Published On: Wed, Jan 16th, 2013

BiH je jedina zemlja gdje se radi problem oko toga da postoje javni servisi na svim službenim jezicima

Ključna stvar koju stalno valja imati na umu jesu dvije NOTORNE ČINJENICE:
1. U cijeloj Europi u višenacionalnim državama imamo primjere javnih servisa na različitim, službenim jezicima. Pa čak i u onim slučajevima gdje neki narod nije konstitutivni a njihov jezik nije službeni u toj zemlji (Austrijanci u Italiji) imamo primjere da se omogućuje javni servis na jeziku te manjine.
2. BiH je jedina zemlja gdje se radi problem oko toga da postoje javni servisi na svim službenim jezicima, konkretno njih tri. Naravno, to ne znači da će na tim kanalima biti isključivo taj jedan jezik jer nigdje na svijetu to nije slučaj, uvijek ima programskih sadržaja i na drugim jezicima. Pošto se tome oštro protivi – i to uz punu suglasnost – upravo bošnjačka politička elita to ih čini jedinom političkom opcijom u Europi koja negira i stopira taj civilizacijski standard.
 
 
_______piše: Roderick Moore
Dakle, ove dvije stvari doista jesu notorne istine. Sve ostalo je u sjeni tih činjenica. Pa i svi kvaziargumenti koji se od Bošnjaka mogu čuti. Naravno da će oni tražiti opravdanje za svoju isključivost i šovinizam po tom pitanju. I rasisti, fašisti, nacisti … su imali neke svoje argumente zašto ljudi druge rase, boje kože, vjere … ne smiju biti ravnopravni.
Sada bih ja ukratko izložio tu fantastičnu argumentaciju s ciljem da pokažem kako se radi o jeftinim spinovima i posve neutemeljenim tezama.
Kvaziargument br. 1 – Hrvati mogu imati svoju televiziju, samo neka je sami plaćaju a ne novcem iz proračuna
– Ovaj „argument“ pada samim time što, kako je već rečeno, u cijeloj Europi imamo javne servise na različitim servisima koji su financirani, dakle, upravo proračunskim sredstvima ili ostalim oblicima javnih sredstava poput pretplate. No osim taj argument je šupalj kao i kod onih koji su sredinom prošlog stoljeća na američkom jugu tumačili da oni nemaju ništa protiv da crnci idu u školu. Naravno, dok god je oni sami plaćaju a ne novcem iz proračuna.
Kvaziargument br. 2 – Hrvati ne žele televiziju zbog jezika, već da bi politički kontrolirali jedan javni servis
– Čak i kada bi ovo bila jedna i jedina istina o kanalu na trećem jeziku, tu nema ama baš ništa sporno. Ako autentični predstavnici političke volje Hrvata nemaju isti tretman na javnim servisima kao i politički predstavnici drugih naroda to je nejednakost ne samo tih političkih subjekata već i samih naroda koji ih biraju. U BiH se sasvim otvoreno priznaje da je FTV Lagumdžijina prćija. Ako mu je već SDA ne izbije iz ruke. Dakle, opet Bošnjaci. Ali ako se spomene da bi Hrvati kanal, e to ne može jer to znači da će tu drmati HDZ! Dakle, bošnjačke političke elite mogu imati svoje medije (kao što ih imaju i srpske) ali političari koji su izbor velike većine Hrvata nemaju pravo na to. Inače, politika u medijima je nešto što EU vrlo pozorno prati. Još devedesetih je uoči primanja Hrvatske u Vijeće Europe Hrvatskoj kao uvjet postavljen uvjet upravo da i oporbi omogući ravnopravni udio u programu javne televizije. To je bio izravan uvjet za primanje u VE! U Hrvatskoj su i danas stroga pravila po tom pitanju. Čak i prestroga. Primjerice, u predizbornoj kampanji ama baš svaka stranka mora imati potpuno jednak tretman i jednako TV-termina za predstavljanje. Pa se tako događa da i one najveće stranke imaju jednako minuta na TV-u kao i one potpuno marginalne ili neke šarlatanske liste. Dakle, dok god se ovako javno priznaje da je FTV igračka u rukama bošnjačke politike, otkud uopće nekome pravo da Hrvatima predbacuje da i njihovi političari to isto žele imati raspolaganju? Radi se o vrhunskom cinizmu i licemjerju Bošnjaka. Sami priznaju da javnim medijima (dakle i javnim novcem) upravljaju njihovi političari a Hrvatima poručuju da ako žele stranačku politiku neka ja sami plaćaju. Dakle, javna sredstva za te potrebe rezervirana su samo za – Bošnjake. I to je jednakopravnost!
Kvaziargument br. 3 – Ako Hrvatima kao konstitutivnom narodu dajemo kanal, treba ga dati i Ostalima (i građanima čak)
– Još jedan primjer kako se problem omalovažava pomoću nekih djetinjastih štoseva. Ovdje nije riječ samo o tome da su Hrvati konstitutivan narod već i tome da je hrvatski jezik jedan od tri službena. Kao što znamo, jezik Ostalih ne postoji kao službeni. Dakle, potrebno je osigurati što veću ravnopravnost za sva tri službena jezika na svim razinama, pa u javnom informiranju.
Kvaziargument br. 4 – Hrvatima ne treba poseban kanal jer oni razumije i jezike koji se koriste na postojećim kanalima
– Činjenica jest da je i po međunarodnim jezičnim standardima i po Ustavu BiH ovdje riječ o tri jezika koji su dio jedne makrojezične grupe. I Austrijanci u Italiji znaju talijanski, Baski znaju španjolski, Velšani znaju engleski … ali ipak su im omogućeni javni servisi na njihovom matičnom jeziku. Osim samog jezika, riječ je i o samim programima jer se na taj način svakoj etničkoj grupi omogućuje da medijski obrađuje sve one teme koje su tu etničku grupu najvažnije i da ih se o tome informira bez da u tome ovisi o dobroj volji nekog drugog ili trećeg ili odnos snaga na mediju, politika, itd.
Kvaziargument br. 5 – Hrvatima nije stalo do hrvatskog jezika već njima smeta bosanski jezik
– Naravno da meni (ni Hrvatima) ne smeta bosanski jezik. Bosanski jezik je problem kada je on tu na račun hrvatskog. Kada je samo taj jezik u određenom sadržaju. Inače, ovo je prejak spin. Dakle, baš Hrvati predlažu rješenje koje, kao što vidimo, postoji u svim višenacionalnim europskim zemljama. Traže svoj kanal pri čemu im ne pada na pamet da ikome drugome brane istu stvar. Ali upravo Bošnjaci su oni kojima smeta drugi jezik, hrvatski. Upravo Bošnjaci tako složno agitiraju protiv toga i čak za nacionalni interes proglašavaju to da ne bude hrvatskog kanala. Da bi onda imali toliko obraza da Hrvate prozivaju kako su Hrvati protiv bosanskog jezika! Da čovjek ne povjeruje!
Kvaziargument br. 6 – Nigdje u Ustavu nema obveze uspostavljanja programa na hrvatskom jeziku
– Ovo je jedan od najglupljih argumenata i onaj tko to izjavi doista je teška neznalica. Ustavi ne preciziraju ovakve pojedinosti, za to postoje zakoni. Ustavi definiraju načela. Nigdje u Ustavu ne piše ni da uopće postoji javna televizija pa ona svejedno postoji. Isto kao što nigdje u Ustavu nije zapisano pravo da se prima, recimo, plaća. Ili socijalna pomoć. Ali to ipak postoji. Dakle, ustavno načelo jest jednakopravnost službenih jezika. A nje trenutno nema u javnim medijima.
Ima toga još poput „argumenata“ tipa da Hrvati mogu dobiti svoj kanal čim osiguraju većinu ruku u parlamentu. O takvom cinizmu ne treba ni govoriti riječi. To najbolje otkriva o kakvim ljudima se radi. Kada bi se ove stvari rješavali samo na temelju većine nigdje na svijetu ne bi imali više od jednog jezika i jednog kanala jer uvijek postoji onaj tko ima većinu i čijoj dobroj volji ovise oni kojih je manje. No, to je unitarizam i netolerancija. Danas se društvo brine i o seksualnim manjinama kojih nema ni 5 % i svugdje se naglašava upravo to da ljudska prava i jednakopravnost nisu stvari koje se rješavaju većinom glasova.
Baš zato sam potpuno šokiran tom bošnjačkom složnošću i upornošću da Hrvatima onemogućuju vlastiti kanal. Za to nema nikakvog razumnog i poštenog objašnjenja. Čudi me da toliko mnogo ljudi ne shvaća da je njihova retorika na razini kojekakvih rasista, fašista i šovinista iz nekih prošlih stoljeća. Čudi me da sami ne shvaćaju koliko je njihov retorika nespojiva s europskim civilizacijskim standardima. Ovakav cinizam i bahatost kojom se zlorabi većinska pozicija doista se danas može vidjeti samo u nekim gudurama Balkana i sličnim mjestima. Bilo bi dobro da ti ljudi zbog sebe shvate da BiH ide prema EU i da takve stvari tamo jednostavno ne prolaze. Nema šanse. To je nezamislivo. Zar netko doista misli da će pored svih ovih primjera u EU BiH ostati jedina gdje se takva jednakopravnost neće ostvariti?
Dakle, nema smisla da kasnije dobivaju packe zbog toga i da ih EU kao neke barbare mora podučavati temeljnim principima tolerancije. Zar ne bi bio ljepši osjećaj kada bi sami pokazali otvorenost i širokogrudnost i pokazali svima da mogu biti tolerantni, nego da im za 5 ili 10 godina EU zavrće ruku i uči ih lijepom ponašanju pa da svi pamtimo kako je i njihova multikulturalnost tek nešto na što su bili prisiljeni a sami nikada na to ne bi pristali. To su stvari koje ostavljaju dugoročna opterećenja i posve onemogućavaju uspostavu ikakvog povjerenja koja je nužna za bilo kakve pomake u ovoj zemlji na korist svih njenih građana.