Published On: Pon, lis 26th, 2020

Armenci GA ČUVAJU KAO OČI U GLAVI:Prva ispovjest čovjeka koji je ubio turskog ambasadora u Srbiji

“Žao mi je što sam ubio čovjeka. Mi smo bili prinuđeni da to učinimo jer je taj čovjek predstavljao tursku državu koja nije htjela da čuje za nas“, počinje svoju priču za Nova.rs Aručjun Krikor Levonjan, koji je prije 37 godina u Beogradu ubio turskog ambasadora Galipa Balkara. “Sve što se izdogađalo tog dana je velika bol za mene“, nastavlja na lošem srpskom Levonjan. Jezik je naučio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, ali ga je poprilično zaboravio.

Pucnji u Balkara

Tog dana, 9. ožujka 1983., dvojica armenskih mladića iz Bejruta, tada 23-godišnji Aruchun Krikor Levonjan i dvije godine mlađi Rafi Alexander Elbekian, stajali su na križanju Bulevara kralja Aleksandra i Resavske  (tada Bulevar revolucije i generala Ždanova) čekajući da se crni mercedes s turskom zastavom u kojem se vozio veleposlanik, zaustavi na semaforu. Levonjan je stajao na pločniku uz tadašnji Tehnopromet, a Elbekijan preko puta, ispred bifea Mala Madera (danas je restoran brze hrane).

Nekoliko dana prije toga iz glavnog grada Libanona stigli su u Atenu, odatle drugim letom za Budimpeštu, odakle su se vlakom prebacili u Novi Sad, gdje su odsjeli i koja im je bila baza. Danima prije atentata svakog su jutra autobusima dolazili u Beograd, gdje su promatrali tursko veleposlanstvo i okolne ulice, tražeći najprikladnije mjesto i trenutak za atentat. Taj trenutak nastupio je 9. ožujka u 11:10 sati.

Kad se automobil zaustavio da pričeka zeleno svjetlo, atentatori su prišli, Levonjan je pucao u veleposlanika koji je bio na stražnjem sjedalu, a Elbekijan, koji je stajao na suprotnom nogostupu, pucao u vozača koji je mahao pištoljem, ali ga nije uspio iskoristiti.

Atentatori su počeli bježati, a građani koji su se zatekli u blizini pojurili su za njima. U općem metežu, student Željko Milivojević ubijen je kada je, prema presudi, Elbekijan pucao. Djelovanje dvojice atentatora bio je prvi i jedini slučaj međunarodnog terorizma u Jugoslaviji.

Novinari Nova.rs pronašli su Arucjana Krikora Levonjana u Erevanu. Zakazao nam je sastanak u Armenskom muzeju genocida. Od tog tragičnog događaja koji je potresao Jugoslaviju 60-godišnji mršavi muškarac bio je prikovan za invalidska kolica. Metak koji je ispalio policajac koji je u vrijeme atentata bio na ulici pogodio ga je u kralježnicu.

Upoznaje  nas s postavkom muzeja u kojem su dokumentirane strahote kroz koje je prošao armenski narod od kraja 19. stoljeća do 1923. Kulminacija višedesetljetnog genocida dogodila se 1915. usred Prvog svjetskog rata. U njemu su Osmanlije poubijale oko 1,5 milijuna Armenaca.

Genocid nad Armencima

“Oni koji su preživjeli genocid 1915. pokušali su pokrenuti to pitanje u svijetu, ali nisu uspjeli. Vjerovali su da će im svjetska javnost i međunarodna zajednica pomoći da nadoknade izgubljeno, da će Turska odgovarati za svoje postupke, da će se vratiti svojim kućama odakle su protjerani i raštrkani po cijelom svijetu. Nadali smo se da će svijet prihvatiti da se to riješi mirnim putem, ali ništa se nije dogodilo. “Vrijeme je pokazalo da je svijet gluh i nijem i da ga zaokuplja samo vlastiti interes”, kaže Levonjan.

Dok razgovaramo s njim, prolazimo pored izložaka u muzeju, a kustos nam objašnjava što je ispred nas. Armenci su imali velik kulturni utjecaj u Turskoj u 19. stoljeću. Ali, poput ostalih kršćana, i oni su bili građani drugog reda i zbog toga su plaćali porez. Bili su obespravljeni, opljačkani, supruge otete. Porazom Turske nakon rusko-turskog rata, Armenci su također željeli autonomiju i zaštitu svojih prava.

“Turska je politika u to vrijeme bila – nema Armenaca, nema armenskog pitanja”, kaže kustosica muzeja.

Odgovor na namjere armenskog naroda bio je brutalan. Grafike iz tadašnjeg svjetskog tiska ilustriraju masovne grobnice, izbjeglice u Bugarskoj, zatim fotografije izmučene djece i žena, leševa, odrubljenih glava pred turskim oficirima, obješenih svećenika … Abdul Hamid je u to vrijeme u tisku nazivan krvavim sultanom. Već tada, na samom početku 20. stoljeća, za ovaj pokolj korištena je riječ Holokaust.

Šansa za “osmansko rješenje” armenskog pitanja bio je Prvi svjetski rat. Osmanske vjerske vođe proglasili su džihad protiv nemuslimanskog stanovništva.

Talat paša, jedan od organizatora genocida, poslao je brzojav guvernerima provincija kojima je naređeno da ubiju i deportiraju armensko stanovništvo.

Armenska osveta krvnicima

Sad je jasnije zašto je Levonjan želio da se nađemo u ovom muzeju. Vjerojatno da bismo barem djelomično razumjeli motive koji su ga doveli u Beograd prije 37 godina da ubije turskog diplomatu.

Nakon Prvog svjetskog rata, Armenska revolucionarna federacija započela je atentate na one koji su najodgovorniji za zvjerstva koja su doživjeli njihovi sunarodnjaci.

Mladoturski Sud u Carigradu osudio je organizatore “pokolja” 1919. godine, za vrijeme Kemal-paše Ataturka. (No nisu suđeni za genocid kojeg je i Ataturk negirao, i sam je imao prste u njemu. op.poskok)

“Dželati, glavni organizatori genocida, promijenili su imena i skrivali se u raznim zemljama.Zbog toga je Armenska revolucionarna federacija organizirala operaciju Nemesis s namjerom da likvidira organizatore genocida. “Armenska ruka pravde pronašla ih je i ubijeni su u atentatima”, dodao je Levonjan.

Jednog od najodgovornijih za masakr Talat-pašu ubio je Sogomon Telirijan, čovjek koji je kao dijete živio s ocem u Valjevu, a nakon atentata pod lažnim imenom skrivao se od turskih agenata.

Ali ako su organizatori masakra nad Armencima bili osuđeni, a zatim pronađeni i ubijeni, zašto potreba za ubijanjem turskih veleposlanika koji u vrijeme tih zločina ili nisu bili rođeni ili su bili djeca. Je li to osveta?

Svijet je bio gluh i nijem

“Naši ljudi u dijaspori smatrali su da armensko pitanje treba pokretati mirnim putem. No, mlada je generacija shvatila da objavljivanje knjiga i tekstova u svjetskom tisku ne funkcionira. Bilo je nemoguće mirnim putem skrenuti pozornost na genocid nad Armencima. Bilo je besmisleno jer je svijet bio nijem i gluh.

Početkom 1970-ih odlučeno je vratiti se borbama s oružjem radi udara na službene turske institucije širom svijeta.

Oni koji su bili politički nasljednici onih koji su nas ubijali nastavili su držati našu zemlju pod okupacijom i bili su odgovorni za ono što su radili njihovi preci.

Turska još uvijek negira genocid nad Armencima, neće vratiti imovinu koju smo izgubili tijekom genocida. Cilj nam je bio skrenuti pažnju svijeta na genocid nad Armencima.

Zahtijevamo da bude priznat i da Turska vrati naš povijesni teritorij.

“Bili smo prisiljeni na oružanu borbu, ali nikada nismo napadali obične civile”, objašnjava Levonjan.

Prema Levonjanu, ciljevi su bili samo predstavnici Turske i njezine politike negiranja genocida nad Armencima.

Kako to da je srpski student ubijen, a još jedan čovjek ranjen?

Nakon ubojstva turskog veleposlanika, građani koji su se našli na licu mjesta progonili su atentatore. Policajci koji su se našli u blizini ogranka JAT-a u blizini crkve Svetog Marka pucali su na atentatore i ranili Levonjana. U toj gužvi ranjen je umirovljeni pukovnik Slobodan Brajović, koji je zarobio Levonjana, a ubijen je i student kada je, prema presudi, ubio Elbekijana.

