Published On: Pet, stu. 9th, 2018

BiH na mukama: Udovice ISIL-ovaca žele se vratiti

Većina boraca Islamske države, terorističke organizacije koju sve više potiskuju, vraća se u svoje domovine, a među njima je i BiH. Tisuće žena, koje su pratile muževe u Siriju i Irak, ostale su zaglavljene u mukama, često s malom djecom.

Među njima je i Sara (pseudonim), takozvana ISIL-ovac udovica, jedna od mnogih žena čiji su muževi poginuli u Islamskoj državi, ostavljajući ih same s malom djecom. Ona i djeca trenutačno žive u logoru za izbjeglice Islamske države Roj u sjevernoj Siriji, u nadi da će se vratiti u domovinu, piše Politico.

Sara je otišla iz Bosne u Siriju u ožujku 2015. godine sa svojim mužem, fundamentalistom kojeg je upoznala na internetu. Njena majka Lejla preklinjala ju je da ne ide. Ona je bila u prvim redovima tijekom rata u Bosni kao humanitarna radnica i znala je kako ratna zona izgleda.

“Bila sam u šoku kada mi je pisala iz Sirije. Jedva sam došla sebi od šoka da se udala, ali ovo je bilo nezamislivo”, kaže ona.

Lejla, uznemirena zbog situacije u kojoj se nalazi njena kćer, ne može se obratiti bosanskoj vladi za pomoć. Ali se zato povezala sa dvije druge obitelji, čije su kćeri i sestre u istom logoru. Zajedno se nadaju da će uvjeriti vlasti da ih vrati u zemlju, s njihovih devetoro djece.


Udovice žive u jednoj vrsti čistilišta, njihova nesigurna pozicija je rezultat kompliciranog pitanja što je s povratkom stranih boraca i njihovih obitelji, koje su možda radikalizirane. Brojni dužnosnici koriste kompleksnu situaciju kao taktiku odugovlačenja rješavanja problema.

“Trebali bi biti iskreni i reći: ne želimo ih natrag! Ili da mi daju papire, kako bih otišla u Siriju i vratila kćer i unuke”, kaže Lejla.

Iz Bosne i Hercegovine je oko 300 ljudi otišlo na ratišta u Siriji i Iraku. Regrutirani su s mnogih strana, uključujući ekstremističke propovjednike, video kampanje i društvene mreže. Fenomen je također povezan s bosanskom povijesti privlačenja stranih plaćenika. Tijekom rata u Bosni borilo se između 1.800 i 3.000 stranaca, uglavnom iz Irana, Afganistana i arapskih zemalja.

Neki su ostali propovijedati fundamentalizam i radikalna vjerovanja.

Najmanje 50 “stranih boraca” se vratilo iz Islamske države u Bosnu, prema navodima analitičara u Atlantskoj inicijativi Vlade Azinovića.

“Svi povratnici su pod nadzorom, ali za sada ne predstavljaju prijetnju”, navodi on.

Bosna ima i problem što zemlja ne posjeduje program deradikalizacije stranih boraca. Slučaj džihadističkih udovica je kompliciran, jer one tvrde da nisu zapravo sudjelovale u borbi i zbog toga im se ne može suditi.

Njihovi rođaci tvrde da su bile prinuđene da odu na ratom zahvaćene teritorije sa svojim muževima.


Ipak, u očima vlasti, one predstavljaju potencijalnu prijetnju, kao i njihova djeca, koja su službeno bez državljanstva. Bosanske vlasti zahtijevaju DNK testiranje ove djece, prije odluke o davanju državljanstava.

Alema Dolamić je jedna od osoba s rodbinom među udovicama ISIL-a.

“Druge ljude je sramota da imaju veze s Islamskom državom u porodici. Ali ne i mene”, kaže ona.

Njena sestra Alina je također upoznala fundamentalističkog supruga preko interneta. Godine 2014. se preselila s njim u Beč, poslije čega su naprasno emigrirali u Siriju. Kada joj je muž umro tijekom borbe u ljeto 2017, Alina se preselila u posebnu kuću za udovice i samohrane majke.

Ona i još četiri žene su platile da ih prokrijumčare preko granice u Tursku, gdje su se nadale da će stupiti u kontakt s veleposlanstvima svojih matičnih zemalja.

Još jedna majka, Senija Muhamedović, ima sličnu priču o svojoj kćeri Miji (31).

“Uopće nismo bili religiozni. Iznenadili smo se kada se odjednom udala i počela nikab nikab, prestala razgovarati s muškim članovima obitelji”,  kaže ona.

Mija je otišla u Siriju u travnju 2015. godine, gdje je poslije nekoliko mjeseci ostala udovica. Dvaput se preudala u Siriji, što nije rijetko kod žena u njenoj situaciji.

“Vidim sličnosti među ovim djevojkama. Sve ih je začarao internet, sve su bile mlade i lijepe. Nisu bile svjesne koliku grešku čine”, dodaje Lejla.

Tri obitelji redovito razgovaraju preko WhatsAppa, a Dolamićka je redovito zadužena za organizaciju i obavještava druge obitelji o razvoju situacije.

Vlasti jako sporo odgovaraju na bilo kakve upite i samo ih šalju od ministarstva do ministarstva ili od veleposlanstva do veleposlanstva. Prošlog mjeseca je ministarstvo vanjskih poslova prebacilo čitav slučaj u ministarstvo sigurnosti i sada oni, prema Dolamićkinim riječima, moraju poslati predstavnika koji će izvući sve udovice i njihovu djecu. Rokovi, naravno, nisu postavljeni.

“Ako ne kažemo ništa, naša vlast neće ni uraditi ništa”, uvjerena je ona.

U kampu Roj prisutan je i Crveni križ, ali su uvjeti života grozni. Alinina 8-godišnja kćer nedavno je dobila tuberkulozu, a i rekla je sestri da povremeno danima nemaju pitku vodu.

Čak i kad se vrati u Bosnu, život neće biti lak. Ponovno se prilagoditi na život u bosanskom gradiću i nositi se sa stigmom udovice terorista neće biti jednostavno.

“Napravila je ogromnu grešku, puno je propatila, ali zaslužuje da se vrati kući”, kaže Dolamić.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer