Published On: Pon, ožu. 26th, 2018

BIO JE ZVIJEZDA KULTNE SERIJE OSAMDESETIH Rodni grad napustio je prije više od četvrt stoljeća, ali još uvijek ga sanja

Tulum je sjecište puteva modernih hipija. To je osobito vidljivo u središtu grada, izdvojenom od gradske plaže na koju su pogled sakrili boutique hoteli s dizajnerskim namještajem po ukusu razmažene njujorške mladeži. Na glavnoj cesti Tuluma nema dizajna. Na njene obje strane naslagale su se poslovnice kojima je potrebno prići kako bi se doznala njihova funkcija.

Ima tu svega; postolar koji nudi kaubojske čizme, ponešto grube u završnoj izradi, zaklinje se da su osobito čvrste, a vlasnik prodavaonice lažnih kubanskih cigara uvjerava prolaznike da ih je još prošli tjedan donio iz Kube. Tu je jedna ljekarna, poslovnica Scotia banke, tri-četiri restorana s akcijskom ponudom tacosa i margarite i nekolicina suvenirnica koje nude izvezene haljine i sombrero šešire jarkih boja. Atmosfera nemalo podsjeća na kakav western ili praverziju Rodeo Drivea.

Vruće je poslijepodne u ožujku, lokalci se lijeno vuku ispred svojih radnji, a turisti lutaju tražeći hlad. U prašini koja nastaje nakon prolaska svakog automobila, razaznajem natpis na jednim vratima: Zagreb 9364 km. Iako se spominju i ostali gradovi, nekako sam sigurna da ovo nije slučajnost. Usred obale poluotoka Yucatan gdje je drevna civilizacija Maja ostavila svoje palače s pogledom na Karipsko more nekome očito nedostaje Zagreb.

Nakon što ulazim nailazim na ljupku djevojku Sony koja pojašnjava da suvlasnik ronilačkog centra Adventure Tour Center dolazi iz Zagreba. Ubrzo nakon telefonskog poziva u kojem ga obavještava da je u dućanu “neka Zagrepčanka” prostor ispunjava gromoglasni “bok, kak’ si?!”. Giulio Lucatelli nije tipični Zagrepčanin, ni po imenu, niti po izgledu. Moj ga iznenađeni izraz lica očito zabavlja jer ga prati od djetinjstva.

Dom je gdje tete prodaju cvijeće

Neki od vas sjetit ćete se legendarne scene iz možda najbolje dječje serije svih vremena “Smogovci”: u parku se pojavljuje novi klinac koju ekipa iz Naselka ispituje o životu u njegovoj domovini Africi, aludirajući na njegovu tamnu put koju duguje ocu porijeklom iz Etiopije. “Ja sam pravi, pravcati Zagrepčanin!”, odgovara im dječak. Scenu iz serije sada zajedno pratimo na YouTubeu. Prošlo je više od trideset godina od kada je snimana, no neke se stvari nisu promijenile, govori mi danas 43-godišnji Giulio Lucatelli: unatoč činjenici da više od četvrt stoljeća živi izvan Zagreba i da je njegov dom danas u Meksiku i danas je, kaže, pravi, pravcati Zagrepčanin.

“Kada me ljudi pitaju koje mi je najdraže mjesto na svijetu, ja im uvijek kažem: Zagreb. Zagreb je moj grad”, govori Giulio čije talijansko ime dolazi od njegovog oca Talijana porijeklom iz Etiopije. Njegov Zagreb je Medulićeva ulica u kojoj je odrastao, Cvjetni trg na kojem je kupovao kestene i pozdravljao “tete koje prodaju cvijeće”, parkovi centra kojima je jurio biciklom i Dinamov stadion na kojem je proveo brojne strastvene trenutke, navijajući. “Prošao sam velik dio svijeta i sa sigurnošću svima mogu reći: od Medulićeve do Trga je najveća koncentracija lijepih žena na svijetu”, govori.

Dinamo protiv Zvezde

Bio je desetogodišnji dječak kada se jedan dan u njegovoj školi pojavio Hrvoje Hitrec sa svojom ekipom. “Došli su po mene, odveli me u studio i rekli: Ti ćeš glumiti u ‘Smogovcima’. To je bilo ostvarenje mog velikog sna! U to vrijeme u Zagrebu postojale su samo dvije stvari koje je svaki klinac želio – glumiti u ‘Smogovcima’ i istrčati na utakmici u Maksimiru. Ostvario sam i jedno i drugo”, govori Giulio, misleći na povijesnu, nikada odigranu utakmicu između Dinama i Crvene zvezde u proljeće 1990. tijekom koje su, usred političke napetosti u bivšoj državi, navijači izišli na stadion. Giulio je bio jedan od njih.

Iako je već dvije godine kasnije napustio Zagreb i sa svoga putovanja svijetom se ustvari nikada nije vratio, tvrdi: “Ponosan sam što sam doživio hrvatsku revoluciju, bio sam na povijesnim događanjima, na koncertu Prljavaca, kada su vratili bana na Trg i na spomenutoj utakmici. To mi je važno”, govori. Po završetku srednje škole otišao je Bali u posjet ocu. Planirao je ostati mjesec dana, s idejom da se vrati nakon Božića, ali prije fašnika. No, život mu je krenuo drugačijim putem i na Baliju je ostao je punih devet godina. “Tamo, u Aziji, ljudi su cijenili ono što jesi, a ne ono što imaš. Nitko te nije pitao što radiš i koliko zarađuješ. Shvatio sam da više nikada neću moći trajno živjeti u Europi”, govori.

Sličnu opuštenost i slučajne susrete ljudi iz cijelog svijeta pronašao je u Meksiku, u Tulumu. Nakon više od četiri godine u Tulumu, Giulio je lokalac. Španjolski je jedan od pet jezika koji tečno govori. Njegovi susjedi, jedna meksička obitelj s troje male djece pozivaju moga sina u svoje dvorište i uskoro čitavu ulicu preplavljuje vika i cika dječaka u trci za nogometnom loptom i Giulija zabavlja takva atmosfera. Navratili su i Talijan Massimilliano i njegova supruga Amerikanka i sada svi zajedno dogovaramo gdje ćemo na piće te večeri. Giulio, vrsni instruktor ronjenja, poznaje more Yucatana poput svoga dvorišta. Svaki cenote, prirodni fenomen dubokog otvora u zemlji koji su drevne Maje smatrali svetima, u čije čarobne dubine vodi svoje klijente iz cijelog svijeta, svaku plažu i uvalu karipske obale Meksika.

Instruktor ronjenja postao je na nagovor svoje bivše supruge i majke njegovih dviju djevojčica, desetogodišnje Maje i šestogodišnje Sare te pokćerke Sony. “Svašta sam radio u životu. Devet godina sam živio u Goi u Indiji gdje sam se zaljubio u jednu prelijepu Talijanku, majku moje djece. Radio sam u jednoj modnoj kompaniji, u restoranu, potom kao DJ u noćnim klubovima. Bilo je vrlo zabavno… Poslije smo odlučili živjeti na Tenerifu i na Ibizi, gdje sam imao bar koji je bio odličan, ali to nije bilo zdravo za mene. Tada mi je supruga Talijanka rekla: Zašto svoju najveću strast ne pretvoriš u profesiju? To je bio najbolji savjet koji sam ikada dobio”, govori.

Za ljubitelje vodenih sportova Meksiko je obećana zemlja. Obale dvaju oceana pune su prirodnih bogatstava, na Karibima more i zrak uvijek su topli, a plaža Tuluma jedna od najljepših na svijetu. Priča se da ju je među prvima otkrio Pablo Escobar, tada najbogatiji čovjek na svijetu, koji je ondje izgradio svoju vilu.  Ovo je obećana zemlja i za sve koji rade u turizmu. U regionalnu zračnu luku Cancun godišnje slijeće 24 milijuna turista. Tulum se razvija naočigled, govori Giulio, koji posljednjih godina svjedoči velikim ulaganjima u hotele i stambene zgrade što ga, kao svakog istinskog ljubitelja prirode zabrinjava jer želi da more ostane netaknuto.

Sjećanje na ćevapčiće

U Tulum je stigao na prijedlog bivše supruge kojoj se, tijekom ljetovanja u Meksiku, toliko svidjelo da je nagovorila Giulija da ondje dosele s djecom. “Zašto ne?”, zaključio je Giulio i danas svjedoči turističkoj eksploziji ovog meksičkog gradića koji je još prije nekoliko godina bio malo poznato priobalno mjesto u koji su odlazili isključivo ljubitelji vodenih sportova i ekscentrici.

“Mogu reći da živim svoj san. Pogledajte, ovo je moje radno mjesto!”, govori mi pokazujući u najkričaviju nijansu tirkizne koju sam ikada doživjela, Casa Cenotes ispred kojeg se nalazimo na sjajnom ručku kakvog pronalaze samo lokalci. Iako posljednjih godina govori uglavnom na engleskom i španjolskom jeziku, njegov zagrebački naglasak ostao je netaknut i simpatičan sa svojim pomalo izgubljenim prizvukom iz vremena Smogovaca. I dalje se čuje s Dadom i Bucom s kojima je glumio i uz Zagreb ga, osim djetinjstva i drage mu dječje slave, veže i obitelj.

Ne dolazi dovoljno često, govori, ali kada dođe, točno zna što mu je činiti. Ako je sezona, zaleti se po kestene kod Hakika na Cvjetnom trgu. Pitam ga o Jadranskom moru iz perspektive ronioca, ali ne može mi odgovoriti na to pitanje jer kada dođe u Hrvatsku zanima ga isključivo Zagreb. Pokazuje mi tetovažu s unutrašnje strane podlaktice. Uz šahovnicu, stoji: “Draga baka, za vsaku dobru reč, kaj reći si mi znala, za vsaki pogled tvoj, za vsaki smeh tvoj, fala!” u sjećanje na baku koja ga je odgojila nakon prerane smrti majke i odlaska oca u inozemstvo.

Kako se dan primiče kraju, sjedamo u otvorenu prikolicu Giulijevog auta, kako bismo se vozili na svježem zraku, poput Meksikanaca. Giulio me pozdravlja sa suzama u očima i traži od mene obećanje da ću tijekom prvog posjeta Zagrebu poljubiti grad za njega i otići na ćevapčiće. Potom se vraća u svoj ured, ispred kojeg stoji kazalo puta za Zagreb. Za slučaj da navrati netko iz kvarta, Giulio Lucatelli je spreman, baš poput pravog, pravcatog Zagrepčanina.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer