Published On: Fri, Aug 14th, 2020

Berislav Jurič: BiH je zemlja koja nedostaje samoj sebi

BiH se pretvorila u zatrovano tlo u kojem je nekome palo na pamet da uzgaja tri istine iako istina može biti samo jedna. Zemlja je to u kojoj se suživot, koji se toliko spominje i koji je toliko izlizan da mi ga se gadi spomenuti, pretvorio u inaćenje. Još gore, to inaćenje  možda i ne bi bilo loše i možda nadahnuće za bolje življenje, da se ono ne prakticira i kad zainaćena strana nije u pravu i kad svjesno prkosi neistinama i iskrivljavanjem stvarnosti. I to se radi na svim stranama, kazao je Berislav Jurič, pjesnik i novinar, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Berislav Jurič, pjesnik i novinar iz Duvna, s mostarskom adresom gdje radi kao glavni urednik portala Bljesak.info, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o nedavno nagrađenoj zbirci poezije “Golotinja“, književnosti i književnoj sceni u BiH, duhovnim i inim onečišćenjima  i otkriva zašto BiH smatra zemljom koja samoj sebi nedostaje.

Dobitnik je i književne nagrade “Fra Grgo Martić“ 2019. godine za zbirku poezije “Golotinja“. Jurič iza sebe ima nekoliko nagrada – i za poeziju, prozu i novinarstvo, no još uvijek se, priznaje, nije naviknuo na ono što nagrade donose.

“A to je, nakon zadovoljstva, sreće i osjećaja neuzaludnosti, osjećaj odgovornosti prema sebi i drugima. Prema sebi, jer dolaze pitanje o tomu hoću li ispuniti očekivanja koja nagrada donosi u budućem radu, ako očekivanja uopće postoji i prema drugima – jer za njih želim biti nenagrađen i isti“, govori Jurič na početku našeg razgovora.

Posljednju nagradu za zbirku “Golotinja“, dobio je, kako kaže, možda u godinama kada bolje razumije položaj književnosti i u književnosti, pa se s time nekako lakše i prizemnije nosi nego što bi se nosio kao nagrađeni srednjoškolac ili student.

“Ipak, najveća nagrada je to što u ovom ludilu u kojem se koprcamo imam privilegiju pisati i priliku da to netko drugi čita. Jer, koliko se god govorilo o skromnosti, ipak čovjeku godi kad njegov trud netko prepozna i njegovo tapkanje u životu i radu potapše dozom spomenute neuzaludnosti. A uzaludnost se provlači kroz život, možda ne pri svakom umivanju, ali svakako dovoljno često da me drži na zemlji a da onda s nje tražim odgovore i visine“, kazao je.

Inače, neke od pjesama iz zbirke “Golotinja” moguće je pročitati na Ajfelovom mostu Miljenka Jergovića. 

Kaplan: Juričeve su pjesme kao kajle, s njima kajla svijet da se ne uruši 

Juričeve su pjesme, piše književnik Almin Kaplan, kao klinovi, kao kajle. S njima pjesnik, kajla svijet da se ne uruši.

“Da je to uzaludan posao svima nam je jasno ali bez takvih jezičko-misaonih intervencija svijet u kojem živimo bio bi puno sablasniji. Bez poezije svijet bi bio tupo nepodnošljiv. Poezija Berislava Juriča razgolićuje svijet u kojem živimo i tako ga vraća na one početne postavke kada smo bili neviniji i bezazleniji. I to radi na način kako može samo ozbiljna i važna književnost“, napisao je Kaplan.

Josip Mlakić, pak, ističe kako Juričeve pjesme nisu napisane da bi nekog zadivile, iako se i tome da razgovarati, već su to prvenstveno pjesme u kojima se pjesnik razgolićuje.

Jurič je pjesnik tišine i u tišini – tako je u poeziju i zagazio, tiho, nenametljivo, bolno istinito i oporo.

Poezija je u suštini – tišina 

Samom mu je teško suditi čega je to pjesnik iako ga često iznenadi poneka riječ o njegovom pisanju i dojmu tih slova, baš kao što ga je iznenadilo i moje povezivanje njegove poezije s tišinom.

“Mislim da je poezija u biti tišina kojoj se rijetki predaju i da je ona onaj eho života i viđenja života koji samo tišina može otkriti. Ne volim galamu ni oko čega pa tako ni oko poezije. Uvjeren sam da je to dovoljno sveta stvar da se ne galami o tome na načine na koje se danas o svemu galami“, kazao je.

Rat će biti do samog kraja, priznaje, u njenomu samom između pjesnika i novinara.

(Denis Kapetanović) 

 

“Iz novinarstva izlaziš ranjen, iz književnosti preporođen”

“Istina, teško je pomiriti stvarnost na kojoj novinarstvo počiva i neki drugi pogled na zbilju kakav je književnost. Novinarstvo je pisanje koje umara. Pogotovo danas, kad se svijetu želi nametnuti da sve treba stati u 14 redaka, i kad je društvo kao slijepo na sve oko sebe i gluho na sve ono što mu se laže. Iz novinarstva se ponekad, a u njemu sam skoro 20 godina u kojima se ništa ne mijenja, izađe ranjen. Ranjen jer imate dojam da javnost, iako je sve jasno, ne želi vidjeti koliko joj se zlo radi u ime nekakvih šupljih priča, a vi se raspete u slovima da otvorite oči ili potvrdite ono što svi drugi šapuću. Iz književnosti se izađe preporođen“, kazao je.

U književnost se možda, navodi, ulazi ranjen, ali nakon što pjesma ili priča dobiju točku na kraju događa se nekakvo uskrsnuće.

“To dvoje nisam uspio pomiriti i živim između ranjavanja i novog buđenja“, kazao je.

U svijetu je  danas, kaže Jurič, zanemareno sve osim onog što bi trebalo biti zanemareno.

“Živimo u društvu u kojem su mozgovi sve ispraniji a svemu ispraznom daje se neki nevidljivi i nedostižni smisao. Poezija je uvijek bila na nekim marginama i uvijek se činila nekim usputnim i uzaludnim poslom. Sjećam se kad smo u studentske dane pokrenuli čitanje poezije u mostarskim galerijama i antikvarijatima. Ispada da je toga bilo mnogo, ali bio je jedan takav klub i jedan takav antikvarijat, ali je tada poezije bilo mnogo. Danas su ti pjesnici, koji su u to vrijeme tražili svoje mjesto na binama, na nekakvim pozicijama s kojih se srame pjesme“, prisjeća se Jurič.

Poezija zaslužuje više dostojanstva i više tišine 

S druge strane, pjesnici, oni na papiru koji misle da su veličine, iako su ih stjerali u ćošak velikog kulturnog centra koji izjeda disko-klub, objašnjava, začahurena su mlitava gomila koja je najsretnija kada šuti.

“Ono što se danas prodaje pod poeziju, a društvene mreže su prepune prodaje i to najviše laži, meni ne odgovara. Mislim da poezija zaslužuje više dostojanstva i više tišine koju ste spomenuli negoli čekanje lajkova. Da je prodanih knjiga koliko lajkova, imao bih bestseler ili bih imao vojsku ljudi otvorenih očiju iza sebe nakon podijeljene kolumne“, kazao je.

Poezija mu, objašnjava, dozvoljava dozu mističnosti i slobodu pogleda na ono o čemu se piše.
“Opravdava da vidite nešto na način na koji drugi neće vidjeti. U prozi ipak morate nekako objasniti način na koji ste to vidjeli ili razlog takvog pogleda. Oni  koji su čitali, a posao im je analiziranje napisanog, kažu da se u mojoj prozi osjeti poezija tako da sam to, nenamjerno, nekako spojio i iz obje forme crpim ono što najbolje znam.“
Prva knjiga poezije koja mu je dospjela u ruke bila je zbirka “Ja nisam ja“ španjolskog nobelovca Juana Ramona Jimeneza. Jimenezov stih „ja nisam ja / onaj sam / koji nevidljiv pored mene hodi“, otvorio mu je, kaže, oči za književnost i način na koji se odnosi prema pisanju ali i hodanju kroz život.

Odlazak 

Kaplje noć po asfaltu svjetovi
vrište
u krilima cvrčaka i
suze se suše
s očima u zvijezdama

Zidovi se tope
beskonačno
Temelje bih svoje
na leđa stavio
i u cipele

I svijet bih svoj
potkovao krilima

(Beskonačno)

“Prepustiti se da prava knjiga dođe u pravo vrijeme u ruke” 

Upijao je, kaže, Jesenjina, Cesarića, Ujevića, osobito Antuna Branka Šimića, od pisama i pokušaja do više verzija jedne pjesme.

“Teško je izdvojiti nekoga od njih kao krivca za smjer u kojem su otišla moja slova. Previše je dobrih pisaca i poezije da bi se moglo izdvajati. Svaka knjiga, naravno ako je iskreno napisana, nosi u sebi ono nešto što čovjeka može izgraditi i obogatiti, samo pravu knjigu treba zgrabiti u pravo vrijeme. Odnosno, prepustiti se da prava knjiga dođe u pravo vrijeme u vaše ruke.“

Odgovarajući na pitanje, postoji li književna scena u BiH, i kako mu se doima taj segment javnog života, Jurič kaže kako je zanemarivanje slova u jednom društvu korak, i to veliki, prema ispraznosti i dnu.

“Danas, kada imate više nego ikad vapaja da će jedan narod nestati, utopiti se u jad u kojem se sve topi, vi imate totalno zanemarivanje jednog bitnog segmenta društva i klanjanje totalno pogrešnim bogovima i njihovima slovima. Strašno je što nitko ne vidi kakve nam lažne bogove stavljaju na nekakve lažne oltare.”

Živimo, smatra, u društvu licemjerja čemu se nije oduprjela ni naša književna scena pa je sve puno nekakvih klanova i krugova koji su se umislili da su svojim slovima dotaknuli vrhunce i koji se neprestano nameću nekom svojom umišljenom neobičnošću i vrijednošću bez pokrića.

“Književne družine veliki krivci jer se književnost srozala“

“Nisam nikad, a niti ću, bio član nikakve književne družine jer mislim da su, onako kako sada djeluju, veliki krivci što se književnost srozala tu gdje se srozala. Danas je važnije naslikavati se, uvjeravati uski krug ljudi oko sebe da ste veliki i uvijek u pravu, imati siguran otkup knjiga nego li uistinu reći nešto u tim knjigama.“

BiH, neuredna kakva jeste, navodi Jurič, još uvijek nije smjestila velikane književnosti iz prošlosti, iako književnost nema prošlost, tamo gdje im je mjesto.

“U BiH, dakle, ne postoji scena nego klanovsko djelovanje u kojem će se dijeliti mrvice što ga prosipaju ministarstva kulture za besmislena književna dizanja ega po nekakvim događajima na marginama i pod polusvjetlima“, kazao je.

Teško da, objašnjava, država može nekog natjerati da bude zaljubljenik u umjetnost i učiniti ga gladnim konzumentom kulture, ali svakako bi trebala odrediti nekakvu granicu ispod koje se ne smije ići.

 

Hercegovina u plamenu

S visine
oznojena zvona
propuh
molitvama prave

Od sunca
otežale ruke
u anđelova krila
se sklapaju
i mole za kap s neba

Zemlja je žedna
duša još žednija
(suhi Bože)

 

“Bez duhovno nahranjenih ljudi, imamo plitke zombije” 

“Više je segmenata koje nagriza takva nebriga prema onome što čovjeka hrani iznutra. A bez nahranjenog čovjeka, tijelom i duhom, imate plitke zombije kojima možete govoriti što hoćete i raditi s njihovim životima kako vašem životu paše. Zbog toga se i društvo trudi zanemariti tu duhovnu hranu jer je lakše upravljati otupjelim stadom. Nekako smo prebrzo i prerano preskočili puno stvari pa smo pali u neko novo društvo a da nam između temelja i krova kojeg zidamo fali previše zidova“, kazao je.

Ljudima se, smatra, danas  nameću površni, pa i pogrešni stavovi – piše se povijest kako kome odgovara i etikete se lijepe po potrebi samo da bi neki i nečiji umišljeni bog imao što više života.

“I danas imamo prešutno zabranjenih autora koji otkrivaju mane svojeg stada pa se samo izguraju pod neprijatelje ili pod one koji su zastranili. To pak dovodi do tihog ispiranja mozgova i nametanja vrijednosti kojeg žele oni kojima je vrijednost jedino ako je opipljiva na džepu i ako je može procijeniti osobni bankar. Godinama slušamo kuknjave o jeziku a godinama se nitko ne trudi da se taj jezik očuva“, izjavio je.

Sada se, pak, sustavno proizvode oni koji bi trebali štiti jezik, a o njemu pojma nemaju, pa se puštaju u škole i počinje krug jedne brige koja će nas sve na kraju skupo koštati.

“Svako društvo koje je plitko propada, a mislim da smo mi, pogotovo na ovim područjima gdje svi misle da su veći od drugih, dovoljno plitki da svoju propast nećemo ni primijetiti. Zar trenutno ne živimo toliku propast da je ona nevidljiva? Ili, ono što nitko nikada neće dokučiti, kolika nam to propast mora biti da je shvatimo i da se odupremo propadanju“, kazao je.

Naspavani psi laju – nagrađena zbirka priča
Berislav Jurič 2013. je godine osvojio književnu nagradu “Fra Grgo Martić” za prozni prvijenac – zbirku priča “Naspavani psi laju”. ”Sažet izraz, uvjerljiv detalj, poetičan prizor ili neočekivan obrt u pripovijedanju – to je, između ostalog, ono čime nas Berislav Jurič pridobija. Pozdravljamo ga kao nov, osvježavajući glas u domaćoj prozi, kojoj je već ovim svojim ‘ulaskom u književnost’ priložio neke izvanredno lijepe stranice”, naveli su tada članovi žirija Dragan Marijanović, Amir Brka i Stevan Tontić.

 

Čovjek je, kaže Jurič, kao biljka koju se presadi.

“Uvijek na korijenu ostane one prve zemlje i ona je nekako najbliža tom korijenu i preko nje liježe sva druga zemlja. To je moj odnos sa zavičajem, s Duvnom“, kazao je.
U zavičaju ste, objašnjava, naučili gledati svijet, osjetili mirise, vidjeli boje, shvatili koliko ste maleni u tom svom, malenom zavičaju i maleni u svijetu utkanom u veliki svemir.

“Danas je zavičaj mjesto u kojem tražim odgovor koliko sam narastao i koliko je zavičaj živ pogotovo kad ga se sve manje načima rukama ljudi jer ih je sve manje. O Duvnu ne smijem strogo suditi jer sam već pola života izvan njega. No, to je mjesto koje se nikada nije dizalo u visine a ima toliko razloga da se digne. Nažalost, nekad gradić u pravom smislu riječi pao je u sve ono u što naši gradovi bez vizionara padaju. Baš kao što, recimo, padaju stoljetni drvoredi jer općinarima prljaju automobile i što nestaje sve kameno s pročelja što je nekad bilo glavno lice grada“, kazao je.

U Mostar u kojem živi i radi godinama je neka druga priča.

