Erotski triler koji nije ispunio očekivanja
Na Filmskom festivalu u Veneciji, Nicole Kidman osvojila je nagradu za najbolju glumicu za ulogu u filmu Babygirl. Taj erotski triler, koji je izazvao mnogo rasprava, stigao je u američka kina na Božić, a početkom godine i kod nas. I dok su društvene mreže preplavljene isječcima iz filma, kritike su, čini se, podijeljene. Je li Babygirl uspio spasiti erotski triler kao žanr, kako su ga najavljivali?
Radnja filma: Priča o Romy
Glavna junakinja Romy (Nicole Kidman) moćna je direktorica u tehnološkoj tvrtki. Film nas odmah baca u intenzivnu uvodnu scenu u kojoj Romy uživa u strastvenom trenutku sa suprugom Jacobom (Antonio Banderas). No, ubrzo otkrivamo njezinu frustraciju – dok je fizički s njim, emocionalno je udaljena. Njezine želje ostaju neispunjene, što simbolično prikazuje scena u kojoj poskrivećki traži užitak sama.
Prekretnica dolazi s dolaskom mladog stažista Samuela (Harris Dickinson) u njezinu tvrtku. Njihova afera započinje kao bijeg od dosade i rutina, no ubrzo postaje igra moći, rizika i skrivenih fantazija. Romy privlači opasnost – ideja da bi mogla izgubiti sve.
Što Babygirl čini, a što propušta?
Nažalost, film se muči da uravnoteži erotsku i psihološku dimenziju. Iako su uvodna scena i dinamika između Romy i Samuela obećavajuće, Babygirl ne ide dovoljno daleko u istraživanju svojih tema.
- Erotika bez erosa: Iako je film najavljen kao erotski triler, nedostaje mu prave senzualnosti. Scene koje bi trebale biti strastvene često su neugodne za gledatelja, a seksualna napetost između likova ostaje površna.
- Psihološka dubina: Film pokušava uroniti u Romyne unutarnje sukobe, ali ih samo površno istražuje. Na primjer, spominjanje njezinih “mračnih misli” iz djetinjstva otvara vrata dubljoj priči, no redateljica ne ide dalje. Bez tog konteksta, Romyni postupci djeluju impulzivno i iracionalno.
Za film koji se bavi temama želje, moralnosti i moći, Babygirl nije rekao ništa novo. Umjesto da nas uvuče u svijet potisnutih želja i složenih odnosa, ostavio nas je s osjećajem frustracije. Kao da su glumci i redateljica htjeli ispričati priču o nečemu duboko intimnom i opasnom, ali nisu se usudili istražiti te teme do kraja.