi mi dan uopće mogao započeti drugačije. Moja ovisnost prema tim njegovim jutarnjim porukama otprilike je ista kao moja ovisnost prema Starbucksu.

No, kao što znamo, ovisnosti su obično negativna pojava, a nakon što sam Nicku tipkala poruke gotovo neprestano punih osam godina, odlučila sam da bih možda trebala prestati, barem na kratko. Odlučila sam da ćemo Nick i ja tjedan dana provesti bez bilo kakve vrste elektroničke komunikacije. Rekla sam mu to.

Nema mobitela i nema interneta, možemo koristiti isključivo kućne telefone

Pravila su bila takva da se moramo ponašati onako kako su se parovi ponašali prije mobitela i interneta – nema pisanja poruka, nema Snapchata, nema Gchata, ništa… Mogli smo se družiti uživo (logično) ili razgovarati preko kućnog telefona. (Moram ovdje napomenuti da oboje još uvijek imamo kućne telefone isključivo zato što još živimo u kući svojih roditelja.) Znala sam da će ovo biti užasno teško, ali, prije nego vam počnem zvučati kao najdramatičnija osoba na svijetu, pitat ću vas – kad ste se vi posljednji put nešto s nekime dogovorili preko kućnog telefona? Vjerojatno nikad… Imate li doma uopće kućni telefon? Možda imate, ali vjerojatno samo zato što je uključen u vašu kućnu internet ili TV tarifu.

U utorak, posljednji dan našeg dopisivanja, poslali smo si milijun ‘Volim te’ poruka, uz neizbježan dodatak tužnih emotikona. Dogovorili smo se da ćemo razgovarati putem kućnog telefona sljedeću večer u 22 sata. Bilo je bezveze…

Srijeda, dan prvi

Kao i svakog jutra, moj je alarm zazvonio, a kad sam ga ugasila očekivala sam da ću na ekranu vidjeti Nickovu poruku. U mom još uvijek pospanom stanju, protrljala sam oči i provjerila poruke, ali nisam ništa našla. Vjerojatno još spava, pomislila sam, prije nego sam se sjetila da je ovo prvi dan našeg nekorištenja mobitela na tjedan dana.

Sjela sam na svoju 40-minutnu vožnju vlakom iz New Jerseyja za New York, osjećajući se bezveze i slažući mentalnu listu vijesti koje želim ispričati Nicku. Bile su to supervažne vijesti. Na primjer, koliko mi se sviđa novi latte macchiato iz Starbucksa i koliko ga želim isprobati. Svojim sam prijateljicama slala mnogo više poruka nego inače, kako bih nadoknadila činjenicu da ih ne smijem slati Nicku. Cijelo sam se vrijeme pitala što on sada radi. Bez da mi to napiše u poruci, kako bih ja točno trebala znati je li upravo na putu za posao ili je već stigao ondje? KAKO BIH TREBALA ZNATI? I, razmišlja li on upravo o meni? (Mislim, vjerojatno…)

Posao mi je bio dobrodošla distrakcija. Spustila sam mobitel na stol u 8.30 i nisam ga podigla sve do 15 sati poslijepodne. Tada sam očekivala da će me dočekati poruka “Kako ti protječe dan?”, ali ništa…

Bila sam toliko uzbuđena zbog našeg telefonskog razgovora u 22 sata da sam Nicka odlučila nazvati 15 minuta ranije. Evo dvije stvari koje morate znati o kućnim telefonima: 1) Obično su dosta teški, a držati ih na uhu neko vrijeme predstavlja vježbu za vaše ruke u kojoj vjerojatno ne želite sudjelovati. 2) Ako koristite kućni telefon sa žicom, kao što sam to ja umalo napravila, osjećat ćete se kao da ste u svojevrsnom zatvoru vlastita razgovora.

Ali, da, nazvala sam ga prije nego što smo se dogovorili, a s obzirom na to da je Nick u tom trenutku tek stigao kući, rekao mi je da će me uskoro nazvati nazad. “Mama, Nick će me uskoro nazvati na kućni telefon. Nemoj se javljati!”, viknula sam dolje. I bilo je zapravo užasno zabavno jer, koja se 22-godišnja djevojka ne želi ponovno osjećati kao zaljubljena 11-godišnjakinja?

