Published On: Pon, stu 23rd, 2020

Bili smo u kući mladića koji je pobijedio Dodika: ‘On je diktator, pad sam mu davno najavio‘

Politički kraj Milorada Dodika, aktualnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, prije toga u dva mandata predsjednika Republike Srpske, započeo je prije točno 20 godina, kada je bio predsjednik vlade srpskog entiteta u BiH i tek je krenuo ubirati plodove svoje političke moći. Dogodilo se to u banjalučkoj Osnovnoj školi Alekse Šantića, u drugom razredu, kojem je razrednica bila učiteljica Grozda, a prvi udarac zadao mu je jedan osmogodišnjak.

Pričali su o budućnosti i svatko od učenika morao je reći što će biti kad naraste. Kako to već biva kod maštovitih klinaca, izredalo se raznih zanimanja, djevojčice su odlučile biti liječnice, manekenke i frizerke, a dječaci nogometaši i piloti. Dječak po imenu Draško svojim ju je odgovorom dobro nasmijao. Bez puno razmišljanja ispalio je: “Učiteljice, ja ću, kad narastem, biti predsjednik Republike Srpske”.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

Draško Stanivuković danas ima 27 godina i na nedjeljnim izborima postao je najmlađi gradonačelnik u povijesti Banjaluke, srušivši sa svojim PDP-om dvadesetogodišnju dominaciju Dodikova SNSD-a i pobijedivši aktualnog gradonačelnika iz te stranke, Igora Radojičića. Nitko nikada Miloradu Dodiku nije zadao takav udarac, bio je toliko ojađen da je Banjalučanima poručio da nisu fer te im, onako vruć nakon izbornog poraza, prijetio zatvaranjem grijanja.

Draško Stanivuković je njegova rak-rana, čovjek koji mu krv pije na slamku pune četiri godine, otkako je 2016. postao najmlađi vijećnik Gradske skupštine u povijesti Banjaluke, pa onda, dvije godine poslije, s rekordnih 20.000 glasova i najmlađi zastupnik u povijesti Narodne skupštine Republike Srpske.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

Zatvarao ga je pet ili šest puta, Dodikov ga je režim prekršajno gonio točno 117 puta, a među šest kaznenih prijava Draško ima i onu za podrivanje i rušenje države. Prije mjesec dana nazvao ga je “političkim nedonoščetom, pobačajem koji dođe i odjednom se izbaci odnekud, pa mlatara jer si je umislio da je politička gromada”, samo zato što se jedini usudio suprotstaviti njegovu gradonačelniku na izborima. Dodikov ministar unutarnjih poslova Dragan Lukač u Narodnoj ga je skupštini, nema tome ni godinu dana, fizički napao.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

No, Draško Stanivuković je udarao tamo gdje ih je boljelo najviše, razotkrivao njihove afere, ušetavao na Dodikova imanja i sprdao se s traktorom koji su dobili na dar, održavao konferencije za novinare nasred prometnica, kidao loš asfalt golim rukama, prije šest godina osnovao je udrugu “Budi drugačiji”, podržao protest majki i rodilja za njihova prava, organizirao peticiju protiv kupnje luksuznih automobila za ministre u Vladi Republike Srpske, organizirao prosvjede protiv povećanja nameta na gorivo i podržao pokret Pravda za Davida, zbog čega je u jednom danu uhićen dvaput. Obilazio je potlačene i obespravljene i osvajao srca ljudi.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

Novinarka jednog dnevnog lista, Milkica, prokomentirala je kako je Draško toliko prisutan u medijima da “iskače iz paštete, pa bi joj, kad stiže sve, mogao doći nacijepati drva”. Isti dan Draško se pojavio pred njezinim vratima i nacijepao joj drva. Draško ima silnu energiju, izravnost i neposrednost, ali i dobru dozu ludila u svojoj glavi. Nisu ga uspjeli slomiti čak ni pričama o tome da je razmaženo dijete bogataša.

