Da je Barbara Celjska, poznata kao Crna Kraljica, rođena pod sretnijim nebom – recimo, onim britanskim ili američkim – već bismo danas imali barem tri oskarovska filma, miniseriju na Netflixu i galeriju knjiga koje bi detaljno secirale svaki aspekt njenog intrigantnog života. Međutim, u zemlji u kojoj dominiraju vatikanski redovi, od kojih neki glorificiraju Jurom i Bobanom, Barbara Celjska ostaje uskladištena u kulturnom K+ folderu, tamo gdje povijest ide umrijeti, zaboravljena i neiskorištena.
Barbara Celjska (1392.-1451.) bila je supruga Žigmunda Luksemburškog, kralja Ugarske, Hrvatske, Bohemije i cara Svetog Rimskog Carstva. U jednom trenutku, ona je bila među najmoćnijim ženama Europe. No, njezina moć i njena mračna reputacija nisu nastali samo zbog političke moći već i zbog njezine sklonosti prema alkemiji i ezoteriji. Ta sklonost ju je, naravno, stavila na nišan crkvenih autoriteta koji nisu mogli tolerirati ženu koja se bavi “mračnim” znanostima, a da nije proglašena vješticom – što, iznenađujuće, ipak nije bila.
No, vratimo se unatrag. Barbara Celjska nije bila samo supruga jednog od najmoćnijih vladara Europe, već i intrigantna figura koja je uspješno balansirala između političkih spletki, svojih interesa u alkemiji i okultnom, te (prema legendi) strategijskog trovanja Žigmunda Luksemburškog, čovjeka čiji tiranski postupci nisu bili omiljeni među Hrvatima. Kada je 1419. godine Žigmund naslijedio češku krunu, Barbara je postala češka kraljica. Ipak, u povijesnim knjigama, ona ostaje više poznata po svojoj sklonosti prema otrovima nego po državničkim pothvatima. Crkva, ne mogavši prihvatiti ženu koja prkosi ulogama koje su joj namijenili, učinila je sve da njeno ime ostane zamrljano optužbama o nemoralu i herezi.
Hrvati, kao narod s povijesnom sklonošću da zaborave i ignoriraju vlastite figure koje ne ulaze u unaprijed postavljene vjerske i moralne kalupe, Barbaru su smjestili u povijesnu nišu s etiketom “nepotrebno”. Njezin se “grijeh” sastojao u tome što se nije uklapala u predodžbu uzorne žene, kakvu su vatikanski redovi diktirali stoljećima. Povijest, vođena tim vrijednostima, zatomila je njenu fascinantnu priču, a mi smo ostali bez epova, drama i trilera koje bi drugi narodi već odavno kapitalizirali.
Da je Barbara bila engleska kraljica, danas bismo imali Margot Robbie u ulozi Crne Kraljice, a film bi se natjecao za Oskara. Da je Barbara bila Amerikanka, imala bi vlastitu franšizu, a njezina bi priča bila isprepletena u Marvelovom univerzumu. No, mi smo Hrvati. U zemlji gdje vatikanski redovi, od kojih neki i dalje štuju Juru i Bobana, određuju sustav vrijednosti, Barbara nema šanse. Ona je jednostavno previše složena, previše mračna, previše nekonvencionalna za našu kolektivnu maštu, koja se hrani jednostavnijim i manje kontroverznim herojima.
A tu dolazimo i do najintrigantnijeg dijela – Barbara je možda, otrovom kojim je oslobodila Hrvate od Žigmundove tiranije, zapravo tražila i osobnu osvetu. Naime, Žigmund ju je oženio dok je bila maloljetna, praktički ju silovao, i od tada je njezin život bio obilježen njegovom tiranijom. Otrov koji je koristila nije bio samo alat političke borbe, već i sredstvo osobne pravde. Ali, za povijest pisanu pod budnim okom crkve, takvi su motivi i dalje neprihvatljivi.
Žigmundov sukob s Hrvojem Hrvatinićem Vukčićem, jednim od najmoćnijih bosanskih velikaša, usporediv je s današnjim globalnim sukobima. U tom sukobu, Barbara nije bila samo promatračica – ona je bila akterica čije su ambicije i potezi imali dalekosežne posljedice. Dodamo li tome činjenicu da je Barbara bila direktni potomak Tvrtka I Kotromanića, najmoćnijeg bosanskog kralja, njena priča dobiva još dublji značaj za bosanskohercegovačku povijest.
I tu dolazimo do ključnog problema: zemlja koja dopušta da joj kulturnu i povijesnu percepciju oblikuju redovi koji glorificiraju političke figure koje više odgovaraju ratnim filmovima nego povijesnim dramama, nikada neće stvoriti kulturu koja se može uspoređivati s onom Engleske ili Sjedinjenih Država. Barbara Celjska nije problem sama po sebi. Problem je što ona ne odgovara unaprijed definiranim moralnim standardima koje crkva, a posljedično i država, propisuje. Kao takva, njezina priča ostaje zanemarena, ostavljajući Hrvate uskraćene za vlastiti kulturni potencijal.
Na Poskoku postavljamo pitanje: što se više čeka? Barbara Celjska ima sve što je potrebno da postane simbol borbe protiv tiranije, predstavnica složenih žena koje su krojile povijest, i neizostavan dio kulturne baštine Balkana. Njezina priča čeka da bude ispričana, a mi čekamo da je netko napokon oživi na velikom ekranu. Na posao, režiseri i producenti!
Ivan Urkov l poskok.info