Kad me ponovno nazvao, nisam se mogla prestati smijuljiti. Prošla su 24 sata otkako smo posljednji put komunicirali, a to je vjerojatno najdulje razdoblje u ovih proteklih osam godina. Obično naši pozivi na mobitel traju 10 do 15 minuta, a razgovaramo kad Nick vozi kući s posla ili kad mu poželim ispričati neku superpriču zbog koje bih vjerojatno dobila grčeve u prstima da je krenem pisati u poruci. Te smo večeri, pak, razgovarali sat vremena. Razgovarali smo o tome što smo jeli za ručak, a ja sam mu ispričala što mi se zanimljivo dogodilo danas na poslu. Razgovori na telefon zapravo su toliko genijalni. Umjesto da pošalješ neki veseli emotikon kako bi pokazao emocije, možeš izravno čuti osobu kako se smije s druge strane linije. Emocije su bile čak i malo prejake za moju o porukama ovisnu dušu…

Dogovorili smo da ćemo razgovarati i sutra u isto vrijeme. Kad smo završili razgovor, osjećala sam se upravo kao ona 11-godišnjakinja koja svojim roditeljima priča o svom uzbudljivom telefonskom pozivu. Jedva sam uopće mogla zaspati.

Četvrtak, dan drugi

Obično, Nick i ja jedno drugome četvrtkom šaljemo poruke o tome koliko smo uzbuđeni što je uskoro vikend, kao što to već obično svi rade četvrtkom…

Na poslu je bilo užasno naporno i stvarno sam mu htjela poslati samo kratku poruku o tome. Do podneva sam zaboravila pola toga što sam mu htjela reći. Ovaj mi je tjedan, pokazalo se, bio i test memorije, ali sam ozbiljno podbacila. Obično kad mu nešto zaboravim reći, pošaljem mu poruku u kojoj piše: ‘Oh, da, zaboravila sam ti reći…” Ali ovaj put morala sam čekati 24 sata. Počela sam zapisivati što mu moram reći u bilježnicu. To je na neki način bilo malo čudno, ali zapravo odlično rješenje.

Došla sam doma u 21.15 i imala točno 45 minuta da pojedem večeru, istuširam se i spremim za krevet prije nego ponovno započnem svoju telefonsku flert romansu. Razgovarali smo otprilike sat i 15 minuta, o svemu s moje liste u bilježnici i o nadolazećem vikendu, a onda je sve postalo malo zastrašujuće. Mislila sam da, kao osoba koja je u osmogodišnjoj vezi, nemam problema s obvezivanjem, ali činjenica da sam se već čvrsto vezala za naše planove za petak navečer, čak 24 sata prije nego će se oni uopće dogoditi, stvarala mi je anksioznost.

Ja ću se kući vraćati vlakom u 18.50, koji će me odvesti doma do 19.30. On će nešto kasnije otići s posla i pokupiti me na željezničkoj postaji, pa ćemo otići na večeru. Ali gotovo nikad ne stignem na taj vlak u 18.50… Rekla sam mu da ću ga čekati na mjestu gdje je parkirao automobil, ali ako nisam ondje do 19.30, sigurno ću biti do 20.05. Ako me ni tada nema, onda ću ga pričekati u Starbucksu.

Bila sam uvjerena da nam ovaj plan neće upaliti. Kako su naši roditelji ovo uspijevali? Zaspala sam, ali s brigama u glavi.

Petak, dan treći

Sljedećeg mi je jutra mama poslala ovu poruku: “Bilo mi je dosta neobično čuti te kako sinoć razgovaraš na telefon! Nisam čula što si točno govorila, ali sam čula da razgovaraš s nekime.”

Cijeli sam dan provela nestrpljivo iščekujući trenutak kad ću napokon vidjeti Nicka. Nisam ga vidjela punih tjedan dana, s obzirom na to da je prošli vikend bio na poslovnom putu, a s obzirom na to da smo proteklih dana toliko malo razgovarali nedostajao mi je više nego ikad. Svima sam uzbuđeno prepričavala naše planove za večeru. I samu sam sebe uvjerila da ću stići na taj vlak u 18.50, pa makar mi bilo zadnje. (Stigla sam, i nije mi bilo zadnje.)

Kad je vlak stao, otrčala sam do mjesta gdje sam rekla Nicku da me pričeka. Nije ga bilo… Zašto sam, zaboga, mislila da će ovo biti zabavno? Razmišljala sam o tome na putu do Starbucksa, a zatim sam u daljini čula kako netko viče: ‘Danielle!’ Bio je to Nick, smiješio mi se i mahao s druge strane ulice, a ja sam potrčala kroz promet prema njemu, smijuljeći se kao luđakinja. Kad sam došla do automobila, oboje smo prasnuli u smijeh i čestitali jedno drugome. Kako smo se samo uspjeli naći ovdje bez da smo jedno drugome poslali bilo kakvu poruku. Još sam uvijek ponosna na nas.

Subota, dan četvrti

Probudili smo se i otišli na doručak, a ondje smo koristili naše mobitele kako bismo objavili nešto na Snapchatu, jer je to iznimno važno…

Nick je to popodne morao otići na posao, ali smo se dogovorili da će me nakon smjene pokupiti kako bismo izašli van s prijateljima.

Nikad nisam bila toliko uzbuđena iščekujući zvono na vratima. Nick mi obično pošalje poruku kad krene, a zatim i kad stigne do moje kuće – ali zapravo je užasno iznenađujuće što taj element iznenađenja može značiti u vezi. Nisam bila ovoliko uzbuđena zbog najobičnijeg izlaska, pa, čini mi se nikad dosad. Kad sam otvorila vrata i vidjela Nicka kako stoji ondje osjećala sam se kao da mi je rođendan, i to ne neki bezvezeni rođendan, nego, recimo, 21. ili tako nešto.

Nedjelja, dan peti

Nick i ja bili smo zajedno cijelo jutro, a onda je on ponovno morao otići na posao sve do navečer. Te me večeri ponovno nazvao, a kao i svaki naš dosadašnji razgovor na telefon, bilo je divno… Samo što sam već bila pomalo umorna od korištenja telefona kako bih mogla razgovarati s njim. Ja sam istinska milenijalka i ne bih trebala biti vezana nekim žicama. Trebala bih moći razgovarati sa svojim dečkom gdje god ja to poželim. Nick se složio s time i rekao mi da sam za sve ovo ja kriva, a zatim se nasmijao. Ipak, meni baš i nije bilo smiješno…

Ponedjeljak, dan šesti

Inače sam preko tjedna dosta zauzeta, ali tog je dana bio blagdan, pa nisam morala na posao. Nick, pak, nije bio slobodan, a ja sam se kod kuće družila sama sa svojim mobitelom i dosađivala. A kako bih se barem malo zabavila, koristila sam se trikom svih dvadeset-i-nešto-godišnjakinja; fotkala sam tonu selfieja.

Te večeri smo na telefon razgovarali čak dva sata. S obzirom na to da smo razgovarali nešto ranije nego proteklih večeri, mogla sam ga ponovno nazvati ako bih mu nešto zaboravila reći prvi put. Na kraju sam ga tri puta ponovno zvala, a jednaka količina razgovora koju obično obavljamo porukama sada nam se, preko telefona, činila nekako agresivnijom. Zaspala sam s nekim čudnim osjećajem nelagode…

Utorak, dan sedmi (i posljednji dan eksperimenta)

Nick je tog jutra morao ustati u 3.45 kako bi otišao na posao, a kad sam ga nazvala u 22 sata, već je spavao. Da je ovo bila bilo koja druga večer, vjerojatno bih bila uzrujana, ali u krevet sam otišla sretna, zato što sam znala da ću se sljedećeg jutra probuditi, a na mobitelu će me čekati njegova poruka za dobro jutro koja mi je toliko nedostajala.

Prije nego smo krenuli u ovu avanturu, šalila sam se na račun toga što bi se moglo dogoditi ako shvatimo da zapravo mrzimo razgovarati jedno s drugim svaki dan i da bi nam život bio mnogo ljepši bez toliko dopisivanja. Da, iskreno, to bi vjerojatno bila dosta genijalna priča, ali dogodilo se upravo suprotno. Naša se veza rodila iz poruka. Pa, dovraga, onda će tako i umrijeti.”

Izvor: Cosmopolitan