Published On: Čet, stu 17th, 2016

BANOVIĆ: Hrvati u Tuzlanskoj županiji osjećaju se frustrirano, nemoćno, podređeno…


-Na prostoru današnje Tuzlanske županije, prije rata je živjelo 50.000 Hrvata. Danas ih je manje od 20. 000. Do posla teško dolaze, pogotovo u općinskoj i županijskoj administraciji. Izuzev u jednoj školi u Špionici, u općini Srebrenik, hrvatska učenici ni u jednoj školi nemaju mogućnosti pohađati nastavu na hrvatskom jeziku i po hrvatskom nastavnom planu i programu. Hrvatskog jezika nema ni u medijima, nema ga u službenoj uporabi, a kada se služe svojim jezikom tamošnji Hrvati riskiraju da ih se nazove nacionalistima. Iakou šest općina uključujući i Tuzlu, u Opčinskim vijećima, nakon proteklih izbora imaju jednog ili dva vijećnika, za bošnačke stranke nezamislivo je da Hrvat bude izabran na primjerice dužnost zamjenika predsjednika Općinskog vijećau, osim ako nije iz neke bošnjačke stranke. Tada može biti i predsjednik. Tako, u najkraćem, u intervju za Hrvatski Medijski Servis, status Hrvata u, “multietničkoj utvrdi”, Tuzlanskoj županiji oslikava predsjednik Županijskog odbora JDZ BiH TŽ Zvonimir Banović
HMS: Kako danas žive Hrvati u Tuzli i općinama Tuzlanske županije.? Koji su glavni problemi s kojim se suočavaju?
BANOVIĆ: U socijalno-ekonomskom smislu, u smislu životnoga standarda, Hrvati su u jednakome položaju kao i svi drugi, dakle, prilično nezavidnome. Moglo bi se reći da mlađi najviše pogleduju kako naći posao negdje vani, a roditelji im i stariji, sastavljajući kraj s krajem, u valovima mijenjaju raspoloženje od toga da u Bosni i Hercegovini „nema života“ do toga da „jednom mora krenuti nabolje“. Tragom takvih rasploženja i daju savjete djeci u odlukama.
Istina je da je kod Hrvata izražen osjećaj nesigurnosti i podređenosti što ni vlast ni društvena većina u javnom prostoru neće priznati i neće uvažiti, a čime se taj osjećaj nesigurnosti i podređenosti pojačava i dovodi do realnog nezadovoljstva. Taj je osjećaj, nažalost, često razložan. Manifestiran je kroz vrijeme u mnoštvu pojedinačnih primjera i odvojenih, raznovrsnih slučajeva. Onda ta loša osobna iskustva, za koja vjeruju da im je nacionalnost u pozadini, Hrvati među sobom podijele, i tako se dobije kolektivni osjećaj frustriranosti, nemoći, podređenosti, neravnopravnosti…
Uistinu je zabrinjavajuće kada načelnik novoizabranom općinskom vijećniku otvoreno i povjerljivo poruči da ne može biti predsjedatelj vijeća samo zato jer je hrvatske nacionalnosti i jer ga kao takvoga „sredina ne bi prihvatila, jer bi nastala opća pobuna“. Tako je u dvije općine, u jednoj je pobijedio SDA, a u drugoj SDP. U ovoj drugoj Hrvat je neprihvatljiv i kao zamjenik predsjednika Općinskog vijeća. U trećoj, pak, lokalnoj zajednici, sve će učiniti da „stave“ Hrvata za zamjenika predsjedatelja Vijeća i sve će učiniti da on ne bude iz reda HDZ-a BiH. Premda su ovoga iz HDZ-a BiH izabrali Hrvati, a onoga drugoga Bošnjaci.
Ovo je samo djelić odgovora na pitanje, djelić u mozaiku načina kako politika, ne samo stranačka nego nacionalna i većinska, utječe na kvalitetu života i svakodnevnicu, ali i na osobne krupne odluke. Naravno, i ovdje na ljude utječu i zbivanja u Federaciji i Bosni i Hercegovini.
HMS: Nastavlja li se trend iseljavanja? Koliko je prije rata u Tuzli i općiama Tuzlanske županije živjelo Hrvata, a koliko ih živi danas?
BANOVIĆ: Možda trenutačno nije na sceni val iseljavanja kakav je bio prije godinu, dvije. No, odlasci ne posustaju. Odlaze pojedinačno, obiteljski, oni koji su bez posla, ali ima ih koji napuštaju svoje poslove ovdje i odlaze vani.
Prije rata je na prostoru današnje Tuzlanske županije živjelo blizu 50 tisuća Hrvata. Po popisu 2013. nas je bilo malo više od 20 tisuća. Danas je sigurno Hrvata nekoliko tisuća manje.
HMS: Gdje, u kojima općinama imaju svoje udruge, lokalne medije?  Imaju li ih uopće?
BANOVĆ: Izuzev nekomercijalnog „Zavičajnog radija Breške“ koji djeluje unutar udruge „Društvo Breščana“ , te Napretkovog mjesečnika ili dvomjesečnika „Hrvatskog glasnika“, nema medija s hrvatskim predznakom ili pod stvarnim hrvatskim utjecajem. Postoji nekoliko udruga, uglavnom mladeži, lokalnoga dosega koji ostvaruju programe ekološke i socijalne naravi te njegovanja tradicije i kulture Hrvata ovoga kraja. Uz tuzlansku, koja je najaktivnija s mnoštvom raznovrsnih događaja kroz godinu od kojih su neki i međunarodnog karaktera, djeluju i podružnice Napretka u Gradačcu i Srebreniku. HKUD Husino i Breščani prednjače u njegovanju tradicije i plesa, Udruga mladih Par Selo – Dubrave je prepoznatljiva po organizaciji sportskih priredbi i aktivizma u dijelu Tuzle i Živinica te Udruga mladih „Drijenča“ koja se dokazuje u infrastrukturnim projektima. Nedavno su realizirali projekt asfaltiranja dijela puta od Čelića ka Tuzli za što je Vlada Republike Hrvatske izdvojila pola milijuna kuna.
Muku muče da prežive nižerazredni nogometni klubovi „Husinski rudar Zrinski“ iz Tuzle, „Bistarac“ iz Lukavca i „Frankopan“ iz Špionice u Srebreniku. Kuglači „Ljubača“, nekoć državni prvaci, sada su u eri besparice u prosječnosti.
HMS: Izvodi li se igdje u Tuzlanskoj županiji nastava na hrvatskom jeziku i po hrvatskom nastavnom planu i programu?
BANOVIĆ: Po prvi puta od rata, ove se školske godine krenulo s učenjem nacionalne skupine predmeta u Osnovnoj školi Špionica u Srebreniku. Predmete iz nacionalne skupine po nastavnom planu kakav je u obližnjem Brčko distriktu i iz udžbenika kakve ondje koriste učenici hrvatske nacionalnosti, u OŠ Špionica pohađa 15-tak učenika 6. i 7. razreda iz Srednje Špionice i Gornjih Hrgova.
Premda se dogodilo nakon toliko godina insistiranja te unatoč početnim poteškoćama, za svaku je pohvalu taj pionirski korak u Špionici. Valjda će u županijskoj vlasti, u resornom ministarstvu i u još nekim školama sa sličnim uvjetima, vidjeti da ovaj potez u Špionici „nije bolio“ pa će uvesti nastavu na hrvatskom jeziku i u Tuzli i Živinicama.
HMS: Prema nekim informacijama u Tuzlanskoj županiji sve je snažniji proces asimilacija Hrvata. Je li to točno i ako jeste čime je ta asimilacija uzrokovana i kako se manifestira. U kojoj mjeri se ljudi odriču svog nacionalnog identiteta, kulture, jezika, običaja, vjere,…da bi bili prihvaćeniji od većinskog naroda.
BANOVIĆ: S obzirom da je pitanje asimilacije previše ozbiljno i složeno, s nužnim cjelovitim multidisciplinarnim pristupom kroz dulje vrijeme makar i samo sa sociološkog stajališta i da se ne može promatrati izolirano i jednosmjerno u odnosu na bh društvo ili društva, dotaknut ću ga se samo s pozicije zapažanja političke stranke na županijskoj razini.
Čini mi se da je kudikamo izraženije izbjegavanje isticanja nečega svoga nacionalnoga, nego odricanje od toga nacionalnoga. Sporadično je da je netko „službeno“ ili faktično „iz Hrvata prešao u Bošnjake“ ili s katoličanstva u islam, ali je mnogo više onih koji će u javnom prostoru prihvatiti da im „nacionalnost nije bitna, svi smo jednaki“. Ali i među takvima, ima i onih koji će u užem krugu nastaviti „prakticirati“ svoj identitet i onih koji će „popustiti“ u nekom dijelu. Ne izdržavaju svi jednako iz dana u dan biti „bijela vrana“ na poslu, u školi, na ulici… recimo, govoreći hrvatski jezik, pogotovo ako će mu vrlo lako zalijepljena stigma nacionaliste, i to samo zbog jezika, ugroziti uspjeh ili radno mjesto ili promaknuće.
Ljudi su ponekada oportuni, netko će reći pragmatični, s ciljem „golog“ opstanka ili vlastite egzistencije ili očuvanja imovine. Za sebe će reći da su racionalni i odmah postaviti protupitanje: gdje ću naučiti hrvatski jezik ili gdje će mi dijete naučiti hrvatski jezik – nema ga u ovdašnjim medijima, nema ga u službenoj uporabi, nema ga u školama. Činjenica je da se do ove godine hrvatski jezik izučavao samo u Katoličkom školskom centru u Tuzli te da kroz tu školu „prođe“ tek četvrtina ili petina učenika hrvatske nacionalnosti u Tuzlanskoj županiji. Dakle, nekoliko tisuća učenika hrvatske nacionalnosti od rata do danas su učili bosanski jezik.
Moćnijem očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta u dominantno bošnjačkoj Tuzlanskoj županiji ne ide na ruku ni iseljavanje, ali ni političke ni društvene prilike u BiH. Hrvati se ovdje u dobroj mjeri osjećaju zapostavljenim ili bez dovoljne brige unutar hrvatskog korpusa u BiH. Također su zbunjeni po pitanju što na njihov status kao političkog naroda nosi priča o „trećem entitetu“ ili federalizaciji BiH.
HMS: Koliko su Hrvati zastupljeni u općinskim administracijama, javnim poduzećima, školama i ustanovama? Kako dolaze do posla?
BANOVIĆ: Daleko je to od ustavnih odredbi i popisa iz 1991. godine, u nekim općinama i miljama daleko. Zapravo nitko više ta polazišta ni ne uzima zaozbiljno, a s popisom iz 2013. svatko manipulira kako hoće.
U Gradačcu je, u općinskoj administraciji, još uvijek dugogodišnje stanje – 100 naprema nula, pa do Tuzle gdje se u posljednje vrijeme nerijetko dogodi „obaranje“ natječaja po pritužbi kandidata hrvatske nacionalnosti zbog nepoštivanja nacionalne zastupljenosti. Ima i primjera da su županijske upravne organizacije jednonacionalne. Također, gotovo je nemoguće naći primjer da se netko od Hrvata zaposlio u neku instituciju ili ustanovu umjesto njegova sunarodnjaka koji je otišao u mirovinu ili negdje vani. To samo može ukazivati da se nacionalna zastupljenost, ionako nepovoljna po Hrvate, još više urušava.
HMS:  Kakav izborni rezultat je HDZ BiH u Tuzli i općinama Tuzlanske županije ostvario na proteklim lokalnim izborima? Koliko je Hrvata glasovalo za HDZ i koliko će HDZ imati vijećnika u općinskim vijećima?
BANOVIĆ: HDZ BiH je u šest lokalnih zajednica u kojima se natjecao za vijeća, osvojio šest tisuća glasova. U Tuzli je HDZ BiH s tri tisuće glasova osvojio dva vijećnička mjesta, u Gradačcu je osvojio mandat, također i u Živinicama i to nakon 16 godina izbivanja iz Vijeća te je u Čeliću zadržao jednoga vijećnika. U odnosu na prošlo razdoblje, mjereno mandatima, HDZ BiH je popravio rezultat za jedan mandat. Nažalost, u Srebreniku su HDZ-u BiH nedostajala samo tri glasa da zadrži parlamentarnost. U Lukavcu, niti je imao vijećnika niti je sada ušao u Vijeće.
HMS: Je li još koja hrvatska stranka prisutna u Tuzli i drugim općinama TŽ?
BANOVIĆ: Od stranaka s hrvatskim predznakom u Tuzli je na izbore izašao jedino HDZ BiH. HSP BiH i HDZ 1990 se nisu uspjeli valjano registrirati. No, i da jesu te bi tri stranke išle u koaliciji HNS-a BiH, takav je dogovor bio postignut. Taj je dogovor u hrvatskom biračkom tijelu bio prihvaćen s velikim odobravanjem. To je razlogom, među ostalim, i što je HDZ BiH zadobio uvjerljivo povjerenje unutar hrvatskog biračkog tijela. I to bez obzira što su se HDZ-u BiH, u nedostatku konkurencije u hrvatskim strankama, suprotstavljale bošnjačke stranke koje su, skoro sve, čak i SDA, na svojim listama imale kandidate hrvatske nacionalnosti.
Slično u Tuzli, dakle samo s HDZ-om BiH od hrvatskih stranaka, bilo je i u Živinicama, Lukavcu, Gradačcu i Čeliću. U Srebreniku nije. Ondje se, uz HDZ BiH, natjecao i HDZ 1990. Ni jedni nisu prošli, velim HDZ-u BiH su nedostajala tri glasa, a da su bili u koaliciji odnosno da su imali jednu listu, s te liste bi u Vijeće ušlo dvoje vijećnika. /HMS/