Published On: Pon, pro 14th, 2020

BISERKO: RS kao ratni plijen od kojeg Srbija ne odustaje | Politika | DW

Republika Srpska (RS) je ratni plijen od kojeg Srbija neće lako odustati. U strategiji o sigurnosti Srbije opstanak RS je prioritet. Bez rješavanja bosanskog pitanja stabilnost Balkana je upitna, smatra Sonja Biserko.

25. obljetnica Daytonskog sporazuma je povod za još jedan osvrt na “nedovršen posao” na Balkanu. Jugoslavenska kriza nije bila kriza periferije već najava trendova koji su sada vidljivi u cijelom svijetu. Zato je važno da se izvuku lekcije za budućnost.

Premda je Daytonski sporazum, kako svi ističu, bio u funkciji postizanja mira, on je još uvijek sveprisutan u političkom životu BiH i regije, jer je ostavio prostor za brojne nedoumice koje direktno dotiču strukturu samog Sporazuma.

Zapad očekuje da se Bosanci i Hercegovci sami pokrenu i da u prvi plan izvuku građansku opciju koja bi, sama po sebi, vodila ka promjenama. Bilo je takvih pokušaja ali su svi osujećeni, jer lokalne elite u takvim situacijama surađuju i sprječavaju konstituiranje građanske Bosne i Hercegovine.

Osovina Beograd-Banjaluka-Podgorica-Kosovska Mitrovica

Nespremnost da se Bosna pokrene unutar sebe, ali i nespremnost međunarodne zajednice da od 2006. djeluje u okvirima koji su joj na raspolaganju, (*prestanak pljačke banaka i smjene Sarajevu nepodobnih političara) hrani nacionalizme, posebno srpski.

Srbija nije zatvorila srpsko pitanje. Vodeća srpska elita smatra da će ono biti „zatvoreno tek ‘srpskim oslobođenjem’ i državnim ujedinjenjem, a ne uključivanjem u euroatlantske integracije ili neku surogat-tvorevinu, poput tzv. „Regije” ili neke „EU-goslavije” koju zagovara Timothy Less (bivši britanski diplomat koji je vodio ured britanskog veleposlanstva u Banja Luci).

Milošević, Tuđman, Izetbegović, potpisivanje Daytonskog sporazuma u Parizu

14.12.1995, potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu

Ovakvoj fiksaciji Beograda na zaokruživanje, kako sada kažu, „srpskog svijeta”, odnosno osovine Beograd-Banjaluka-Podgorica-Kosovska Mitrovica u velikoj mjeri doprinosi i vrlo fluidni međunarodni kontekst, kao i politički vakuum koji je nastao na Balkanu. Dominantno tumačenje međunarodnih okolnosti je da Srbija ne smije propustiti povijesnu šansu koja se ukazala.

Ta očekivanja se reflektiraju i na njezinu vanjsku politiku. Beograd pokušava u okviru svoje politike „neutralnosti” igrati u prostoru koji nitko ne pokriva u cijelosti. Predsjednik Vučić, koji je u načelu jedini nositelj vanjske politike, pokušava se kretati u okviru već ranije osmišljene politike oslonjene na „četiri stupa” (Kina, Rusija, SAD i EU) i da koristi sve njihove različite interese.

Srbija kao destabilizirajući faktor

Ključna komponenta vanjske politike Srbije je dvoličnost. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti odnose s četiri glavne sile, jer misli da će profitirati od svake: diplomatski, ekonomski i vojno. U tom smislu se vješto koristi i naslijeđem nesvrstanosti, posebno kad je riječ o (povlačenju) priznavanja Kosova.

Washingtonski sporazum o ekonomskoj normalizaciji Srbije i Kosova , koji su u rujnu 2020. u nazočnosti Trumpa potpisali Vučić i Hoti, unio je nedoumice u pogledu orijentacije Srbije koja je donedavno bila više okrenuta Rusiji i Kini. Srbija se upustila u kompliciranu geopolitičku igru.Riječ je o geopolitičkoj pobjedi Amerike, jer „sporazum”, kako je istaknuo Trumpov posrednik Richard Grenell, „udaljava Srbiju i od Rusije i od Kine”.

