Published On: Thu, Jun 27th, 2013

Belgija – laboratorij suživota naroda i narodnosti

Bivša kolonijalna sila, federalna monarhija, sjedište Europske unije i NATO-a, spojnica germanske i latinske Europe, Belgija sa svojim brojnim paradoksima u mnogočemu može očitati primjer kako dobrog, tako i lošeg upravljanja multietničkom i multikulturnom zajednicom

Iako je u njezinu glavnom gradu sjedište Europske unije i NATO-a, Belgija sa svojim domaćim aferama zapravo rijetko i tek povremeno dolazi u fokus europske javnosti. Može se to pripisati ‘nadmoćnijim’ susjedima Francuskoj i Njemačkoj, uobičajeno neproporcionalnoj pažnji između ‘velikih’ i ‘malih’ država ili pak činjenici da Belgija trenutno nije ni dovoljno ‘krizna’ ni dovoljno ‘uspješna’ da bi dospjela do međunarodnih naslovnica. Koji kod razlog tome bio, uistinu je šteta što se o Belgiji i o belgijskom modelu upravljanja malo priča jer se, posebice u vremenu krize multinacionalne zajednice kakva je Unija, može pokazati jako znakovitim.

Kao zemlja koja je jedinstveni spoj Germana i Latina, točnijeFlamanca i Valonaca, Belgija u mnogočemu može Europi održati lekciju oko suživota različitih narodnosti, jezika, običaja, tradicija, no jednako tako uputiti na neizbježne i zapravo konstante probleme oko uređenja jedne multikulturalne zajednice, pa tako i na uvijek prisutne scenarije o njenom potencijalnom raspadu. 

Posljednji put kada je Belgija okupirala međunarodnu javnost bilo je nakon domaćih izbora 2010. Zemlja je tada oborila neslavni rekord u formiranju vlade (541 dan) slijedom nemogućnosti formiranja jasne većine da bi konačno završila s valonskim premijerom socijalistomEliom di Rupom, koji je, usput budi rečeno, i gay (što je stavka koja bi mogla jako intrigirati ‘kreposnu’ domaću javnost). Za veliku većinu država takva bi situacija ozbiljno uzdrmala njene temelje, no Belgija se uspješno održala zahvaljujući razgranatom sustavu regionalnih i pokrajinskih vlada. Činjenica da se radi o visoko razvijenoj zemlji s pripadajućim standardom života koja od industrijske revolucije bilježi skoro stalan rast svakako nije odmogla.

Belgija je u svojoj modernoj povijesti uvijek bila poprište dinamičnih unutarnjih promjena te se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća slijedom tzv. jezičnih ratova polako preobrazila iz unitarne ufederalnu monarhiju. Neki će u tim previranjima uvijek vidjeti znak da se dvije zajednice ne mogu u konačnice složiti, a drugi će pak u zasebnom belgijskom slučaju prepoznati potrebu da se model upravljanja treba stalno prilagođavati realnoj situaciji, a ne obrnuto. Tako je i posljednji potez belgijske vlade itekako znakovit. Naime, po prvi put od stvaranja moderne države 1830. radikalno se smanjuju dotacije kraljevskoj obitelji, a ući će u praksu nakon završetka mandata Alberta II. Javnu dotaciju (neoporezivu) primat će samo budući nasljednik i njegova obitelj, a umjesto izdašnih 11,5 milijuna eura iznosit će tek nešto ispod milijun eura. Iako zasad nema ozbiljnih naznaka preobraze u republiku, postavljaju se temelji za protokolarnu monarhiju.

Bruxelles, sjedište Kraljevine Belgije i de facto čitavo Unije, višestruko je zanimljiv grad. Za razliku od Pariza, svoje ‘velike sestre’ kako se uobičava reći, Bruxelles ne pati ni od kakvih kompleksa metropole ni od suviška arogancije. Sastavljen od 19 općina, s preko 75 posto stanovnika stranog porijekla, grad je uistinu laboratorij modernog kozmopolitizma. Pati od uobičajenih boljki kao što su društvena nejednakost, segregacija, prometnih čepova, no isto tako posjeduje skriveni, nepretenciozni šarm bonvivanskog grada po mjeri čovjeka. Krleža je u ‘Na rubu pameti’ pisao, doduše, o ‘dosadnom, sivom, neizrecivo filistarskom gradu’, što je dojam koji i dalje ostavlja moderna birokratizirana europska četvrt, smještena pored povijesnog centra.

Jacques Brel – Le Plat Pays

Zbog glasnijeg susjeda, Francuske, Belgiju se često predvidi u njenim dostignućima, bilo da se radi o gastronomiji ili o kreativnoj sferi. Tako primjerice pomfrit ipak potječe iz Belgije (unatoč sveraširenom pojmu ‘French fries’) i prženi krumpir se tamo jede kao zasebni brzi obrok. Nadalje, Pariz suvereno drži titulu modne prijestolnice mode, no ne bez velike pomoći utjecajnih diplomanata akademije iz Antwerpenakao što su Martin Margiela ili Dries van Noten. Primjerice, na čelu Christiana Diora je trenutno Belgijanac Raf Simons. No uvijek zasjenjenim Belgijancima ipak se neće osporiti umijeće pravljenjačokolade, pive i uzoritu tradiciju stripa.

Hrvatska i Belgija, prema službenim kanalima, njeguju ‘odlične’ odnose koji se, doduše, osim dolaska belgijskih turista na obalu, nisu konkretizirali u nekim opipljivijim projektima.