Hrvatsko-bošnjački odnosi kako nacionalni, tako i državni, nikad nisu bili na nižoj razini. Isto tako ni odnosi Katoličke crkve i Islamske zajednice, generalno gledajući, nikad nisu bili tako mlaki i diskretni. A ako bi se baš pokušao detektirati odnos Kaptola i kardinala Bozanića prema Rijasetu, odnosno reisu Huseinu Kavazovću, teško bi se mogla naći pozitivna rečenica ili gesta upućena iz Zagreba prema Sarajevu u posljednjih par godina. Toga je očito svjestan sarajevski kardinal Puljić te stoga svojim komplimentima upućenim reisu Kavazoviću pokušava otkraviti te odnose. A, zapravo kardinal Puljić hvaleći reisa Kavazovića samo šućura da je otišao resi Cerić koji je, kako je smatrao kardinal, najodgovorniji za uspon „novih muslimana“ što je izazivalo zebnju kod umjerenih katolika, bar u Sarajevu i Srednjoj Bosni.
Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Salve optužbi
Baš prije okruglo dvije godine odnosi Bošnjaka i Hrvata bili su u zenitu. Tad je cijeli hrvatski državni vrh na svečanoj akademiji u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) čestitao pripadnicima Islamske zajednice u Hrvatskoj 100. obljetnicu pravnog i institucionaliziranog islama u Hrvatskoj. Svečanosti su prisustvovali Bakir Izetbegović, reis Husein Kavazović i čak Redžep Tayip Erdogan. Hrvatska je hvalevrijedan primjer suživota različitih vjeroispovjesti, rekao je tad turski predsjednik Erdogan.
Od tada se naizmjenično smjenjuju salve optužbi s obje strane, a u tome prednjače Kolinda Grabar Kitarović, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, a sporadično se uključivao i sam reis Kavazović.
Ovaj sukob se razbuktao nako što je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju izrekao konačnu presudu šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata. Hrvatima je posebno teško palo što je sud potvrdio inkriminaciju da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi, počinjena u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Formalni politički razlozi sukoba bošnjačko-hrvatskih lidera je pitanje ustrojstva Federacije BiH gdje su, kako tvrde hrvatski lideri, Hrvati majorizirani od strane Bošnjaka, posebno kroz Izborni zakon, dok ideološki motivi optužbi od strane Hrvata proizilaze iz činjenice da su se Bošnjaci radikalizirali i da se stoga Hrvati masovno iseljavaju iz Bosne i Hercegovine.
Bošnjački politički i vjerski lideri, prije svih Izetbegović i reis Kavazović, tvrde da se protiv Bošnjaka, odnosno islama vodi specijalni rat. Oni demantiraju tvrdnje predsjednice Kitarović da u Bosni i Hercegovni postoji 10 hiljada radikaliziranih muslimana, misli na pripadnike selefističke militantne grupacije, odnosno Čovića koji tvrdi da su Hrvati u Bosni i Hercegovini sustavno u podređenom položaju.
Zbog ovakvih verbalnih eskapada nacionalnih lidera malo ko je optimista da ova garnitura lidera može odlediti odnose. Posebno to nije očekivati u izbornoj godini kad nacionalističke vladajuće elite biju svoju, možda posljednju bitku za opstanak na vlasti. Oni će poput hokejaša na ledu ganjati pločicu po „zaleđenom jezeru“ na šta sliči Federacija BiH.
Odškrinuta vrata
Za bošnjačku stranu je još kompliciranije da je i dijalog Bošnjaka i Srba, odnosno Beograda i Sarajeva, zapao u ćorsokak. U to ih je najvjerovatnije svjesno i taktički sračunato doveo Aleksandar Vučić, a slijepac koji ga je slijedio bio je Bakir Izetbegović. U tome mu je, naravno, svesrdno pomagao i turski predsjednik Erdogan. Taj ćorsokak je završio idejom da se pravi auto-put Beograd-Sarajevo, kojeg bi navodno finansirala Turska. Na stranu što je to neizvodiv građevinski projekat koji nema realno finansijsko pokriće, to je bilo strašno loša poruka da je Bošnjacima važnije otvarati puteve prema Beogradu nego prema Zagrebu. Sigurno niko ništa nije imao protiv bošnjačko-srpskog dijaloga, naprotiv! Ali, ta politika koja bi omogućila povratak uticaja Putina i Erdogana na Balkan, pod krinkom otvaranja srpsko-bošnjačkog dijaloga, sigurno se nije svidjela Evropljanima i oni će je pokušati osujetiti.
Tako da je Bošnjacima suđeno da preko Hrvatske idu u Evropu. Ali, kako i s kim bi to mogli izvesti? Ovo pitanje je toliko bitno, koliko za Bošnjake toliko i za Evropljane, da može odrediti i budućeg pobjednika izbora bar među Bošnjacima.
Preteča ovake bošnjačke politike bio je Fuad Muhić, jedan od najuglednijih intelektualaca u bivšoj Jugoslaviji. On je u programu svoje Republikanske stranke imao takvu viziju. Muhić je završio tragično i njegove vizije su se raspršile kao mjehur od sapunice. Iako njegova naprasna smrt nikad nije rasvijetljena, mnogi smatraju, pa sam i sam jedan od tih, da ga je ubio KOS, jer je u svom tekstu pod naslovom „Jesu li na redu Bošnjaci?!“ prvi izrekao zloguko proročanstvo da će Slobodan Milošević izvršiti genocid nad Bošnjacima.
Alija Izetbegović, kao lider SDA, nije bio njegov istomišljenik. Ali je on, ipak, veoma držao do odnosa sa Hrvatima, i bilo mu je stalo da Bosna i Hercegovina ima dobre odnose sa Hrvatskom, odnosno sa Vatikanom i Njemačkom.
I stoga ću sad iznijeti jednu vrlo smjelu tezu da je Alija Izetbegović, koliko god se gnušao na politiku, možda čak više na ideologiju Franje Tuđmana, te prema njemu osobno gajio (skriveni) animozitet, bio na pragu političke pobjede nad njim. Da, mislim da je Izetbegović svjesno navukao generala Tuđmana u zamku da „slomi zube“ na Makljenu, odnosno Gornjem Vakufu, a da mu zbog toga međunarodna zajednica izrekne sankcije što je značilo bukvalno „nabacivanja lasa na rogove razjarenom biku“. Tad je Tuđman savladan da bi na zamolbu pape Woytile pristao na mir sa Bošnjacima.
Ova politička pobjeda Alije Izetbegovića nad Franjom Tuđmanom bila bi mnogo ubjedljivija da je nije pomutio Sefer Halilović, odmetnuti general Armije BiH, koji mu je lažnom ofanzivom za oslobađanje Prozora „zabio nož u leđa“ jer su tada počinjeni gnusni zločini nad Hrvatima na Uzdolu i Grabovici.
Malo ko se sjeća da je tada Alija Izetbegović izjavio da ne želi više biti komandant vojske koja čini zločine – ubija žene i djecu! On je svakako imao vrlo teških trenutaka zbog kojih je padao u teške depresije, ali ovaj trenutak je bio jedan od najtežih jer je bio svjestan da mu je politička pobjeda nad Franjom Tuđmanom umanjena, a time i vrata Bošnjacima za Evropu veoma sužena!
Iako su ta vrata Dejtonskim sporazumom ostala odškrinuta i nad tim vratnicama bdjeli su mnogi hrvatski intelektualci kao i neki vjerski prvaci, uz svesrdnu podršku Vatikana pa i Njemačke, njih su Dragan Čović i Bakir Izetbegović uspjeli potpuno zatvoriti. Ima li neko, bar kod Bošnjaka, da ih smije bar pokušati ponovo odškrinuti. Radi se o političkom lideru, naravno! Nek’ bar ovo pitanje ostane širom otvoreno tokom izborne kampanje. Ako se i pojavi takav lider, moj mu je savjet, nek „pripazi na leđa“ i da se ne osamljuje u vikendici kao rahmetli Muhić, jer je ova politika, za još uvijek živi KOS, „smrtni grijeh“!
(TBT)