Iako nisu bolničari, i u baranjskoj obitelji Horvat postoji lista čekanja. Ali ona za – mljevenu začinsku papriku. Predbilježbe se primaju i godinu unaprijed. Berba je u tijeku. Obitelj Julijane i Viktora Horvata posjetili smo u baranjskom mjestu Vardarac i provjerili kako nastaje ‘crveno zlato’
Čim smo zakoračili u dvorište obitelji Julijane i Viktora Horvata u baranjskom Vardarcu, nosnice nam je ispunio fin miris paprike.
‘Prva tura već je na sušenju’, uglas će supružnici koji su se nakon povratka u Baranju, tamo 1999., odlučili baviti uzgojem začinske paprike. Nisu jedini u Vardarcu koji je proizvode. Posao je to zbog kojeg je oko 15 obitelji ondje zasukalo rukave. Dio je to Baranje prepoznatljiv upravo po začinskoj mljevenoj paprici.
‘Sjeme je iz Mađarske, iz Kaloče. To je na putu prema Segedinu’, objašnjava Viktor Horvat, umirovljeni hrvatski branitelj.
Redovito ga sade u pet plastenika i nešto otvorenog prostora. Imaju oko 2000 kvadrata pod začinskom paprikom. Iako nemaju svakodnevnih obveza oko nje, kao primjerice uzgajivači stoke, pune su im ruke posla tijekom cijele godine, piše Tportal.hr
‘U veljači sadimo papriku u plastenike, a mjesec kasnije i vani. S berbom se kreće početkom kolovoza, ali sve ovisi o sorti i vremenu. Ona u plastenicima dozrijeva malo ranije’, ubacuje se i supruga Julijana.
Ove godine posao se zahuktao nešto ranije. Prva berba je već iza njih i na pragu su druge, kažu, one prave.
Tražena roba
‘Jako je tražena mljevena začinska paprika. Svake godine sve više. Zato se valjda i zove crveno zlato‘, govori Horvat.
Horvatovi godišnje proizvedu oko 300 kilograma i prodaju sve do posljednjeg grama na kućnom pragu. Da imaju i više, sve bi otišlo. Mljevena začinska paprika iz ovoga kraja tražena je roba u svim dijelovima Hrvatske. Cijena kilograma, ovisno o tome je li ljuta ili slatka, kreće se od 120 do 150 kuna.
‘Kod nas je sve ručni rad, nema greške. Kupci su nam svi od Dalmacije, Hercegovine, preko Istre, do Zagreba i Zagorja. Svake godine ih je sve više’, otkrivaju nam ovi Baranjci iz Vardarca.
Imaju već i stalne kupce. S restoranima ne rade. Širiti se ne planiraju, pa najveći dio posla obave tri para ruku.
‘Mladi neće ovo raditi, a i nadničare je teško pronaći, pa onda radimo onoliko koliko možemo nas troje’, odgovaraju nam. U svemu im pomaže i Julijana Markuš.
Radni dan im na ljetnim žegama počinje u 5.30, kada ulaze u plastenik i dolaze na polje. Beru dok sunce ne počne pržiti, a u plasteniku se još može disati. Poslije 9 sati postaje prevruće i neizdrživo na visokim temperaturama. Sele se potom u hladovinu te prebiru papriku ubranu koji dan ranije i ručno je koncem nižu u vijence. Svaki vijenac težak je između pet i šest kilograma, a za kilogram mljevene potrebno je oko deset kilograma svježe paprike. Nanizana jedna do druge, ona se prvo suši na zraku.
‘Jako je važno kako se priprema prije sušenja. Barem dva tjedna treba stajati na zraku, a onda se seli u sušaru. Kod nas u sušari bude između sedam i osam dana, a ako je hladnije vrijeme, čak i duže’, govore Horvatovi.
Isti proces ponavlja se nekoliko puta do studenog. Prošle godine posljednji grami paprike ‘planuli’ su im već početkom prosinca.
Lista čekanja – rezervacija i godinu unaprijed
‘Ljudi su se počeli bilježiti za papriku već i godinu dana unaprijed. Stalno se povećava broj kupaca’, kaže Horvat, a formulu za kvalitetnu mljevenu papriku sažima ovako: kvalitetna baranjska zemlja, temperatura oko 30 stupnjeva i voda.
‘Bez navodnjavanja nema ničega’, kratko će.
Za plastenike su se odlučili kako bi zaštitili urod, najčešće od leda.
‘Svake godine sadimo iste sorte, ali uzmemo i nešto malo za eksperimentiranje. Uvijek je dobro imati više sorti jer sve ovisi o tome kakva je godina’, objašnjava.
Za ovu papriku najvažniji su izgled i boja.
Boja je najvažnija
‘Boja je osnova za ovu papriku. Bolje ići na boju nego na količinu. Važno je i koliko ima sjemena. Ako ga je malo, neće imati dovoljnu uljunost, odnosno neće ispuštati dovoljno boje kada se stavi primjerice u fiš, kulen, kobasicu. Dakle, što je više sjemena u njoj, bolja je, kvalitetnija’, dodaje ovaj uzgajivač začinske paprike.
Dok njemu najteže pada okopavanje, ženskom dijelu ekipe najneugodnije je drobljenje.
‘Kada se drobi ljuta paprika, peku oči. Ne može se raditi ni kada je vani jako vruće, ni kada puše vjetar jer nosi tu sitnu prašinu. Zato to radimo kada je malo hladnije. Sjednemo i jednu po jednu papriku drobimo u ruci, odvajamo peteljke, kao i one koje su unutra trule ili oštećene’, ubacuje se Markuš.
Ova će godina, kažu nam za kraj, kako im se čini, biti vrlo dobra.
‘Slabo ima one paprike koja ne valja. Vidjet ćemo na kraju kad se sve zbroji i oduzme’, zaključuju Horvatovi.
wpDiscuz