No, koliko god je luksuza, milijuna konvertibilnih maraka utrošeno u njegovu vilu, plahte od svile, ogradu kakva je bila na potonulom Titaniku i mramorni pod, toliko je nepatvorene skromnosti u tom mladom čovjeku i njegovoj obitelji. Uvjerili smo se u to i osobno u njegovoj kući, kojom nas je proveo sam. Njegov otac Dragan, jedan od najbogatijih poduzetnika u BiH, došao nas je pitati hoće li nam skuhati kavu, a onda je otišao počistiti lišće oko kuće. Jedno je sigurno.

image
Draško Stanivuković i njegov otac Dragan   Danijel Soldo/Cropix

Dok su se političari preko leđa naroda uspinjali u nedodirljivost oblaka, on je išao u suprotnom smjeru – iz blagodati u kojoj se našao rođenjem spuštao se među obične ljude. Dok su oni rasli u svojoj političkoj i ekonomskoj moći, on je rastao u svojoj ljudskoj veličini, postao je utjeha i nada običnim malim ljudima. Zato smo došli u Petrićevac, zapadni dio Banjaluke, kako bi smo Draška pitali zašto je krenuo suprotnim smjerom – od zvijezda do trnja.

Dočekala nas je njegova tajnica Olga Babić, s kojom je do jučer dijelio srednjoškolske klupe, a onda nam se pridružila i glasnogovornica PDP-a Anja Petrović.

image
Olga Babić, Draško Stanivuković i Anja Petrović   Danijel Soldo/Cropix

U podrumskoj prostoriji u kojoj je stol za 50 ljudi čekamo da se Dado, kako ga zovu, razbudi jer je tijekom noći došao iz Beograda. Suradnik, prijatelj i novi gradski vijećnik Ivan Begić nosi loše vijesti – bernardinac Berni rasjekao je nogu – pa Draško zove baku Gospavu, koja živi u susjednoj kući, da pita što se dogodilo. Veterinar je već intervenirao, pa će sve biti u redu.

– Dao sam samo jedno obećanje, a to je da ću ostati isti čovjek. To znači da uvijek budem dostupan ljudima i medijima te da svoj posao radim profesionalno. Već sam počeo obilaziti mjesta u kojima sam bio prije izbora, jer mi je posao obilaziti ljude koji imaju problem. Rekao sam im tada: ljudi, kad pobijedim, dolazim da to riješimo. I odmah u ponedjeljak, dan poslije izbora, ja sam krenuo. Bio sam u Beogradu, sljedeći tjedan idem u Zagreb. Ovo nije gradska, nego regionalna priča, jedan novi val, novih ljudi i novih promjena. Mijenjat ću odnos Banjaluke i Republike Srpske, ali i odnose Banjaluke prema Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Ljubljani – govori nam Draško.

image
Olga Babić   Danijel Soldo/Cropix

Što će to mijenjati, koje su mu glavne ideje, pitamo ga.

– Prošlost je daleko iza nas, ja sam većinu života proveo u 21. stoljeću. Ovdje se stvarala priča u kojoj se naš narod predstavljao kao narod koji s drugima nije dobar i ugrožen je od drugih, i kad jest tako i kad nije, pa nas ljudi na vlasti cijelo vrijeme od nečega spašavaju. Često smo napadani i kad nismo. U takvoj politici straha možete ništa ne činiti, a da ispada da radite puno. Dakle, želim voditi politiku stabilnosti i najboljih dobrosusjedskih odnosa. To je ideal kojem težim – govori nam Draško.

Obitelj, vjera i domovina strahovito su mu važni, no ne upada u zamku isključivosti, nego, dapače, na tome temelji politiku otvorenosti jer “zašto bi bio problem voljeti svoj narod i svoju zemlju te imati ljubav prema svakom drugom narodu i čovjeku”? Simbol Banjaluke, kaže, nije ono što je predstavljao prethodni gradonačelnik, kružni tok i fontana, nego su njezin simbol čovjek i njegova obitelj. Želi Banjaluku bez podjela, vjerskih, političkih i nacionalnih.

image
Kuća Draška Stanivukovića   Danijel Soldo/Cropix

Ime je dobio po stricu koji je tragično i na okrutan način stradao u ratu 1992. godine, koji smatra tragičnim za sve narode u BiH. Smatra da je to bio prvi detalj koji je odredio njegov životni put mira i otvorenosti.

Nikad nije tajio da je dijete iz imućne obitelji, no i njegovi roditelji su djeca bogatih roditelja. Pradjed koji se bavio konjima i njima trgovao, mjesečno bi ih u Trst vozio nekoliko tisuća.

– Velik dio zemlje na kojoj je sada naša kuća pripadao je obitelji Vukelić, po baki. Djed Milan je mnogima pomogao ovdje izgraditi kuće, nekima je i darovao zemljišta. Bio je veliki dobrotvor. Ljudi mi kažu: budi upola dobar kao Milan. Moja je želja da ne budem napola dobar, nego do kraja. Otac je imao salon automobila, prvi u Banjaluci, a majka je radila s autodijelovima. Zapošljavali su oko 300 ljudi, imali su tvornicu namještaja, radili smo s telekomunikacijama, bavili se voćarstvom i ugostiteljstvom. Ujak Nikola Vukelić u ovom trenutku zapošljava oko 1000 ljudi. I on je tu, kuća do kuće smo, kao i baka i djed. Kod njih smo živjeli do prije deset godina, ja sam praktički do svoje 13. godine spavao s njima; bio sam nekako nadomjestak za pokojnog strica Draška. Kad šetam sa svojim Bernijem, idem od rođaka do rođaka po susjedstvu, svi smo tu, na jednom mjestu – priča nam Draško i dodaje da u obitelji ima mnogo uzora.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

Do gimnazije nije, kaže, shvaćao da dolazi iz obitelji koja svojim statusom odskače od sredine u kojoj živi.

– Ja sam na odmoru u školi imao jedan ritual: svaki dan bih jeo isto – štapiće i jabuku. Djeca su mislila da to jedem jer nemamo novca za bolju užinu. Društvo ti nametne status. Ja sam imao privilegij da sam mogao pomoći za školske izlete onima koji nisu imali, to me usrećivalo. Grupni radovi koje smo dobivali kao učenici uvijek su se rješavali kod mene doma – priča Draško.

image
Draško Stanivuković Danijel Soldo/Cropix

U šestom razredu je organizirao prvi bijeg sa školskog sata zbog obećanja nastavnice da ih neće ispitivati gradivo, ali je to ipak učinila.

– Došli smo do stadiona Krajine blizu škole i tu smo, na tribinama, sjeli. Učiteljica je alarmirala razrednicu, a ona je krenula zvati naše roditelje, koji su tražili da se vratimo na nastavu. Ja sam govorio: ne smijemo se predati, moramo ostati ovdje – kaže. Imao je prijatelja u osnovnoj s kojim je ulazio u sukobe jer je njegova majka bila nastavnica, pa je nauštrb toga uvijek dobivao bolje ocjene.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

– Učiteljica iz njemačkog ga je zvala breskvin cvijet. Ja sam joj rekao da nije breskvin cvijet jer je blijed. To je bila istina, smetala me nepravda. Ona me uvrijedila na račun toga što sam iz bogate obitelji, a ja sam se požalio doma. Majke me htjela zaštititi, ali otac nije dao. Rekao je da svoje borbe moram voditi sam. Trenirao sam nekoliko sportova, nikad me nije dolazio gledati. To me jačalo. Imali smo čovjeka koji bi se ljutio zbog buke ako bismo se ostali igrati na ulici. Organizirao sam proteste ispod njegova prozora, da mu dokažemo da nismo za to da zove policiju svaki put kada smo preglasni. Najvažnije u svemu tome bio je odnos mojih roditelja prema meni; nisam imao nagrade i kazne. Grizao sam i borio se sam – kaže Draško Stanivuković.

Politička karijera došla je s punoljetnosti, a onda i problemi jer je bio aktivist na terenu, pa su uslijedili brojne tužbe i progoni.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

– Predam zahtjev za štand na trgu, a oni kažu da ne može. Ja ga ipak postavim, oni dođu i kazne me. Želim organizirati proteste na trgu, oni kažu da nemam dozvolu, a ja ih ipak održim. Nisam želio prihvaćati nelogične zabrane. Bio sam do sada na nekih 70 ročišta, a sada je to malo usporeno zbog korone. Sudski procesi su izmišljeni, na nekom protestu koji nisam organizirao glasno sam uzvikivao, to je optužba. Kafkin proces. Suci su se često šalili da bih trebao primati plaću koliko sam često kod njih. U jednom danu, primjerice, imamo sam četiri suđenja, u 9, 11, 13, i 15 sati. Imam i šest kaznenih prijava, jedan za pokušaj državnog udara, znači, krive me da sam tijekom prosvjeda Pravde za Davida htio ući u institucije i rušiti ih, što je nevjerojatno. Mojem suradniku policajac je prijetio da će ga ubiti. Mi smo došli do snimaka prijetnje, on nije dobio nikakvu prijavu zbog prijetnje, ali mi jesmo zbog neovlaštenog snimanja. Imam oko osam tužbi samo od obitelji Dodik, vrijednih oko 50.000 maraka, za duševne boli. Kad su me uhićivali, uvijek sam nosio jednu knjigu sa sobom pa je čitao. Najdraža mi je “Blago cara Radovana”. Ima jedna dobra stvar od mojih pritvaranja. Upoznao sam čovjeka kojeg zovem Brko Ćelija, rekao mi je da ga nijednom kad je bio sa mnom nisu tukli, pa sam ga tako na neki način zaštitio – kaže Draško.

image
  Danijel Soldo/Cropix

– Vrlo sam često svojim suradnicima pričao ovu priču. Prije sto godina živjela jedna Mara, koja se bojala svega. Zna li danas itko za tu Maru? Ne zna, malo je živjela, puno se plašila, tko priča o njoj – nitko! Tako i danas, ja se držim devize ‘sve će to jednom biti – lani’! Prođe sve, zato se ne brinem za sitnice – kaže Draško.

U svojoj je političkoj karijeri, priznaje, često hodao po rubu. Njegova kampanja koja je bila potpuno drukčija od drugih, zapravo nije bila strateška, nego je u njoj samo bio – Draško. Marketing su bili slučajni prolaznici koji dobace ideju, a ja je realiziram. Imam inspiraciju dok trčim, pa mi tada svašta pada na pamet. Tada me naživciralo što mnogi ne dolaze na sjednice Skupštine, a dobivaju plaću. Trčim i počne me to nervirati. I ja odlučim napraviti dnevnik, kao u školi, gdje svima dijelim ocjene, neopravdane dijelim onima koji ne dolaze. To je krenulo spontano, a premetnulo se u glavnu vijest banjalučkih medija. Svi su htjeli zaviriti u njega – smije se Draško.

image
Danijel Soldo/Cropix

Ima ga i danas, pa smo zavirili i mi. Stranica se otvorila na rednom broju šest i imenu Milorada Dodika. Evo što tamo piše:

srpski jezik – 1, jer se često nekulturno izražava. Engleski jezik – 1 jer priča samo preko prevoditelja. Glazbeni – 2 jer je šatorski pjevač. Povijest – 1 jer je prodao jasenovačku građu. Demokracija i ljudska prava – 1 jer je diktator. Matematika – 1, sve sabire i daje svojoj djeci i kumovima. Biologija – 1, voli janjeći i praseći fond. Kemija – 5 jer jako voli zlato i srebro.

image
Kuća Draška Stanivukovića Danijel Soldo/Cropix

Uokvirio si je i kamen veličine oraha, koji je htio položiti kao kamen temeljac na gradilištu mosta u Čelincu nedaleko od grada. Pomislio je: ako može Milorad Dodik polagati kamen temeljac, zašto ne bih mogao i ja, to je naš most. No, nije se dobro prijavio, policija ga je prijavila da je tim kamenom htio gađati predsjednika.

image
Draško Stanivuković   Danijel Soldo/Cropix

– Htio sam samo jedno, usprotiviti se snažnima koji su tu snagu koristili da potlače slabije, Ljutilo me, ali samo zato što su omalovažavali, vrijeđali i podcjenjivali ljude. To mi je bila motivacija. Kada si velik čovjek? Kad pobjedu i poraz primiš jednako. Nikada nisam u četiri oka popričao s Dodikom, sretali smo se na hodniku, u skupštinskom restoranu. Kimnuo bih iz pristojnosti, a on mene nikada nije pozdravio. Za mene politika nije pitanje života, za njih jest – zaključuje.