Published On: Pet, svi. 10th, 2019

U SJEĆANJE NA DR. IVANA BAGARIĆA: Baš nevjerojatno! Baš neprihvatljivo! Baš neshvatljivo.

Ivana Bagarića sam upoznao 1993., na putu za Mostar. Bio je to dan kad je umro Dražen Petrović. Doznali smo to slušajući vijesti oko desetak sati. Nakon toga smo šutjeli zajedno sa dr Markom Radošem gotovo do Mostara. Nikad Ivana Bagarića nisam više vidio toliko šutjeti.

Onda odjednom – ode Ivan. Baš nevjerojatno. Baš neprihvatljivo. Baš neshvatljivo. Neke smrti su baš drukčije. Neočekivanije. Neki kao da manje imaju pravo mrijeti. Na neke kao da i smrt ima manje prava. Di ćeš brate mili na njega, vidiš da je čvrst i postojan ko stijena duvanjska!

Ante Damjanović l Facebook

U medjuvremnu smo zajedno prošli tisuće i tisuće kilometara. Zajedno pojeli puno soli. Narazgovarali se do sita, iako bi uvijek ostala ona njegova završna, pa makar na izlasku iz auta – samo još ovo da ti kažem. Važno je, naravno.

Podjelili smo mnoge snove o obitelji, narodu, državi, ratu… Nakon toliko zajedničke soli imali smo pravo na to. Došlo je vrijeme da Ivana nazovem Muflonom. Nije se bunio samo zato što se svima odreda svidio nadimak. I samo zato što je Marko Radoš u medjuvremenu postao Mučni Padre.

U medjuvremenu sam se naslušao o stotinu bolesti od kojih će vjerojatno umrijeti. Puštao sam ga da o tim boleštinama priča taman toliko koliko mi je trebalo da prikupim dovoljno materijala za nemilosrdno sprdanje. Onda bismo se obojica razuzdano smijali.

Jedino o srcu nikad nije govorio ništa. Ono je vjerojatno i bilo zdravo. Samo ga je neobuzdani, divlji Muflon nemilice mamuzao i trošio. Jer živio je i radio baš kao da ima sto srca, ne znajući da troši jedno – jedino.

Kao liječnik možda i nije bio najbolji liječnik na svijetu. Ali je bio najdostupniji i najrazgovorniji. Mnogoj babi je bilo najvažnije da je “uštipne” za upale obraze i da joj zvonko, da cila ulica čuje, kaže – ma, nu, uvik ko cura.

Kaže legenda kako je postojao jedan broj starih žena koje su uobičajile dolaziti u uredovno vrijeme Bagrićevo, u ambulantu. Svakoj bi našao lijeka – najčešće razgovorom i slušanjem. Jedna stara žena je u dva navrata “izostala” a da nije ispričala svoj izostanak. Pa dobro Mande, di si ti brate mili, da se nije štogod dogodilo – pitao je povišenim glasom Ivan? A ja ti jadna, moj Ivane, imala sam ništa prišnjeg posla pa ti nisam mogla doći. A, onda je opravdano, ali isto drugi put pazi da ne izostaješ, rekao je miroljubivo Bagarić.

Moj kum Muflon je bio sjajan čovjek. Pravi brđanin – grlen, pun snage, zdrav, uvijek spreman za “partiju lopte”, gorljiv i razgovorljiv. A ako već nije mogao govoriti znao je i slušati. Uvijek na dispoziciji svima, i znanim i neznanim, u bezazlenim ali i sudbonosnim situacijama. I vrlo bogubojazan.

Onako grlen, gorljiv i razgovorljiv, robustan, bio je naprosto nezaustavljiv. Nije bilo točke koju nije mogao dosegnuti. Nije bilo bilo razgovora kojeg nije mogao zapodjenuti, niti je bilo osobe pred kojom je pokorno morao glavu sagnuti. Svi su ga znali i sve je znao. Tako nam je i mogao svuda otvarati vrata. Ivan Bagrić, Ivan Šarac i Ivo Lučić su u tim mučnim i teškim vremenima bili naši i kišobrani i gromobrani. Tako je i bio moguć i Bijeli put i mnogi drugi, manje ili više znani projekti.

Ivan Bagarić bio izvrstan vozač koji bi s uživanjem izvlačio najbolje iz automobila. Ponekad je izgledalo da mu fali samo zerku da poleti. I na tu prvu vijest o Ivanovoj smrti, učinilo mi se da to samo znači da je prije kraja piste napokon uzletio. Teško mi je prihvatiti da je uzletio i da se amo vraćat više neće.
Zbogom dobri, divlji, gorljivi, przničavi i nadasve plemeniti čovječe. Imali smo još puno toga reći. Još i sad su mi mnoge psine i podvale na pameti. Još smo tko zna koliko puta mogli smijeh natjerati na suze.

I pozdravi svakako sve naše najmilije. Pozdravi našeg dragog Ivana Šarca i premudrog Slobodana Langa. Ali opet, iako znadem na kakav si put krenuo teško mi je vjerovati da nećeš naći načina da svratiš na kavu.

 

Napomena: Uz dr. Bagarića i druge, autor je bio jedan od organizatora Bijelog puta za Novu Bilu.