Published On: Čet, ožu 20th, 2014

Aneksija Krima je novo poglavlje. Što ako se RS odluči pripojiti Srbiji a Hrvati iz BIH napuste FBIH?

DAVOR BUTKOVIĆ Aneksija Krima je velika opasnost. Što ako se RS odluči pripojiti Srbiji?

Stvaranje državotvornih pokreta manjinskih naroda koji se žele priključiti nacionalnoj državi je najopasnija opcija

Dakle, da se u Republici Srpskoj glasovalo za pridruživanje Republici Srbiji, rezultat ne bio bio puno slabiji od krimskih 96 posto za, na 83 posto izlaznosti.

Da se u zapadnoj Hercegovini glasovalo o priključivanju tog dijela Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj, rezultat bi vjerojatno bio postotak ili dva manje sjevernokorejski, ali usprkos nesimpatijama lokalnog stanovništva prema predsjedniku Josipoviću i, nešto manje, prema premijeru Milanoviću, posavski , lašvanski i hercegovački bi se Hrvati masovno izjasnili za ulazak u Republiku Hrvatsku, pa makar njome dominirala jedna od crvenih nijansi.

Nadalje, da se u Gostivaru, Tetovu i drugdje u zapadnoj Makedoniji glasovalo o odcjepljenju od Republike Makedonije, nema baš nikakve sumnje da bi lokalni Albanci, koji čine većinu u gradićima iz kojih su došli gotovo svi zagrebački slastičari i pekari, nema, kladio bih se, nikakve sumnje da bi se Albanci, na biralištima, odmah odvojili od Makedonije.

Dakle, samo na prostoru bivše Jugoslavije primjer krimskog referenduma dovoljan je kao model za razbijanje nekoliko država i za izazivanje više potencijalnih otvorenih ili gerilskih ratova.

Stanje u pojedinim drugim postkomunističkim državama, poput izrazito nacionalističke Mađarske, nije puno bolje. In ultima linea, a što ako se Tršćani ponovo požele odvojiti od Italije i osnovati svoj neovisni polis?

Naravno, ne pada nam na pamet da će se takvo što dogoditi, premda u Trstu organizirano djeluju zagovornici teze o neovisnom statusu tog prekrasnog grada i jezivog balkanskog shopping centra; tršćanskom asocijacijom samo do krajnjeg apsurda dovodimo argumente u korist ruske aneksije Krima.

Aneksija Krima ugrozila je glavne temelje postkomunističke Europe.

Stabilnost postkomunsitičke Europe zasniva se na poštivanju zatečenih granica između država koje su sudjelovale u višenacionalnim komunističkim savezima: takvi su savezi bili Jugoslavija, Sovjetski Savez i Čehoslovačka.

Na osnovi načela o nedodirljivosti prethodnih, zatečenih granica, Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina stekle su početkom devedesetih godina međunarodno priznanje.

I samo Kosovo dobilo je djelomično međunarodno priznanje na bazi dva kriterija.

Prvi je činjenica da je Kosovo u bivšoj SFRJ, prije Miloševićeve intervencije protiv Ustava iz 1974. godine, uistinu imalo tričetvrtdržavni status.

Drugi je kriterij činjenica da su srpski zločini na Kosovu predstavljali povod za jedinu američku izravnu vojnu intervenciju u Europi u zadnjih skoro 60 godina.

Kako je Kosovo predstavljalo jednu od središnjih točaka Miloševićeva rekonkvističkog plana i kako je, poslije bombardiranja Srbije, postalo jasno da se Srbija više nikada neće vratiti na Kosovo, neovisnost Kosova nametnula se kao jedino političko rješenje poslije 13 godina Miloševićeva nasilja.

Utoliko je potpuno besmisleno uspoređivati Kosovo i Krim.

Ako, međutim, Rusija uistinu anektira Krima, pozivajući se na većinsku volju stanovništva (koja nije sporna), cijeli bi sustav postkomunističke Europe čvrstih granica mogao otići kvragu.

Krimski će primjer poslužiti kao dokaz legitimnosti za bilo čije nacionalno motivirane političke i vojne intervencije u tkivo suverenih država s nesporno definiranim granicama.

U zapadnoj Europi taj se problem ne doima osobito opasnim, jer je svakome jasno da se Katalonija neće odcijepiti (ako se odcijepi) oružanom silom, niti će je Madrid oružjem pokušati natjerati da ostane.

U postkomunističkoj bi Europi, nažalost, ruska aneksija Krima mogla izazvati niz sličnih političkih akcija s uistinu nepredvidim posljedicama.

Ako, znači, državne granice nisu nepovredive, a krimski slučaj pokazuje da nisu, zašto bi bilo koja manjinska nacionalna grupa morala pristati da živi u državi s čijim se većinskim narodom ne slaže osobito dobro?

Na temelju krimskog presedana gotovo svaka etnička i vjerska enklava u postkomunističkoj Europi može postati žarište političke i oružane pobune, što, opet, može dovesti pod golemi upitnik cijeli graničnu i sigurnosnu arhitekturu svijeta oko nas.

Krim je, nažalost, presuđena stvar.

Jasno je da Zapad neće riskirati oružani sukob zbog područja u kojem ionako žive Rusi.

Ne treba, međutim, imati nikakvih iluzija da bi Krim mogao ostati u sastavu Ukrajine, kao što je potpuno jasno da Europska unija i Sjedinjene Države neće priznati referendum i da će uključivanje Krima u sastav Rusije trajno smatrati pravno i politički neodrživim.

Snažniji intenzitet Hladnog rata i pad ruske ekonomije tek su prvoloptaške, očigledne posljedice krimskog slučaja.

Pitanje je, zapravo, što će Zapad učiniti ako Rusija krene i prema drugim dijelovima Ukrajine.

I što bi Zapad mogao učiniti ako se Republika Srpska odluči priključiti Republici Srbiji?

Jasno je da bi Beograd, već zbog svojih europskih ambicija, takvu ponudu morao formalno i prilično glasno odbiti (što ne znači da Beograd u budućnsti ne računa na spajanje s Republikom Srpskom). No, što ako se Republika Srpska, na temelju 95-postotnog referenduma, samo izdvoji iz Bosne i Hercegovine, a da istodobno ne zatraži udruživanje sa Srbijom? U tom će se slučaju, na našim granicama, stvoriti trajna, dugoročna nestabilnost s potencijalom prerastanja u povremene oružane sukobe.

Postkomunistička Europa afimirala je stvaranje nacionalnih država na račun višenacionalnih državnih saveza.

Međutim, kada se unutar definiranih nacionalnih država stvaraju državotvorni pokreti manjinskih naroda koji se žele priključiti većinskoj nacionalnoj državi, uništava se cjelokupni europski sigurnosni sustav, što je, naravno, najopasnija opcija za modernu Europu.

A baš se taj eksplozivni proces s nepredvidivo širokim dometom upravo dogodio na Krimu.

Davor Sanader Butković l jutarnji.hr