ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT: Tata je mislio da gluma nije posao za ženu

Najvažnije je raditi svaku ulogu s jednakom strašću, intenzitetom i zanatskom osviješćenošću, a pogotovo bih mladim glumicama poručila da je najvažnija vjera u sebe, sigurnost u svoj integritet, u svoju obrazovanost i stav. Više su me nervirale loše uloge od nedostatka uloga. Trudila sam se raditi s režiserima i suradnicima koji su me inspirirali te s kojima sam bila bolja i vještija glumica, i trudila sam se raditi ono za što sam mislila da će ostaviti neki trag, kaže Anja Šovagović Despot.

Kći glumačke legende Fabijana Šovagovića oduševila je kritičare i publiku zagrebačkog kazališta “Gavella” ulogom Violet, nesretne i nevoljene ovisnice o tabletama, u predstavi “Kolovoz u okrugu Osage”, a šira publika može je sljedećih tjedana gledati u drugoj sezoni serije “Počivali u miru”, gdje igra glavnu negativku Mariju Križan. Prezaposlenu zagrebačku glumicu sve češće nazivaju i budućom HDZ ovom ministricom kulture.
Ulogu Violet Weston mnogi su kritičari ocijenili vašom najboljom ulogom. Slažete li se s time i što vama ta uloga znači?
Violet Weston je jedan od onih razarajućih karaktera čije tumačenje na sceni itekako ostavlja posljedice i na stvarni život glumice. Vrlo iscrpljujuće bilo je raditi na ovoj ulozi tim više što bezuvjetno opravdavam gotovo sve njezine postupke, način života i definicije kojima rješava životne zagonetke i misterije. Ponekad sam bila u konfliktu s onim što je naoko moralno i ispravno naspram onoga što je posebno, drastično i neuobičajeno, a što, i jedno i drugo, čini svakog od nas čovjekom, specifičnim i originalnim u svojoj suštini.
Postoji li tip uloga koji vam bolje “sjeda” od drugih? Jesu li uloge koje vam nude često žene sličnih karaktera i temperamenata ili imate priliku birati između širokog dijapazona karaktera?

Nekako se trudim biti dramskom glumicom, premda i sama sebi često postavljam pitanje što to uopće znači u našem suvremenom teatarskom životu. Uloge dramskih heroina satkane su od mnoštva različitih emotivnih stanja izazvanih osnovnim dramskim trenutkom od kojeg drama i počinje i u kojem se drama odvija. To su uloge koje u glumcu bude neke strasti, užitke, gotovo bih rekla naslade, jer znaju da je pred njima, s početkom proba, vrlo buran period istraživanja, “kopanja” po intimi, i svojoj i onoj dramskog lica. Ti su periodi proba uvijek posebno dramatični i zanimljivi upravo po tim osvajanjima tuđih svjetova i svemira. Još ako je autor zaista vrijedan autor, ne mogu zamisliti nešto uzbudljivije od toga. To ne znači da jednako ne uživam u komediji ili onome što se danas zove “autorskim kazalištem”, međutim, vrlo sam rijetko imala prigodu raditi takvu vrstu teatra.
Kako je bilo odrastati kao kći jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih glumaca u državi? Smatrate li svoju obitelj više konvencionalnom ili nekonvencionalnom?
Moje odrastanje bilo je neobično, intenzivno, turbulentno, i radosno i bolno te uglavnom onakvo kakvo svako odrastanje i jest. Moja je mama profesorica hrvatskog jezika i važnije joj je bilo čitanje nam Matoševe poezije prije spavanja nego jesmo li pojeli večeru. Važnije joj je bilo uživanje u raspravama o filmovima ili o političkom trenutku od ocjena koje smo donosili iz škole. U našoj je kući bilo one vrste umjetničkog života koji se doima vrlo ležernim, a uglavnom je vrlo zahtjevan spram vlastite i osobne odgovornosti, bez obzira na zrelost, dob ili spol onih koji zajedno žive. Imala sam sreću da su moji roditelji oboje intelektualci i osebujni ljudi tako da smo i brat i ja uživali u jednom nekonvencionalnom odgoju s konvencionalnim uzletima.
Kako je otac reagirao na vašu i bratovu odluku da se bavite glumom?

Otac se pravio indiferentnim prema mojem odabiru i nekako je, činilo mi se tada, mislio da ću od toga vrlo brzo odustati. Smatrao je da je glumački posao nesiguran i težak za ženu i nije mu osobito bilo drago što želim postati glumicom. A opet, u nekim je trenucima pokazivao potpuno, za njega, nespecifičan roditeljski ponos zbog činjenice glumačkog zajedništva, pa bi se moglo reći da je njegov odnos prema mojoj glumi bio prilično kontroverzan. Ništa se manje nije nervirao zbog Filipove odluke da bude glumcem, ali njega je više podupirao jer je mislio da će, ako odustane od glume, odustati i od bilo kakvog obrazovanja. Moj je otac smatrao da imamo talenta, ali da za njega nismo sami zaslužni. Šizio je na nas jer smo mi vjerovali da jesmo.
Bili ste djevojka u vrijeme novog vala, u godinama koje danas, podosta zaslugom medija i umjetnosti, imaju status nekog mitskog, zlatnog doba. Kako ste vi proživjeli te godine i jesu li zaista bile zlatno doba?

