Published On: Tue, Apr 2nd, 2013

APRILILI DŽIHAD: "Ratnici za vjeru" iz Nizozemske ginu u Siriji


Ni prvi aprili nisu što su bili
Teško je i ekspertima iz te oblasti, a kamoli nama, običnim smrtnicima, objasniti šta to pokreće mlade iz visokorazvijenih zemalja, iz uglavnom situirajućih porodica, da se zapućuju u potpuno nepoznata područja pogođena ratnim razaranjima. U Holandiju, odakle se put Sirije zaputilo više od stotinu “ratnika za vjeru”, već su stigle vijesti o pogibiji četvorice šehida. Luksuzni urbani život zamijenili su umiranjima na mjestima gdje su stigli tek prije kojeg dana. Najčešće se radi o mladićima između 20 i 25 godina starosti. Međutim, primjetno je da je sve više i onih od preko 30 ljeta. Oženjenih, koji imaju porodice, djecu. Nizozemska tajna služba AIVD objavila je da mnogi od tih mladića svoj “džihad” provode najčešće bez oružja, radeći na najtežim poslovima koje domaći ustanici izbjegavaju. Uvozni ratnici su pogodni za izvlačenje mrtvih i ranjenih s bojišnica ili da ponekad služe kao topovsko meso. Nastradali holandski džihadisti pali su bez oružja, bez ispaljenog metka
 

Pavle Pavlović (Hag) l Oslobođenje.ba

Ni prvi aprili nisu što su bili. Ne sjećam se više kada mi je neko radosno, kao u mirna, dobra vremena, kroz smijeh uzviknuo – aprilili! Zato nije prvotravanjska šala kada vam kažem čime sam se zanimao minulog vikenda. Cijelu prošlu subotu bio sam u velikoj borbi za produženje vrste, latinskog imena rana temporaria. Živahna mala bića strpljivo sam, kao i desetine zaljubljenika u prirodu, sakupljao po zamrznutim busenima i pažljivo stavljao u oveću kantu. Potom bi se sa punom posudom ubrzano zaputio ka nekoj od obližnjih bara, nadajući se da ću pridonijeti plodnim seksualnim aktivnostima i stotinama novih punoglavaca. Sretan što sam mnoge buduće ljubavne parove iz zajednice rana temporaria spasio od zahuktalih točkova na opasnim saobraćajnicama.
 
Već četvrto rano proljeće u sakupljanju malih žaba provodim u društvu poznanika Alija. Kao dječak, prije šezdesetak godina, s roditeljima je doselio iz okoline Casablance u Maroku. Tri i po desetljeća je u braku sa domaćom Ineke. Imaju dva sina i kćerku. Protekle sezone žabljeg dobrovoljnog rada bile su obilježene šalama i upoređivanjem njegovog imena sa bokserom Muhamedom Alijem. Bome ima ruku kao Klej nekada. Bez po muke šakom pokupi desetak žabica. Ovog puta smijeha nema. Ali je smrknut i kao da traži zaborav u ubrzanom tempu saginjanja i uspravljanja. Svi znamo razlog, ali niko se ne usuđuje povesti priču o tome. Započinjem o vremenu, zimi koja nikako ne prolazi, a on samo nervozno odmahuje rukom. Pored njega je poveliki tranzistor čiji zvučnik uvijek pojačava kada idu vijesti. I danas su na radiju javljali o džihad-ratnicima na bojištima u Siriji i Maliju. Kada o tome pričaju, on stoji ukočen kao kip.
 
Već dva mjeseca nema njegovog Sammira. Lijepog crnokosog, razvijenog momka, što je u novembru prošle godine naglo počeo puštati onu čudnu bradicu koje se plaše ne samo u ovom dijelu Evrope. Napunio je tek dvadeset i prvu. Škola ga je išla, čekala karijera u nekoj od firmi informacione tehnologije. Vezanost za kompjutere, sate i noći za ekranom ukućani su objašnjavali njegovim budućim zanimanjem. I puštanje brade gledali su kao hir mladosti. Sve do jednog petka, kada je rekao da s prijateljima ide na dvodnevni izlet u Njemačku. Prošlo je od tada 60 dana. Od Sammira ni traga, ni glasa. Ali je jedino saznao da se jedan od sinovljevih prijatelja javio svojima iz nekog grada u Turskoj. Odatle putevi najčešće vode ka Siriji ili Maliju. Da li je i njegov Sammir krenuo tim stazama? Da li je živ, zdrav?!

