Budući da je peronist Alberto Fernandez osvojio 47,79 posto glasova ispred Macrijevih 40,71 posto, prema argentinskom izbornom zakonu kandidat lijevog centra je s više od 45 posto glasova pobijedio u prvom krugu izbora.
Novoizabrani predsjednik najavio je kako će se vrlo skoro sastati s odlazećim predsjednikom Macrijem kako bi razgovarali o političkoj tranziciji te je dodao da će sa čelnikom u odlasku surađivati na ‘sve moguće načine’. Glavne točke razgovora trebale bi se odnositi na tešku gospodarsku situaciju u zemlji sa 45 milijuna stanovnika koju izjeda rastuća inflacija i anemična ekonomija.
Peronisti tvrde kako imaju rješenje za izvlačenje Argentine iz dugogodišnje ekonomske i političke krize te da će se pritom koristiti konceptom socijalne pravde koja je temelj peronizma ili justicijalizma kako se još naziva taj argentinski politički pokret koji je nastao 1946. godine i koji je pobjeđivao na devet od 12 predsjedničkih izbora na kojem mu je bilo dozvoljeno sudjelovati.
Stupove peronističkih ideala, poznatih kao tri zastave, čine socijalna pravda, gospodarska neovisnost i politički suverenitet. Peronizam se može opisati kao svojevrsni treći put, budući da podjednako odbacuje i kapitalizam i komunizam. Pritom se zalaže za korporativizam i cilj mu je posredovati i umanjivati tenzije između društvenih klasa, pri čemu je država odgovorna za pregovaranje i postizanje kompromisa u sukobima između poslodavaca i radnika. Tradicionalno, peronistički pokret je najjaču bazu imao unutar radničke klase i sindikata te je po svojoj prirodi okarakteriziran kao proleterski pokret.
Protivnici peronizma osuđuju taj pokret za autoritativnu ideologiju, dok su Perona učestalo uspoređivali s fašističkim diktatorima i optuživali ga za demagogiju, rugajući se njegovoj politici kao najnižem obliku populizma. Ističući svoje domoljublje, Peron se proglasio utjelovljenjem nacionalnosti, a svoje je protivnike redovito optuživao za nedostatak patriotizma.
Socijalisti, kao najveći protivnici peronizma, optuživali su Peronovu administraciju za korporativni karakter i očuvanje kapitalističke eksploatacije i klasnih podjela. Konzervativci su, pak, modernistički pristup karizmatičnog predsjednika odbacili bojeći se za vlastiti položaj, dok su liberali rogoborili protiv Peronovih diktatorskih tendencija i ambicija.
Peronizam su kritizirali i njegovi simpatizeri koji su unutar Justicionalističke stranke prepoznali populizam, ali su ga istovremeno branili stavom da taj politički pravac utjelovljuje interese narodnih mana, ponajviše najranjivijih socijalnih slojeva.
Štovatelji peronizam cijene zbog antiimperijalističkih stavova i samostalnosti Peronove administracije, kao i zbog progresivnih društvenih inicijativa, poput univerzalnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja te besplatnog školovanja. U Peronovo doba stvoren je sustav stambenog zbrinjavanja za najniže slojeve, a uveden je i plaćeni godišnji odmor. Buduće majke dobivale su tri plaćena neradna mjeseca prije i nakon porođaja, a izgrađena su i brojna radnička odmarališta.
Peron je za predsjednika izabran 1951. godine, ali se nakon smrti izuzetno popularne supruge Eve našao sve više politički izoliran. Zbačen je u vojnom udaru 1955. te je protjeran u Španjolsku. Nakon što je 18 godina kasnije ponovno uspostavljena demokracija, Peron se vraća i pobjeđuje na izborima, ali načet bolešću nikako nije mogao spriječiti sve krvavije obračune između lijeve i desne frakcije svojih pristaša. Umro je 1974., a nasljeđuje ga njegova supruga Isabel Peron.