9. kolovoza 1942. na stadionu u Kijevu bili su nacisti, koji su htjeli dokazati rasnu superiornost, s druge strane SlaveniU proljeće 1980. prvi put sam upoznao Kijev, glavni grad Ukrajine. Uz još petnaest država, ona je živjela u sklopu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), zemlji nepregledno prostrtoj na dva kontinenta, Europi i Aziji.
S novinarom Vitalijem, koji mi se ponudio za vodiča, krenuo sam u podnevnu šetnju. Zaustavili smo se kraj stadiona Dinama, gusto opkoljenim zelenim raslinjem. Podignut je, tako reći, u srcu prijestolnice, udaljen tek na pet minuta bržega hoda od središnje avenije Kreščatik. Vitalij mi je rekao da se s nogometašima Dinama veseli i tuguje nepregledna armija navijača, koje zovu Balješčiki (bolesnici).
“Znaš li da Dinamo podupire više od četvrtine pučanstva 50-milijunske Ukrajine? I to najrječitije pokazuje koliko je omiljen”, značajno naglasi Vitalij. Nije trebao spomenuti da je i on jedan od njih.
Ispred glavnog ulaza, na granitnom postolju, uzdiže se mramorni spomenik s četiri mlada lika prkosno podignutih čela, isklesanim u sportskim majicama, gaćicama i kopačkama. I tek što sam zaustio da pitam Vitalija kome je posvećena ta umjetnina, pred nas, kao sletio s neba, osvane krepka starina uspravna stasa i dostojanstvena koraka, kojoj su duboke bore preorale istrošeno lice. Namjernici su ga učas prepoznali i pozdravljali s naglašenim poštovanjem. Muškarci pokrivenih tjemena skinuli su kape i šešire, dok su mu se gologlavi smjerno naklonili. A pridošlica se prisno zagrlio i poljubio s Vitalijem, kako priliči starim prijateljima.
“Makar Gončarenko je kijevska nogometna legenda. Jedna od najblistavijih zvijezda ukrajinskog sporta”, svečano mi ga je predstavio. Ubrzo sam od Makara čuo potresno svjedočanstvo o zločinu koji se dogodio u 2. svjetskom ratu, nakon što je njemačka vojska zauzela Kijev.
Po njegovu kazivanju, o tome događaju napisano je nebrojeno novinskih priča, objavljena su dva romana, a snimljen je i cjelovečerji igrani film.
Kipovi sa spomenika bijahu vrsni igrači Dinama: Ivan Kuzmenko, Nikolaj Trusevič, Aleksej Klimenko i Nikolaj Korotkik.
“Vulkanski nadareni miljenici gledalaca. Sagorjeli idoli!”, turobno promrsi Makar Gončarenko, koji im je bio kapetan momčadi. Dok je pobožno izgovarao njihova imena, debela usnica, raspukla i natekla od prohujale žestoke zime, jako mu je uzdrhtala. “Pogubljeni su na Babi Jaru! Poslije upokojenja tih divnih momaka odsanjao sam sve svoje snove. Kad legnem, neizdrživo dugo tupo zurim i zadubim se u prazno, sve dok nekako ne zaspim u praskozorje!”, pridometne Gončarenko, kojega sam s nelagodom navukao da me potanje upozna s Dinamovom krvavom bajkom.
Sa svojom najsurovijom utakmicom na život i smrt. Kijev je 1941. godine usvuduž i poprijeko osjetio pakleni žar tisuća ubitačnh bombi koje su njemački zrakoplovi prosuli po njemu. I nakon tromjesečne opsade, izmučen, izgladnio i teško ranjen, pao je neprijatelju u ruke da sljedećih 779 dana čami pod tuđinskom čizmom.
Osvajači su pretvorili lijepi park Babi Jar u strahotno stratište. Neki od nogometaša Dinama borili su se protiv Nijemaca na ratištima i u partizanskim odredima. A nevoljnici koji su ostali u Kijevu prisilno su, s većinom pučanstva, morali mukotrpno dirinčiti u tvornicama, rudnicima i na žitnim poljima.
Njemački vojni zapovjednik, u crnoj uniformi i cakleće ulaštenim crnim čizmama, naložio je da mu privedu Makara Gončarenka, najpoznatijega domaćeg igrača.
“Pozvao sam vas kako bih vam rekao da okupite svoje suigrače”, počne smrknuta glasa koji ne podnosi da mu proturječe, pri čemu prijeteće podigne desni kažiprst: “Odlučio sam da za tri dana priredim utakmicu za nezaborav. Vi, iz Dinama, sastat ćete se s momčadi Luftwaffea, među kojima su i neki reprezentativci iz naših vodećih prvoligaških klubova. Osobno ću se pobrinuti da stadion bude ispunjen do posljednjeg mjesta. Dovest ćemo njemačke vojnike, a, dakako, i vaše sugrađane. Neka se razonode u ovim napetim ratnim vremenima!”.
Makaru Gončarenku se zamutilo pred nosom, kao da su mu zakovali čavle u ruke i noge. Zapanjeno se pitao kako će na oči zemljacima kad ih budu vidjeli da se sluganski nadmeću s vojnicima koji su razorili njihovu domovinu te je podjarmili. Protiv sile koja ih ubija, zlostavlja i tjera da tegle do iscrpljenja. Zbog ljage kakvoj nema ravne, njihove osramoćene obraze neće oprati ni sve vode rijeke Dnjepra.
“Ali, gospodine, pa dinamovci koji su u Kijevu, i ja s njima, više od godine dana nismo dotakli loptu! Iznureni smo i nemamo snage da izdržimo ni deset minuta, a gdje li svih devedeset! Sedam dana u tjednu radimo po četrnaest sati bez predaha, uz tek jedan tanki obrok! Navečer jedva stojimo na nogama!”, uzaludno se pokušavao suprotstaviti Makar. Glatko izbrijani njemački zapovjednik, kojega je zbog nečuvene okrutnosti ustrašeni narod ispotiha zvao Gospodin Smrt, ustrajao je željezno tvrd: “Nema povlačenja, upamtite Gončarenko! I budite uvjereni kako ni za dlaku ne kanim povući svoju odluku koja je neporeciva, je li vam jasno?”.
Zapovjednik hladan poput kamene stijene, izbuljenih svijetlih nepomičnih očiju kao u skakavca, nijemo je navijestio da će se nemilosrdno obračunati s Gončarenkom i dinamovcima ne budu li poslušali njegovu čudovišnu zamisao. To znači da će skončati u jami na Babi Jaru.
Igraj ili umri! Ojađeni Makar Gončarenko priznao je sebi kako mu toga dana hrabrost nije bila vrlina. Zato što se nije usudio uteći od divljačke zbilje. Nosnice su mu podrhtavale od straha, nalik hrčku bačenu u stakleni kavez u zoološkom vrtu, pred ralje sklupčanoga pitona šarene kože koji će ga progutati za ručak čim se probudi.
Prokleo je trenutak kad je prvi put udario loptu.
U svakom kutku Kijeva sutradan su se zabjelasali široki pravokutni plakati koji su krupnim slovima najavljivali nevjerojatni sraz Dinama s timom Luftwaffea . Sablazan se proširila poput ulja u vodi. Grad je zašutio i zamrlo slušao muklu tišinu. Kao da je bio poklopljen divovskim zvonom bačenim na dno Dnjepra, ispod kojega se ništa ne čuje.
No nakon što se razmaglilo prvotno razočaranje, domoroci su, putem nečujnih klepetala, saznali s kojim su se užasnim uvjetom sučelili njihovi obožavani junaci, bogatiri – u koje su se zaklinjali i za njih stavljali ruku u vatru, zbog kojih su sretno ludovali dok su pobjeđivali i lijevali suze kad bi uzgubili – čim su pokorno pristali da se slabašno suprotstave sitim njemačkom timu Luftwaffea.
Zalog je danak u krvi. Na panju su im položili glave da budu odrubljene ogluše li se o grubi zahtjev krutog ubojice koji vlada njihovim sudbinama i potezom pera danomice šalje masu zatočenih na put bez povratka. Bespomoćno su spoznali kako bi bilo ravno pogibelji, opasno se kockati s krvožednom zvijeri kojoj i tisuću Ukrajinaca vrijedi manje od pišljiva boba. Nesreća u Kijevu govorila je njemački.
Dok su očajni Dinamovi nogometaši, kao da su im zaboli nož u leđa, proživljavali hamletovsku dvojbu, biti ili ne biti, njemački su dotle likovali. Obećana nagrada za pobjedu bila je najzanosnija na svijetu. Dvije sedmice privlačnog dopusta kod kuće s obitelji, udaljeni od prokletoga rata i zimogrozne hladnoće koja im se podmuklo uvlači pod kožu, ujeda ih i štipa, Kako bi se bolje pripremili, zapovjednik ih je oslobodio vojničkih dužnosti čak dvadeset dana prije nego što je Makaru Gončarenku otkrio svoju zamisao o neobičnom dvoboju.
Njihovo je bilo da vježbaju i jedino razmišljaju o tome kako će baciti na leđa kijevske suparnike. Zapovjednik je povukao još jedan potez na štetu Dinama.Za suca je odredio svojega zamjenika. Da lakrdija bude posvemašna, taj nakaradni svat odbojne vanjštine, zarumenjenih obraza i rošava nosa, koji su ga izdajnički odavali da je ljubitelj oštre kapljice, jednako okrutni glavosijek, kao i njegov nadređeni, dijelit će pravdu u crnoj uniformi, zacijelo u vjeri kako će potenčenom pojavom uplašiti do srži umorne ukrajinske majstore lopte.
Na krcatu stadionu većina nazočnih podupirala je Dinamove crvene boje. Vatrenim pokličima nadjačali su oko tri tisuće njemačkih vojnika, koji su držali palce timu Luftwaffea u bijelim majicama. Na poluvremenu Nijemci su vodili s 3-2. Kijevljani su pokunjeno i s gorčinom u grlu pošli na predah jer ih je sudac lupeški potkradao. Da je pokazao i zrno poštenja, Dinamo bi bio bolji barem za tri pogotka. U škrto osvijetljenu hodniku njemački sudac zaustavio je Makara Gončarenka.
“Ne izazivajte nas, mladiću. Shvatite da naša momčad danas mora pobijediti!”, unio mu se u lice. Gončarenko se odsutno zabuljio u njega.
“Ali čemu onda igramo?” Sudac se poremećeno zasmijuljio.
“Nemojte glumiti djetinjastoga naivca, Gončarenko. Ne igrajte se sa mnom i ne tjerajte me da vam presudim svojom rukom!”, prosiktao je, uz nedvosmislenu poruku kako sužnjima nije suđeno da nadjačaju gospodare njihovih života. U Dinamovoj svlačionici malodušni muk prekinuo je pomagač Klimenko.
“S lupeštinama pokvarenjaka od suca, ništarije i ološa mi nemamo što tražiti”, oglasio se: “To prije što su Nijemci tjelesno stoput jači od nas!”.
Kapetan Makar Gončarenko lagano podigne ruku: “Neće valjati, braćo, budemo li srljali na njih ulazeći im u šesnaesterac. Sudac će nam suditi zaleđe i kad ga ne bude bilo. To će reći da moramo pucati iz daljine jer im je vratar truba”. Odmjerio ih je pogledom i nastavio: “I još ovo. Nijemce ne smijemo puštati u naš kazneni prostor zato što će nabrijani sudac za svaki dodir, pa i pogled, zafućkati jedanaesterac za njih. Držimo ih, stoga, na sredini, a tako ćemo manje trčati i manje se umarati!”. Reski sučev zvižduk pozvao ih je da izađu na nastavak, Tad Gončarenko borbeno usklikne: “Ima li još baruta u barutanama?”.
“Ima!”, u glas prihvatiše gromko svi. U drugom dijelu Dinamovi strijelci udarcima s više od trideset metara pogađali su njemačku mrežu i pobijedili s 5-3, unatoč sučevu zdušnom zauzimanju da pomogne svojim zrakoplovcima.
Nekoliko minuta prije kraja, kad se poraz nije mogao izbjeći, očajni vojni zapovjednik uzrujano je psovao i napustio ložu s najbližim suradnicima.
Četiri dana poslije slavnoga uspjeha Dinama, dok Kijev nije prestajao likovati, iz pomno čuvanih skladišta isparile su veće količine lijekova i hrane. Akciju su odvažno izveli komandosi iz ukrajinskoga pokreta otpora i doturili plijen partizanima. Bijesni vojni zapovjednik potpisao je nalog da za odmazdu bude strijeljano pedeset talaca, među kojima su se smišljeno našla i četvorica pobjednika iz Dinama: Trusevič, Klimenko, Korotkik i Kuzmenko. Dinamov kapetan Gončarenko od tada je neutješno patio.
Grozničavo se pitao je li baš trebao sokoliti svoje momke, nukati ih da se nadčovječanski napregnu i nadigraju Nijemce. I to unatoč sučevim prijetnjama kako će ih slistiti ako se usude da ih potuku. Zbog palih drugova naporno ga je pritiskala grižnja savjesti, kao bremeniti mlinski kamen koji mu je pao na prsa. U noćnim morama progonile su ga njihove sjene. “Oni su moj križ!”, zastenjao je. Kad su nam se ukrstili pogledi, Makar Gončarenko je uzdahnuvši bolno prošaptao: “Ipak smo ih morali dobiti. Morali smo! Nismo im smjeli pustiti!”. Kao da mi je kanio pročitati iz očiju dajem li mu za pravo. Da zatim slomljeno otplovi u neku daleku mirnu luku.
wpDiscuz