Photo: freakingnews.com

 
Alijeve besane noći zajednička su sudbina još na hiljade zabrinutih roditelja u Evropi, Americi, Australiji. Panika je naročito izražena na našem kontinentu. Obavještajne službe zatražile su od vlada u državama EU da podignu nivo bezbjednosti. U Holandiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Italiji to je posebno primjetno. Prijatelji iz njemačke pokrajine Nordrhein-Westfalen javljaju mi da je proteklih dana oko 600 policijskih službenika provjeravalo više od 1.200 sumnjivih mladića islamskih korijena. Bila je to još jedna od preventivnih akcija u sprečavanju regrutovanja novih džihad-ratnika, koji se sve masovnije zapućuju na krizna područja Afrike i Bliskog istoka.
 
Zahvaljujući internetu i raznim forumima, više nisu potrebna ilegalna mjesta za okupljanje na kojima bi se razmjenjivale tajne informacije. Sve je u digitalnom svijetu dostupno kao na dlanu. Radikalizacija među mladima raste zabrinjavajućom brzinom. Neke od njih privlače avanture, borbe kao iz filmova, a druge sveti rat u pravom smislu te riječi. Samo iz Francuske put Sirije i Malija raznim pravcima, da bi bili manje sumnjivi špijunskim službama, zaputilo se, kako se pretpostavlja, gotovo hiljadu novih bojovnika džihada. Većina od tih momaka ostavila je za sobom pisma u kojima mole najbliže da im oproste što su spremni poginuti na Allahovom putu.
 
Pozicija francuske države u ratnim sukobima u Africi više je nego apsurdna. Dok vlada u Parizu podržava pobunjenike u Siriji, a tako i brojne džihad-ratnike, u Maliju je potpuno suprotno. Francuske vojne trupe, koje su stigle u pomoć regularnoj vladi, najteže okršaje imaju upravo sa radikalnim mladićima koji su na svetom borbenom putu. U takvim bitkama događa se da rođeni francuski građani, što su prije kojih desetak dana napustili bulevare Pariza, Lyona, Marseillea, okreću oružje protiv sopstvene armije. Ili da paradoks bude još veći, neki od tih momaka su svojim poreznim davanjima opremali vojsku protiv koje se sada bore na nekim dalekim, tuđim terenima.
 
Teško je i ekspertima iz te oblasti, a kamoli nama, običnim smrtnicima, objasniti šta to pokreće mlade iz visokorazvijenih zemalja, iz uglavnom situirajućih porodica, da se zapućuju u potpuno nepoznata područja pogođena ratnim razaranjima. U Holandiju, odakle se put Sirije zaputilo više od stotinu “ratnika za vjeru”, već su stigle vijesti o pogibiji četvorice šehida. Luksuzni urbani život zamijenili su umiranjima na mjestima gdje su stigli tek prije kojeg dana. Najčešće se radi o mladićima između 20 i 25 godina starosti. Međutim, primjetno je da je sve više i onih od preko 30 ljeta. Oženjenih, koji imaju porodice, djecu. Nizozemska tajna služba AIVD objavila je da mnogi od tih mladića svoj “džihad” provode najčešće bez oružja, radeći na najtežim poslovima koje domaći ustanici izbjegavaju. Uvozni ratnici su pogodni za izvlačenje mrtvih i ranjenih s bojišnica ili da ponekad služe kao topovsko meso. Nastradali holandski džihadisti pali su bez oružja, bez ispaljenog metka. S jednim od poginulih, koji je u Siriju stigao iz grada Delfta, bio je i njegov stariji brat. On je majci javio o pogibiji i ostao potpuno hladan na njene plačne molitve da se vrati. Samo je poručio da je spreman nastaviti bratovim putem i prekinuo vezu.
 
Sprečavanje mladih Evropljana arapskih i muslimanskih korijena da se probiju ka aktuelnim, po njima, svetim ratištima kao da postaje nemoguća misija za brojne države. Hiljade onih koji odlaze pronalaze razne zaobilazne puteve u pokušaju izbjegavanja nadzora nadležnih službi. Na njihovim trasama ka Siriji, Maliju, a sve češće i Egiptu, jeste i aerodrom u Sarajevu. Preko njega odlaze dalje ka Turskoj, a onda je već lakše.
 
Kada smo već kod Sarajeva, misli spontano idu prema sve većem broju mladih sa karakterističnim bradama i odjećom što ih susrećemo po gradovima BiH. Malo je vjerovatno da val radikalizacija, što je zahvatio najrazvijenije zemlje Evrope i svijeta, nije stigao i do domaćih prostora. Pitanje je, dakle, koliko ima momaka iz naših sokaka po svetim ratištima i šta službe o tome znaju i koliko su vlasti spremne?
 
Ove ovdje, kada već nisu mogle spriječiti odlazak, plaši povratak ratnika džihada. Kući stižu vojno obučeni i, najčešće, duboko traumatizirani mladi ljudi. Iskustva govore da su takvi najopasniji. Da li će se takav vratiti, ako bude sreće, i Alijev Sammir?!
 
…Eto šta čovjeka muči ovog prvog aprila. Nema više ni šege ni šale.