Međutim, ne treba podcjenjivati utjecaj Kine i Rusije s obzirom na to da su obje već duboko u Srbiji. Rusija je izrazila nezadovoljstvo ovim sporazumom, dok se Kina suzdržala od javnih reakcija.

Takva politika Srbije ima snažan utjecaj na odnose u regiji, jer djeluje kao destabilizirajući faktor koji preko srpskih zajednica u svim susjednim zemljama sprječava integraciju i konsolidaciju tih zemalja. Beograd polazi od toga da je uspostavio dobre „diplomatske odnose sa svim centrima moći u svijetu” i da je time dobio na geostrateškom značaju. Tijekom posljednje četiri godine Beograd je uspio doći do Trumpove administracije, što ga je ohrabrilo da pojača svoje smetajuće prisustvo, kako u Bosni, tako i u Crnoj Gori i na Kosovu, čak do točke koja je otvarala mogućnost „rekompozicije” Balkana.

Osmišljena strategija na kojoj radi srpska elita u svim domenama

To nije novi pristup Beograda. Srbija je vjerojatno jedina zemlja u regiji, koja ima vrlo osmišljenu strategiju na čijem provođenju radi dominantna srpska elita u svim domenama. To podrazumijeva prije svega ogromnu intelektualnu energiju u reinterpretaciji devedesetih, koja se svodi na to da Srbi tada nisu „djelovali strateški, već instinktivno, nagonom za samoodržanjem”, ali da su sada ipak uspjeli „otvoriti srpsko pitanje”.

Državna politika Srbije nije se promijenila u odnosu na regiju ni nakon odlaska Slobodana Miloševića. Sada se primjenjuju druga sredstva i u velikoj mjeri se ona stavljaju u kontekst aktualnih zbivanja na relaciji Zapad-islamski svijet, posebno kada je riječ o Bosni i Kosovu. Još uvijek, kao i prije 30 godina iz krugova nacionalnih ideologa izroni ponuda o rekompoziciji Balkana po etničkim granicama.

RS kao ratni plijen

Da bi se shvatilo ponašanje Srbije trebalo bi uzeti u obzir i njezine geostrateške interese, kako ih definiraju srpske elite. Ti interesi su državni i sporedno je koja je opcija trenutno na vlasti. One se razlikuju samo po metodi, ali suština je ista. Aktualna vlast je do kraja ogolila tu strategiju i na neki način otvorila oči svima, kako susjedima tako i Zapadu. Međunarodni veoma fluidni kontekst ohrabrio je aktualnu vlast na grublje poteze, direktniju retoriku i bezobzirnije ponašanje, kako na unutarnjem, tako i na regionalnom i međunarodnom planu.

Vučić i Hoti u Bijeloj kući

Vučić i Hoti u Bijeloj kući

Ta politika uključuje i brojne strateške vladine dokumente kao što su Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji (2011.) i Povelja o srpskom kulturnom prostoru (2019). Kada je riječ o Bosni, Republika Srpska (RS) je ratni plijen od kojeg se neće lako odustati. Čak i u strategiji o sigurnosti (2019.), opstanak RS se tretira kao prioritet. Međutim, bez rješavanja bosanskog pitanja stabilnost Balkana ostat će upitna.

Geopolitički interes Srbije u Bosni i Hercegovini je očuvanje RS i njezino pripajanje Srbiji. Ona je geopolitički važna za Srbiju zbog geopolitičkog pritiska na Crnu Goru i izlaska na Jadran (što je više nego očito tijekom posljednja dva mjeseca), sprječavanja neoosmanskog projekta, zaposjedanja druge obale Drine i pomjeranja „civilizacijske granice” ka Zapadu, što povećava srpski utjecaj. Ostvarivanje ciljeva drugim sredstvima u mirnodopskim uvjetima podrazumijeva prihvaćanje Daytonskog sporazuma kao optimalnog rješenja u datim okolnostima.

“Osamostaljivanju RS od BiH podređeni suštinski nacionalni interesi Srbije”

Republika Srpska (RS) se u Srbiji tretira kao država, kao nova činjenica koja je nastala u funkciji obrane konstitutivnosti srpskog naroda i koja je međunarodno verificirana Daytonskim sporazumom. Raspad BiH, odnosno osamostaljivanje RS je državni cilj kome su podređeni i članstvo u EU, i suštinski nacionalni interesi same Srbije. I zato, kako misle nacionalisti, sudbinsko vezivanje Srbije za europske integracije vezalo bi ruke Srbiji da pomogne u održanju Republike Srpske.

Takva hijerarhija prioriteta opredjeljuje ponašanje Srbije prema Bosni. Događaji iz devedesetih i njihovo tumačenje kao oslobodilačkog rata i, prema Dobrici Ćosiću, kao “obrane slobode i istine i nacionalnih prava u Republici Srpskoj” – ostaju glavna prepreka uklanjanju suštinske kočnice državnoj konsolidaciji Bosne i Hercegovine, kao i normalizaciji odnosa između dvije zemlje.

Manipulacije povijesnim činjenicama zacementirale interpretaciju o ratu u BiH

Nažalost, manipulacije povijesnim činjenicama, u Srbiji su već zacementirale interpretaciju o ratu u BiH koja je suprotna historijskoj istini. I to usprkos tome što je Haški tribunal donio najviše presuda upravo povodom zločina Srba počinjenih nad Bošnjacima.

Ignoriranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MKSJ) i svih prikupljenih i dokumentiranih dokaza o ratu u BiH dodatno komplicira odnose u BiH, posebno odnose Srba i Bošnjaka. To je višestruko opasno i štetno, ne samo za konsolidiranje u Bosni i Hercegovini, nego i za demokratski napredak i europsku budućnost Srbije.

Beograd optužuje zapadne sile, prije svega SAD, Njemačku i Veliku Britaniju za raspad Jugoslavije, ističući kako je njihov cilj totalna „kapitulacija Srba”. Sve dosadašnje ponude za rješenje krize u BiH, koje su dolazile prije svega iz EU, dočekivane su bez entuzijazma, jer mu (i Vučiću i dominantnim elitama) nikad do sada nije bila, kako je rekao, „ponuđena kompenzacija”, što podrazumijeva „vraćanje Republici Srpskoj svih nadležnosti koja su joj oteta”, odnosno reafirmiranje izvornih načela Daytona. Jer, kako se ističe, opstanak Bosne je moguć samo „onakvom kakvom je zamišljena konfederacija dva entiteta”.

Bidenova pobjeda uznemirila Beograd

Biden u Sarajevu 2009. godine

Biden u Sarajevu 2009. godine

Pobjeda Joe Bidena uznemirila je Beograd, jer se očekuje promjena kursa prema Balkanu, a Biden je jedan od rijetkih zapadnih političara koji ima vrlo dobar uvid u devedesete. O tome je davao veoma precizne izjave, posebno o agresiji Srba na Bosnu, genocidu, etničkom čišćenju. Brojne su naznake da će Biden s EU-om nastupiti koordinirano na Balkanu, što je značajno podiglo očekivanja u regiji. EU već sada poziva SAD na novo savezništvo, kako bi se zajedno suprotstavili „autoritarnim silama”. Sada je pravi trenutak da se napravi taj prodor.

U tom smislu je ohrabrujući i „hearing” u Kongresu (8.12.2020.) na kome se moglo čuti što se preporučuje novoj administraciju kada je riječ o Balkanu. Na to su odmah reagirali srpski mediji proglašavajući sve govornike za mrzitelje Srba, dok je predsjednik Vučić izjavio da očekuje još teže pritiske na Srbiju, kao i da bi “dobio Nobelovu nagradu kada bi potpisao akt o neovisnosti Kosova”.

Da bi Bosna postala funkcionalna država nužno je prije svega staviti točku na promjenu granica i spriječiti utjecaj, kako Srbije tako i Hrvatske. Posebno je opasan dva stoljeća dugi imperijalizam Srbije. Reafirmacijom postojećih granica uz čvrsto jamstvo međunarodne zajednice moguće je ukloniti maligni utjecaj svih pretenzija, posebno onih srpskih, i tek je tada moguće očekivati da se tri naroda u Bosni okrenu vlastitoj agendi. To podrazumijeva i uspostavljanje državnog identiteta, jer bez toga se ostavlja prostor dezintegracijskim trendovima. Za početak treba ojačati EUFOR u Bosni i Hercegovini kako bi se osujetili konflikti za koje i dalje postoji veliki potencijal.