Postoji pjesma Jasenka Houre iz tog doba, “Sretno dijete”, ali ja taj naziv doživljavam ironično. Išla sam pred Zvečku nakon što sam upisala Akademiju i bilo mi je to lijepo vrijeme, ali kome nije lijepo u tim godinama života? Doživjela sam nešto zbog čega sam shvatila da to i nije tako sretan svijet. S 19 godina ostala sam bez putovnice jer sam bila na dvotjednom hodočašću u Rimu. Kad sam se vratila, pozvali su me na policiju, tadašnji SUP. Nakon informativnog razgovora morala sam donijeti putovnicu i bila sam dvije godine bez nje. Nisam to doživljavala tragično, čak mi je to bilo i malo zabavno, ali mojim roditeljima nije. Otac je to vrlo teško primio. On je tada bio u zenitu karijere i učinio je što je mogao učiniti, ali nije mogao spriječiti da mi uzmu putovnicu. Meni su je vratili nakon dvije godine, ali ljudima koji su bili sa mnom na hodočašću nisu vratili putovnice po osam godina ili sve do uspostave Hrvatske. Bilo mi je lijepo tih osamdesetih, studirala sam ono što volim i radila lijepe predstave, ali bilo je to vrijeme kad su ljudi išli u zatvor zbog krive riječi.
Za kolegu Dragana Despota odlučili ste se vjenčati nakon samo četiri dana veze, a ovoga ljeta slavit ćete 29. godišnjicu braka. Kako je počela vaša ljubavna priča?

Upoznali smo se kad sam imala 15, a on je imao 22 godine i već je studirao. Zbližili smo se puno kasnije, dok smo zajedno radili predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Prvi put poljubili smo se iza kulisa i odmah smo znali da je to – to. Despot me je došao isprositi na našu vikendicu na Braču, gdje su roditelji ljetovali, čim su završile Dubrovačke igre. Bilo je baš onako starinski. Tata je rekao: “Ajde, Bog vas blagoslovio!”. Imali smo veliku svadbu u Zagrebu na kojoj je bila cijela Zvečka, jer Despot je tamo tedovito izlazio. Svirali su nam Prljavo kazalište, Max Juričić, Piko Stančić…
Koliko ima istine u spekulacijama i napisima da ste buduća HDZ- ova ministrica kulture? Želite li biti ministrica?
Poziv Karamarka da budem predsjednica Odbora za kulturu HDZ -a prihvatila sam prije dvije i pol godine kako bih pokušala učiniti nešto pozitivno u kulturnom životu. Nastojala sam okupiti tim u kojem su vrhunski intelektualci, umjetnici, ljudi koji se na razne načine bave kulturom, znanstvenici. Zajedno radimo na jednom okvirnom programu, moglo bi se reći i strategiji hrvatske kulture. Od suradnika tražim da, osim što su stručni u svojem segmentu bavljenja kulturom, imaju i puno srca. U Odboru je 65 članova, a postoji i uži tim od dvadesetak ljudi. Među suradnicima bih spomenula pokretača muzeja krapinskih neandertalaca Jakova Radovčića, tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića i predsjednika Igora Zidića, glumca Ivu Gregurevića, violinista Gorana Končara i filozofa Juru Zovka. Ne radim ovo jer želim ministarsku fotelju. Mislim da bi svi suradnici koje sam navela mogli obnašati tu funkciju i sasvim je svejedno tko će od nas biti ministar.

Što vas je svjetonazorski, a onda i politički oblikovalo?
Čovjek ne može pobjeći od sebe, svojeg odgoja i okolnosti u kojima živi. Bila sam apolitično dijete i nitko me nije gnjavio s politikom i svojim stavovima, ali možda me i previše nisu gnjavili. Pa sam morala izvlačiti iz njih što je ta politika. U kući se razgovaralo o svim aktualnim stvarima, ja sam uvijek slušala mamu, tatu i njihove prijatelje i kolege kojih je uvijek bila puna kuća. Tako sam se formirala.
Ali djeluje kao da ste vi i brat Filip na različitim stranama političkog spektra…
To tako samo djeluje. Različiti smo jer je on muško, a ja žensko, različiti smo i po temperamentima, ali mislim da smo u biti isti. Ja sam štreber, a on je razbarušen, ali u suštini isto razmišljamo. Nikad ne vodimo političke rasprave.