Stvarno treba malo istrpiti, malo mnogo više, pa da se shvati o čemu osobe kao Biljana Srbljanović pričaju? Nebitno da se pitamo što one o tome uopće znaju. Pitanje je, kako nezasluženim parama i počastima za pljuvanje vlastite nacije, može se ovoliko izvitopere aksiomi, polazne osnove svakog zdravorazumskog razmišljanja?
Valjda to klija na desetljećima uzgojenom konformizmu razmaženog derleta, koje ne uviđa da je iz radničke obitelji skromnih primanja, koja ne može financirati pomodarstvo viđeno kod bogatih drugarica na Zapadu. Onda se mrzi tata fizički radnik. Putuje se bez vize kao djevojka za intelektualno poslovnu pratnju, na seminare o pljuvačina nečeg čemu pripada samo prezimenom.
Onomad, kada su bumbari koji su joj uzeli krivnju, a ne nevinost, još strahovali od toga da bi im Srbi mogli zapušiti nezajažljive gubice na licima ubojice, i to olovom i barutom, puno para se davalo da se ubije osjećaj izdajstva. Danas toga više nema. Danas je to znak.
Valjda je to mišljenje degeneriranog potomstva slavnih majki i očeva, koji su jedino sposobni privređuju tako što bi prodavali i davali vjekovnu stečevinu; zemlju, kuće, srebrninu, posteljinu; samo kupiti ljubav i da ih prihvate oni iz kruga kojem ne pripadaju, i koji ih tamo nikada neće primiti u potpunosti.
Pogotovo kad ne bude opasnosti od njihove primitivne rodbine, koja je još uvijek dovoljno nekultivirana da još uvijek posjeduje nagon za samoodržanjem. Tada će ih sačekati sudbina čitavog njihovog roda.
No, mi ćiriličari ćemo biti pošteni, pa dati priliku i da ovo izgleda kao besmisleno opanjkavanje. Nešto što Naši nevladinići nikada ne dopuštaju. Pravo da se iznese suprotno mišljenje. Slijedi tekst Biljane Srbljanović u cjelosti. Pročitajte, ali najiskrenije. I ovakvi postoje među nama.
Ono što se u NiN-u da pročitati ovih dana, za razliku od onoga nekad …
U trenutku kada se čini da Srbiju potresa konačna dilema – da li prihvatiti sporazum za sjever Kosova, moj odgovor je nesumnjivo – da. Ne samo da ga treba prihvatiti, već treba otići i korak dalje: vrijeme je da srpska strana, njena vlast, koja je prema svim istraživanjima javnog mnijenja podržana gotovo tročetvrtinskom elektorata, kapitalizirati trenutak, prihvati sporazum i podigne ulog. Vrijeme je da Srbija prihvati nezavisnost kosovske države.
Svjesna sam da moj prijedlog može izazvati instant odbacivanje, kao radikalan i ekstreman. Upravo je u tome njegova suština: Srbiji je danas, četrnaest godina nakon Kumanovskog sporazuma, potrebno radikalno rješenje i ekstremno hrabar potez.
Na Kosovu smo pokušali sve: rat, represiju, institucionalno anektiranje autonomne pokrajine, vojne i paravojne zločine (obje strane) i njihovo zataškavanje raznim “asanacije” terena, samoizolaciju i ekonomski kolaps u ime “nacionalnih interesa”; pokušano je sve osim jedino logičnog – međusobnog priznavanja dviju neovisnih država koje dijele granicu, reciprocitet u etničkim grupama na vlastitim teritorijama i (barem nominalni) napor da se iz slijepe ulice izađe.
Jedan od pogrešnih, a općeprihvaćenih narativa JESTE da je za situaciju na Kosovu kriv Milošević i “pogreške” njegovog režima, i da nije “pravedno” da zbog toga čitava nacija “ispašta”. Ipak, ako se rukovodimo tom logikom, aktualna vlast je bila važna poluga Miloševićevog režima čime se mora priznati njihova odgovornost za “pogreške” i “ispaštanje”. Ali nije riječ samo o tome, problem je mnogo širi i dublji.