“U Mostar sam došao kad je ovome društvu išlo koliko toliko dobro i naprijed. Od tada, svjedočim tapkanju na mjestu i velikim koracima unazad. Grad je ovo kojem tako malo nedostaje da procvjeta i iskoristi sve mogućnosti koje ima. Neshvatljivo je da je to grad koji nije iskoristio svoju rijeke a usta su mu je puna“, izjavio je.

Neshvatljivo je, kaže, puno tog u Mostaru – osobito to da nitko uporno ne vidi političko kusuranje gradom koje se godinama provodi.

“Drugi je pak problem jako loših i nesposobnih ljudi na ključnim funkcijama koji se ponašaju kako da ne postoji ništa izvan njihova četiri zida. To će nas koštati. Nas i našu djecu. No, budući da su njihova djeca drugačija od naše, njih to ne zanima.“

U pjesmi “Mostarska ekološka“, Josip Mlakić navodi kako motiv ekološkog onečišćenja Jurič uzima kao simptom dubljeg – duhovnog onečišćenja, a tako je, zapravo u cijeloj zemlji.

“Pitanje je koliko je BiH uopće zemlja, a ne koliko je onečišćena u oba smisla. Bosna i Hercegovina pretvorila se u zatrovano tlo u kojem je nekome palo na pamet da uzgaja tri istine iako istina može biti samo jedna. Zemlja je to u kojoj se suživot, koji se toliko spominje i koji je toliko izlizan da mi ga se gadi spomenuti, pretvorio u inaćenje. Još gore, to inaćenje  možda i ne bi bilo loše i možda nadahnuće za bolje življenje, da se ono ne prakticira i kad zainaćena strana nije u pravu i kad svjesno prkosi neistinama i iskrivljavanjem stvarnosti. I to se radi na svim stranama.“

 

Mostarska ekološka

Nad gradom se
i zvijezde srame sjati
ledenu noć
pozdravlja krikom
nevidljivi vlak
umjesto vjetra
u krošnji
šušti vrećica prazna
puna vremena

koje nikog ne dira
kojeg nitko ne dira

 

“BiH uopće ne živi stvarnost”

A kad smo kod stvarnosti, Jurič smatra, kako BiH uopće ne živi stvarnost.

“Ovoj zemlji se podmeće lažna stvarnost, njezinu stanovništvu, koje još nije prebrojano, podmeću se laži pod istinu i toliko se ispiru mozgovi da je jednima nesreća što je drugima sreća. A tu nema duhovne čistoće o kojoj govorite. U BiH nema čistoće ni u onome što se zove čistoća. Ne samo na ulicama koje mete politika kako joj paše i kako joj namješteni tenderi diktiraju. U BiH nema čistoće ni tamo gdje se upozorava na prljavštinu.“

Postali smo, smatra,  nemoćni da priznamo sebi na kakvo dno tonemo i da smo sukrivci u tome, društvo licemjera.

“Oni koji propovijedaju siromaštvo i poštenje i nebesa u prvim redovima slave prizemne, bogate i nepoštene. Oni koji galame o pravdi su nepravedni, oni koji žele mir klikću novim ratovima, oni koji pišu ili bi trebali pisati o svemu tome, lako ušute“, smatra.

Ipak, posebnost BiH je,  objašnjava Jurič, to što je nevjerojatno koliko vam ta zemlja fali čak i kad ste u njoj.

“To je zemlja koja samoj sebi nedostaje i kojoj nedostaje tako malo da ispuni sve ono što bi jedna zemlja trebala imati da bi se zvala zemljom i to još zadovoljnih ljudi. Isto tako, kad ste u BiH, najlakše je biti daleko u njoj i daleko s njom. Nekako je čovjek onda, ovakvu napaćenu izmrcvarenu i neiskrenu, lakše voli. Ma koliko, pored ovolikog Svemira, bilo isprazno voljeti komadić Zemlje“, zaključio je Berislav Jurič u razgovoru za Dnevnik.ba.

razgovarala: Glorija Lujanović