Published On: Pet, kol 31st, 2018

Aralica: “Hrvati i Srbi skupa trebaju ojkati u Kninu!”

Povukli su oštru liniju između hrvatskog ojkanja i srpske ojkače. Tražeći zabranu 3. festivala ojkača, njihov argument bio je da “ovaj grad nije mjesto za festival ojkanja srpskih kulturno-umjetničkih društava”, spominjući se 598 žrtava iz Petrinje u Domovinskom ratu.

Slijedio je niz teških kulturnih i povijesnih pogrešaka i nije bilo druge nego da cijelu stvar raspravimo s ljudima iz krajeva s folklornom tradicijom koju je UNESCO 2010. godine proglasio, a ne 2005. kako je petrinjska braniteljska koordinacija pogrešno navela, nematerijalnom kulturnom baštinom svijeta.

“To je nemoguće dijeliti po nacionalnom ključu, jer tim oblikom pjevanja, dvostihom, služe se i Srbi i Hrvati na onim područjima gdje se to prakticira”, kazao nam je Ivan Aralica, književnik iz Promine iz okolice Knina, ljutog krškog kraja Dalmatinske zagore u kojem se od pamtivijeka pjeva jednako ljuta ojkavica.

 | Author: Dino Stanin/PIXSELLDINO STANIN/PIXSELL

Aralica je pritom objasnio i kako vidi rješenje problema do kojega uopće nije trebalo niti smjelo doći.

“Onog trenutka kada je UNESCO zaštitio taj napjev, i to ne samo ojkavicu, nego i gangu i reru, pružila se prilika da u tome participiraju i Srbi i Hrvati. Fratrima s Visovca tada sam rekao neka organiziraju to ojkanje, ili oni ili netko drugi”, otkrio nam je književnik.

Fratri su, kaže, tako i učinili, organizirali su pjevače ojkavice po Miljevcima, Promini, (Ravnim) Kotarima i drugdje, iako, do festivala na kojem bi se susretali i natjecali i Hrvati i Srbi, za što se zalaže Aralica, još nije došlo. A interesa itekako ima.

“Oni sada imaju snimljenu i ploču. Doduše, neke bezobrazne pjesme”, na tren je Aralici zaigrao osmijeh ispod brka.

“Ali, ima tu i nježnih pjesama.”

U svom prošle godine objavljenom romanu “Farrell”, on je pisao upravo o ojkavici s kojom su iseljenici iz Hrvatske u SAD dolazili u 1920-ima, pa su je tamo pjevali na malo je reći čuđenje tamošnjeg svijeta.

A kako su uopće u Petrinji uspjeli doći do traženja zabrane dijela etnički nedjeljive kulturne baštine, i to samo nekoliko dana nakon “protjerivanja” Bajage iz Karlovca, dok istodobno nekoliko svježih radio postaja s cajkama po Zagrebu i Splitu obara rekorde slušanosti?

Dok smo došli do hrvatskog etnomuzikologa Joška Ćalete, njemu je te priče očito bilo već dosta.

Ojkanje nije politička priča“, kazao je, odbivši o tome dalje razgovarati u tom kontekstu.

Lako ga je razumjeti. Danima je ogorčeno objašnjavao da je “ojkanje naša povijest, način pjevanja koji trebamo sačuvati kao nešto naše izvorno”.

“Ne mogu shvatiti da netko ima takav atak na njega, odnosno, mogu shvatiti ako se izdvoji element neznanja o suštini hrvatskog tradicijskog pjevanja, koje potom izrodi političkim kontekstom priče”, govorio je.

Drugim riječima, ljudi iz koordinacije uspjeli su ispolitizirati onaj dio hrvatske baštine koju je UNESCO proglasio svjetskom baštinom. Od Mare Vilus doznali smo da taj problem zapravo nije od jučer, da je problema bilo već i s prvim i s drugim izdanjem festivala. Prve godine, u trenutku kad su domaćini trebali otpjevati dobrodošlicu gostima koji će nastupati, skupina “protupjevača” popela se na balkon u Hrvatskom domu u Petrinji i zapjevala “Oj, hrvatska mati”. Ojkači su sa svojom pjesmom morali pričekati dok su prvi završili, a potom su nastavili.