U Srbiji devedesetih nije postojala ni velika oporbena snaga koja je pristajala da se prihvati najtežeg od svih pitanja, koja je bila spremna riskirati krhku podršku glasačkog tijela, time što bi iznijela svoj politički projekt do kraja. Ta se odgovornost mora priznati i podijeliti sa srpskog, pa i građanskim društvom, sa svima nama što smo godinama znali kuda vodi Miloševićev put, a nismo imali snage, volje i hrabrosti da se i na tom pitanju suprotstavimo.
I sadašnji nastavak tog narativa, uvođenje opće psihoze, pokušaj teatralizacije trenutka perpetuiranje pojmova “poniženje”, “ucjena”, “ultimatum”, “dan odluke” potpuno je pogrešan. Ovaj tekst pišem u trenutku kada srpskih strana traži nastavak pregovora, iako javnost samo nagađa što su odbili i šta dalje traže, a prije svega – tko to točno traži iu ime koga? Jer, jedino što su dosadašnji pregovori bez sumnje uspjeli jeste da institucionaliziraju podjelu Srba na Kosovu, na one južno od Ibra, djelomično integrirane, takozvane “Tačijeve Srbe”, koji su time izgubili potporu matice, a da srpsko društvo to prešutno tolerira, i na “Srbe lojalisti”, manjinu sjeverno od Ibra, sredinu duboko politiziran s predstavnicima uronjenim u brojne opskurne pokušaje destabilizacije čitave regije. Time se ponavlja tragička greška nepreuzimanja odgovornosti za ono za što se odgovornost mora preuzeti, i to ne samo od strane vlasti već i čitavog društva, intelektualne i svake druge javnosti.
I posljednji narativ koji govori da je prihvaćanje sporazuma imperativ isključivo zbog dobivanja datuma, potpuno je pogrešan. Uvjeravanje i (samo) obmanjivanje vlasti i javnosti da su u tijeku pregovori, ne o konačnom statusu Kosova, već o sporazumu o tehničkim pitanjima, ako i nema zadnje namjere (au srpskim političkom životu to bi bio presedan) vodi narastajućem otporu integraciji u EU , s kojim će ovo društvo zatim morati suočiti.
Svaka je vlast do sada srpska javnost smatrala nezrelom, nedovoljno svjesnom svojih interesa i nedovoljno pametnom da se opredijeli za vlastito dobro. Vrijeme je da ova, s tako masovnom podrškom, pokuša jednom pruži povjerenje svojim građanima. Pitanje pregovora je pitanje budućnosti naše države, i to ne zbog datuma i pristupnih fondova Unije u dubokoj financijskoj krizi, već zbog konačnog rješenja srpski državotvornog pitanja.
U trenutku kada ova Vlada ima gotovo osamdeset posto potpore glasača, odgovorna vlast bi tu realnost morala kapitalizuje i napravi konačan, dubok, ali zdrav rez i prizna neovisnost susjedne države Kosovo. Taj neočekivan gest iznenadio bi sve sudionike u pregovorima i doveo srpskog stranu u poziciju neporecive prednosti: jer koju točku tehničkog sporazuma, koja pitanja o zdravstvu, školstvu i drugim složenim pitanjima međunarodni faktor i kosovska strana ne bi mogli prihvatiti i pod kojim opravdanjem, kada bi Srbija zauzvrat ponudila – sve. Ali i mnogo više od toga, Srbija bi konačno bila u prilici da pregovara o suštinskim pitanjima za život svojih građana na Kosovu, bez obzira na kojem dijelu teritorije žive, ali is maksimizirana zahtjevima drugoj pregovaračkoj strani ponuditi mnogo više od praznog papira.
Priznavanje neovisnosti Kosova bio bi državotvorni potez Srbije, koja bi time konačno ostvarila pun suverenitet na čitavoj svojoj teritoriji, zatvorila pitanja granica, ostvarila neprikosnovenost u odlučivanju i prije svega ispunila uvjet postojanja moralnog imperativa entiteta koji taj suverenitet ostvaruje. To bi bio jedan odlučujući korak naprijed, zalog za budućnost države, koja bi jedino tako uspjela kapitalizuje poraz, zaokruži priču prošlosti i nastavi dalje u sigurnoj namjeri da iste pogreške ne ponovi.