Published On: Mon, Jul 8th, 2013

Bejrut – oaza noćnog života u arapskom svijetu

Bio je mamuran dok je otvarao ulazna vrata svoga stana; na kauču u sobi ležala je njegova trudna žena, rođena Etiopljanka, a Bejrut je taman izlazio iz kišnog sna u novi radni ponedjeljak. S ulice su dopirali zvukovi automobilskih truba. Upitao sam Zeida, kojega zovu još i Zed: “Kako je, što je bilo?” “I did some drugs last night”, kaže mi.

Tako je započeo naš ugodan razgovor, tijekom kojeg sam saznao da je Zed čovjek koji je 1990-ih pokrenuo alternativnu glazbenu scenu Libanona, a danas ima i svoj nezavisni label“Lebanese Underground”. Nastavili smo razgovor započet prethodne večeri, kada je na Radio Bejrutu organizirao feštu u čast svoje žene: iz zvučnika je treštala etiopska glazba, jer neke od Etiopljanki, koje dolaze uglavnom na privremeni rad kao kućne pomoćnice, ostanu stalno u Libanonu, u ljubavnom kolopletu i zajedničkom životu s muškarcem kojeg ondje upoznaju…

Zeid trenutačno svira u bendu s trojicom Sirijaca, izbjeglica iz ratom opustošene zemlje. Sirijski su glazbenici izuzetno cijenjeni zbog svoje visoke naobrazbe, pa se mnogi bendovi za njih doslovce otimaju. Libanon uistinu postaje meka arapske underground scene, a Zeid i njegovi projekti živi su dokaz tom napretku.

Svakome tko je putovao arapskim svijetom, posjetio Jordan, Siriju ili Egipat, Bejrut će se učiniti kao otrgnuti komadić, kao oaza vrhunskog noćnog života. Libanon je za Arape svojevrsni prozor u zapadni svijet: mjesto na kojem se trguje, vozi i prevozi s Istoka na Zapad, pa obratno. Multikulturalnost, puno stranaca koji žive u glavnom gradu Bejrutu, pridonosi raznolikosti noćnog života, koji traje od jutra do sutra i to svakog dana u tjednu. U toj se atmosferi razvila se i bogata underground scena, koju već gotovo dva desetljeća vodi svestrani glazbenik i aktivist Zeid Hamdan: on je tu scenu stvarao, u nju ulagao svu svoju energiju i vrijeme, i nakraju uspio, usprkos bojkotu velikih radiostanica.

– Prvi bend koji sam osnovao zvao se Soap Kills. Osnovan je početkom 1990-ih, poslije krvavoga građanskog rata. U to vrijeme, vlada je čistila ulice, uklanjala sve što bi moglo podsjetiti na rat. Dojam je bio kao da se to radi bez obzira na posljedice ubijanja, kao da se sve gura pod tepih. Upravo zbog toga bend je dobio takvo ime (Sapun ubija, op.a.) – kaže Zeid, kuhajući nam gustu crnu kavu s kardamomom, bez šećera.

Poslije rata, građanski je aktivizam bio itekako potreban, ali u Libanonu se sektaška podjela društva sporo mijenja.

– Nazivali su nas u to vrijeme Portisheadom Bliskog istoka, ali i to se, dakako, promijenilo… Trebalo je krenuti dalje, u nove projekte. Miksali smo tada i arapske klasike iz prve polovice 20 stoljeća, poput legendarneAsmahan; kad smo na njezin glas nabacili bas i bubanj, neki su se zgrozili, smatrajući da smo samo unakazili lijepu i ugodnu glazbu – dodaje Zed.

Upravo zbog tog nerazumijevanja većine i populizma radiostanica, svoju glazbu dugo nije uspijevao dići na višu produkcijsku razinu i predstaviti je široj publici.

– S prijateljem 2003. otvaram produkcijsku kuću. Preko dana snimamo komercijalnu glazbu, a noću radimo alternativu, od hip-hopa, drum’n’bassa do punka. U to vrijeme osnivamo i punk bend The Government koji 2005., poslije ubojstva premijera Rafica Haririja, ime mijenja u The New Government. Bila su to teška vremena za Libanon – prisjeća se Zeid, srčući crni vrući napitak što ubija mamurluk.

Premijer Hariri ubijen je 2005. u bombaškom napadu: još se ne zna tko je odgovoran za ubojstvo, ali u Libanonu mnogi optužuju Izrael. No to su samo, kako bi se reklo, birtijaške priče.

– Izrael je 2006. napao Libanon i u Bejrutu je sve bilo puno izbjeglica. Bilo je teško raditi, pa moj partner odustaje od produkcijske kuće. Nakon toga, osnivam svoj vlastiti label, “Lebanese Underground”, koji izrasta u vodeću etiketu alternativne glazbe – kaže Zeid.

U posljednjih nekoliko godina u Bejrutu se pojavilo puno mladih bendova. Sviraju punk, rock, metal, drum’n’bass, hip-hop… Scena se sve više razvija. Zeid producira i egipatske glazbenike, poput mlade angažirane glazbenice Mariam. Od prije nekoliko godina postoji i live-stream stanica, Radio Bejrut, koju su osnovali zaljubljenici u glazbu poput Zeida. U prostoru Radio Bejruta, koji je ujedno i bar, sviraju svi bejrutski alternativni bendovi; na ulici ispred kluba mogu se čuti zveket staklenih boca, nazdravljanje i glasna glazba.

– I moj najnoviji bend, Zeid and the Wings, svira ondje jednom mjesečno. Uvijek je krcato i atmosfera je sjajna. Radio Bejrut naše je utočište – s ponosom kaže Zeid, birajući iz ladice CD-e koje je sam producirao, najrazličitije žanrove i mikseve…

Kao što je Libanon miks kultura, jedna heterogena zemlja, tako je i s glazbom, što se može čuti na svakom uglu glavnoga grada. No da je cenzura još vrlo prisutna, osjetio je i Zeid na svojoj koži.

– Uhićen sam prije dvije godine zbog klevete, tj. zbog pjesme u kojoj spominjemo predsjednika Sulejmana. Iako sam u zatvoru proveo samo dan, to je mobiliziralo mase: da me nisu pustili, došlo bi do prosvjeda – kaže.

Stihovi navodno uvredljive pjesme, na laganoj reggae podlozi, poručuju predsjedniku da oslobodi zemlju od stranih utjecaja, vojske i korupcije, a u jednom se kaže: Go home, general Suleiman! I premda je pjesma Zeidu priuštila zatvorsko popodne, otvorila je temu o slobodi govora u Libanonu…

Političke pozicije po vjerskom principu

Građanski rat u Libanonu trajao je od 1975. do 1990. godine, a tijekom njega je, u sukobima 20-ak različitih vojski i paravojski, poginulo oko 150.000 ljudi. Zemlja je tada, kao i danas, bila podijeljena po vjerskoj pripadnosti, čemu u prilog ide i specifičan politički sustav Libanona,  tzv. konfesionalizam, po kojem se političke pozicije dobivaju po vjerskom principu, pa tako  predsjednik mora biti kršćanin maronit, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šijit.