Iako je osuđen zbog ubojstva veleposlanika i zbog ranjavanja Brajovića, Levonjan i dalje poriče da je u njega pucao.

Polemika oko kalibra

„Sjećam se što se dogodilo i što sam učinio u tom trenutku. Taj me pukovnik zadržao s leđa. Ljevak sam i u ruci sam držao pištolj. Pucao sam u zrak. U tom me trenutku pustio, a ja sam nastavio trčati prema parku Tašmajdanu.

Kad sam ušao u park, policajac me udario u leđa, a ja sam pao u nesvijest. Ali, nakon tri dana, istražni sudac rekao mi je da je jedan čovjek ranjen. Rekao sam da mi je žao. I danas mi je žao zbog takvog razvoja događaja. To je za mene velika muka.

Objasnio sam istražnom sucu kako sam pucao. Ali nakon nekoliko mjeseci rekli su da sam pucao dva puta, a to nije istina. To je lako utvrditi jer su imali pištolj i znali su koliko je još metaka ostalo u njemu. Da bih ranio tog pukovnika, za što su me teretili, morao sam se dovesti u nemoguć položaj. (pokazuje rukama, kako bi to trebalo izgledati).

Opalio sam četiri metka u veleposlanika i jednom pucao u zrak. Oni kojima je kao dokaz ostao pištolj to dobro znaju. Promijenili su svoj nalaz te tvrdili da  da sam pucao dva puta i ranio potpukovnika drugim metkom. Zapravo se dogodilo sljedeće: policajac koji je pucao ozlijedio je potpukovnika prvim, a mene drugim metkom. Potpukovnika je pogodio metak kalibra 7,62, a moj je pištolj bio 9 milimetara “, ovo je Levonjanova verzija događaja, ali sud je utvrdio da se on otrgnuo iz ruku Brajovića i pucao u njega.

Međutim, kontroverza oko kalibra prijetila je da će  poljuljati optužnicu koja je glasila da je Elbekijan pucao na njega kad ga je student progonio. Međutim, stručnjak za obdukciju koji ga je pregledao u ovom slučaju napisao je da je iz tijela izvađen 7-milimetarski metak. Obojica atentatora nosili su “duge devetke”.

“Nije to kalibar kakav je imao Elbekian. Tijekom suđenja donijeli su još jedan papir u kojem su promijenili kalibar na 9 milimetara. Odvjetnici su protestirali da je nelogično prvog dana suđenja imati jedan kalibar, a kasnije usred suđenja drugi kalibar “, prisjeća se Levonjan.

Najbolji tim pravnika
Obrambeni tim koji su činili Veljko Guberina, Prijezda Popović i Srđa Popović pokušali su iskoristiti ovu polemiku da se odustane od optužnice, ali sud je na kraju prihvatio da je riječ o tiskarskoj pogrešci.

“Vlasti su zatražile uklanjanje Srđe Popovića iz pravnog tima. Smatrali su ga nacionalistom. Inzistirali smo da to bude on. Govorio je izvrsno engleski. Prijezda je govorio francuski. U zatvoru sam učio srpski jezik. Bili su profesionalci. Prijezda nam je donio i hranu. “

Levonjan je osuđen na 20 godina zatvora, ali je odležao samo četiri. Pomilovan je zbog invaliditeta i teških uvjeta za izdržavanje kazne.

“Zatvor kao zatvor, ali tamo su ljudi bili dragi. Rekli su mi da razumiju zašto sam  izvršio atentat. Želim ponovo posjetiti Srbiju “, kaže na lošem srpskom.

Nakon zatvora vratio se u Libanon i uobičajeni tijek svog života, a onda je 1990. došao u Armeniju.

„Prije atentata imao sam restoran u Libanonu, nakon atentata izgubio sam sve što sam imao. Kad sam se vratio u Libanon, počeo sam s nule. Bavio sam se trgovinom, a od 2004. bavim se građevinskim poslom. “

Levonjan je povremeno u kontaktu s Elbekianom, koji živi u Libanonu.

“Oboje žalimo za ubijenim građanima Srbije. Čak mi je i žao turskog veleposlanika kao osobe. Shvatili smo da smo problem za Jugoslaviju, ali bili smo prisiljeni i nismo imali izbora.

Preokret.info