Narodne pjesme Dinarida - Ojkanje, ojkača, ganga i rera | Author: YouTubeYOUTUBE

“Na drugom festivalu, na ulazu je bila skupina tih iz Koordinacije braniteljskih udruga, u crnim majicama, s raznim parolama. Dobacivali su kad bismo dočekivali goste. Pa je tako jedan, kao, pitao mogu li se i oni javiti da sudjeluju. Ja sam rekla: ‘Pa, nema problema, zašto ne?’ On je odmah počeo pjevati ojkalicu, ali nije je završavao kako treba, pa sam mu ja otpjevala kraj, onako kako treba, ono: ‘Oooo-oj!’ Pa je otpjevao i drugu strofu, i opet sam mu je tako završila, a on se uto samo okrenuo i otišao. On je mislio da ja ne znam ništa od tih drugih ojkalica, da poznajem samo ojkače iz našeg kraja – pričala nam je Vilus.

Požalila se da je žiriju bilo jako teško raditi u takvoj atmosferi na balkonu, osjećala je potrebu istaknuti da su u žiriju bili dva Srbina i jedan Hrvat, konačno, da su nakon izbijanja skandala, u kojem su portali pojedinih udruga netočno govorili da je “koordinacija zabranila festival”, sudionici počeli otkazivati.

“A ojkanje je, doista, koliko etnička kulturna baština Hrvata, toliko i etnička kulturna baština Srba“, kazala je.

Na koji točno način, jako je lijepo objasnio Aralica.

“Taj fenomen načina pjevanja u toj etničkoj skupini, u koju ubrajam i Srbe i Hrvate, kao i neke druge, treba gledati malo šire. To je grupa u koju spada rera, ganga, ojkavica ili kako kažu ojkače, što je specifičan način za žene koje pjevaju, i bećarac. Svi se ti napjevi hrane dvostihom, rimovanim ili duplorimovanim. I taj dvostih sve te napjeve povezuje u, rekao bih, jedan oblik glazbe i izražavanja mišljenja. Kroz takve napjeve oduvijek su se izražavali i politički stavovi i osobne sudbine i sve ostalo iz života”, kazao je.

 

Prisjetili smo se kako su se u 60-ima mogle vidjeti singlice pojedinih pjevača koji su opjevavali “smrt Kennedyja Berta”, odnosno Roberta, mlađeg Kennedyja.

“Tako je. U neka davna vremena pjevalo se o slavnim bojevima, danas o političkom životu. To su ostali rudimenti te pjesme. To sve skupa čini jedno jedinstvo tradicije. Kao što se sveukupni taj način pjevanja segmentira na reruganguojkavicu bećarac, on se isto tako segmentira unutar pojedinih etničkih skupina ili krajeva, jer neke određene varijante postoje. Mi, recimo, Prominci Bukovčani, naši susjedi, pjevali bismo ojkavicu zajedno, jer smo se srođivali, bili prijatelji jedni s drugima, do pojave jugoslavenstva nismo znali što je razlika. No, neke razlike u pjevanju ljudi unutar toga ipak prepoznaju, kao; aha, ono pjeva Ličanin, ono pjeva Bukovčanin, ono pjeva Kotarac, ovo pjeva Prominac”, objasnio je Aralica.

Stručna literatura doista navodi da se tradicija ovakvog pjevanja njeguje diljem Dinarida po dalmatinskom zaleđu, po Lici, podno Velebita, preko karlovačkog kraja, Korduna Banije, sve do Turopolja Posavine. Aralica je rekao i to da se posljednjih godina može primijetiti pojačano zanimanje za oživljavanje ojkanja i srodnih vrsta pjevanja:

“Nešto je to zbog turizma, nešto zbog sentimenata.”

Potom je objasnio izvorno porijeklo ojkavice:

“Ta pjesma ima korijen u predrimskim vremenima, još od Ilira, srodnika današnjih Albanaca. Jeste li znali da riječ ‘ganga‘ na albanskom znači pjesma? Tu pjesmu su poslije doseljenici asimilirali”, otkrio nam je, a mi smo provjerili.

Na albanskom jeziku “pjesma” se doista kaže “këngë“, što se čita praktično kao “ganga”. Usput nam je ispričao da su, nakon Liburna, u dalmatinskom zaleđu živjeli Delmati koje je on opisao u pripovjetki “Propast Magnuma”. Osim što se ilirsko naselje Magnum nalazilo na mjestu današnjih Čavoglava, Iliri su po mnogočemu bili društvo po temperamentu i običajima nalik stanovništvu današnjih Dinarida.

Mara Vilus | Author: Nikola Čutuk/ PixsellNIKOLA ČUTUK/ PIXSELL

“Bio je to vrlo borben živalj. S njima su se dulje od jednog stoljeća tukli carevi AugustTiberije koji je bio ranjen na Sinju… Rimljani im poslije razorili taj grad. Mi danas sigurno nosimo jedan gen Ilira, pa je neobično da, osim toponima, mi danas u našem jeziku nemamo skoro nikakvih drugih tragova Ilira. Osim, naravno, ove riječi za gangu”, objasnio je.

Što se tiče festivala u Petrinji, Aralica smatra da je bila greška u prvom redu raditi festival na kojem će nastupati pjevačke skupine isključivo Srba, jer se iz toga mogao steći dojam da je riječ o prisvajanju zapravo isprepletene zajedničke tradicije. Mara Vilus nam je, međutim, rekla da su oni, iako je festivalu u Petrinji organizator SKD “Prosvjeta”, već pozivali i Hrvate.

“Mi od početka uopće nismo htjeli da to bude jednonacionalna priredba. Za ovaj festival ja sam upućivala pozivnice na nekoliko drugih društava, ali mi se nije nitko javio. Vjerojatno su i oni, kao i svi mi, pratili sve to kroz medije, pa su se zato primirili, ušutjeli”, ono o čemu je govorila bili su svi oni problemi još od prve godine festivala, koji su stvarali nelagodu prvo potencijalnim pjevačima Hrvatima, a sada i Srbima, pa je ove godine festival odgođen na nekoliko mjeseci.

Aralica kaže da se od trenutka stavljanja ojkavice na UNESCO-vu listu otvorila velika prilika.

“Trebalo je odmah organizirati festival na kojem će sudjelovati i grupe iz srpskih sela i grupe iz hrvatskih sela. Ali, to se još dade srediti. Evo, ako se napravi neki festival, recimo, u Kninu, neka svake godine dolaze i Srbi. Koliko znam oni svake godine dolaze na proštenje u Civljane, u Krupu, pa tamo pjevaju, idu u manastir Krka, tamo su i ove godine pjevali”, kazao je.

Oko rješenja, znači, nitko nema spora. Riječ je o zajedničkoj tradiciji staroj više od 2000 godina, dijeliti je po nacionalnoj osnovi može na pamet pasti samo nekome tko nema pojma niti o svojoj kulturi niti o tradiciji niti o povijesti, pa je jedino što ima smisla nastaviti njegovati tradiciju zajedno. Mara Vilus nam je pričala kako je riječ o pjevanju koje je nemoguće savršeno izvoditi, osim ako se ne uvježbava još od djetinjstva. Ona je, primjerice, pjevala u zboru kao sopran, kao prvi glas, ali u ojkanju, ona može biti samo pratnja jer je prekasno krenula.

Thompson s folklornim društvima zapjevao Lijepa li si na Večernjakovoj biciklijadi | Author: Grgur Zucko (PIXSELL)GRGUR ZUCKO (PIXSELL)

“To je bogatstvo koje iščezava i koje će nestati kada nam stariji izvođači umru. Vrlo malo mladih to preuzima. Ako im se na ovaj način brani da dolaze na festival i da slušaju ono što se prije slušalo na okupljanjima za duhovne svečanosti, oko crkava, na svjetovnim proslavama, da upijaju kao što sam i ja dolazila i slušala, to će iščeznuti. Mi se kao država doista jesmo izborili da zaštitimo ojkavicu pri UNESCO-u, ali ako je nitko neće pjevati, znate što nam slijedi”, kazala je.

Što se Petrinje tiče, tamo su toga gradske vlasti svjesne, posebno gradonačelnik Darinko Dumbović. Svjesne su i državne institucije, koje su posebno nakon posljednje kampanje protiv festivala odlučile štititi ga. No, to i dalje neće ukloniti problem prirode zemlje u kojoj policija mora štititi kulturu i u kojoj uz Srbe ne ojkaju i Hrvati.

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare