Petak, 14 veljače, 2025

Andrijica Šimić i blasfemija establišmenta: Kad Hajduka slave oni koji su ih i koji bi ih i sutra proklinjali

Vrlo
- Advertisement -

Dakle, slavi se godišnjica smrti Andrijice Šimića. Hajduka. Bandita. Pobunjenika. Čovjeka koji je živio i umro na margini zakona, u inatu carstvima i vlastima, u šumama i planinama, u nekoj mitskoj verziji Hercegovine koja nikad nije kleknula pred zakon.

I sad se njegovoj hajdučiji, pobuni protiv OHR-a i Brussela tog vremena, 120 godina nakon što je zaklopio oči u Runovićima, klanjaju kotačići vlasti OHR-a i Brusselsa, te Matica hrvatska, tte pola općina s obje strane granice i jedan omanje zbunjeni parastos hrvatskog establishmenta. Uz prisustvo ministara, načelnika, gradonačelnika i svih onih pozicija s  kojih su prije 150 godina zatvarali tipove poput Andrijice Šimića.

Andrijicu slavi vlast. Vlast koja je izvorno njega proganjala, koja mu je sudila, bacila ga u kaznionicu, a danas mu polaže cvijeće na grob.

To je nešto kao da HEP slavi Teslu, Crkva Galilea, a Elon Musk Rudolfa Diesela. Mrtvi, pogotovo oni s reputacijom, uvijek su sigurniji od živih, jer mrtvima ne trebaju mirovine, budžeti, socijalni programi ni amnestije.

Ali kad bolje razmisliš, koliko je veći paradoks od svega toga što ga slave ljudi u odijelima, ljudi u političkim strankama, ljudi u gradskim vijećima, u vladama i ministarstvima – a istovremeno si ne postavljaju pitanje: nije li upravo protiv njih Andrijica cijeli život ratovao?

Hajduk, po definiciji, je ono što je između naroda i vlasti. Ono što nije podređeno ni Beču ni Stambolu, ni Zagrebu ni Sarajevu, ni teti na lokalnom poštanskom šalteru. Oni su uvijek i samo svoji.

I hajduci nisu bili samo na meti vlasti. Progonila ih je i Crkva. Fra Petar Bakula ih je proklinjao s oltara, jer su toliko narasli u narodu da su počeli istiskivati fratre iz svijesti naroda. A kad fratar izgubi utjecaj, gubi i vlast nad dušama, a s njom i svoju zajamčenu sigurnost pred Turcima.

Prvo su odnekud došle gusle, pa su guslile  svoje psalme slobode, plakale o hajducima koji će tek doći, i tako su ih rodile. Guslarski Ep je tijelom postao. Pa su onda stasali ti hajduci, pa su potom pobjegli Turci, i tako  je došla sloboda. Koja je trajala jedan dan. Onda je došla Austrija. I onda je, ironijom sudbine, toj istoj Austriji presudio opet hajduk. Gavrilo se zvao.

Zato bi svaka iole normalna proslava Andrijice Šimića trebala biti organizirana tako da se vlasti tresu i prevrću u foteljama. Trebala bi biti pokladni ritual, nešto između Mesopusta i karnevala u Rio de Janeiru, između Bušara i Mardi Grasa, u kojem bi se pod maskama i pod lažnim imenima po Grudama i Runovićima divljalo cijelu noć, uz ukradene ovce na ražnju, uz litrenjake rakije i vreće duhana, uz rogove na glavama i kubure za pojasom.

Jer Andrijica je bio simbol neposluha, simbol onog što se ne može uhvatiti, onog što ne priznaje zakon osim svog zakona. Simbol slobode, ali ne slobode propisane u statutima i ustavima, nego one sirove, instinktivne, animalne slobode zbog koje je čovjek spreman napustiti sve i otići u brda.

Zato je ova proslava u kojoj nekakvi načelnici i ministri polažu vijence na grob, u kojoj se održavaju akademske tribine i panel-rasprave s predavačima u sakou i kravati, ništa drugo nego pokoravanje mrtvog hajduka.

Andrijicu ne treba slaviti onako kako vlast slavi svoje, nego onako kako bi ga slavili oni kojima je bio junak.

Neka se zapale krijesovi, neka se umjesto govora o kulturnoj baštini popije litra rakije za Andrijičinu dušu, neka netko ukrade kokoš iz dvorišta lokalnog političara, onako za stari običaj, neka se čuje pjesma, neka brda gore od cike i vriske.

Jer hajduci nikad nisu bili tu da bi bili predmet akademskih simpozija, nego da bi bili onaj duh iz boce, ono što nikad ne možeš posve ukrotiti. A vlast koja hajduka slavi nije ništa drugo nego ista ona koja bi ga, da se danas rodi, strpala u zatvor pod optužbom za organizirani kriminal i terorizam.

Da je Andrijica danas hajduk, ne bi polagao vijence nego bi ih rušio. Ne bi sjedio na okruglim stolovima, nego bi ih prevrtao. Pljačkao bi OHR-ove karavane, upadao Komšiću u stan i umjesto vijenaca na grobovima, gasio bi vječnu vatru birokratima u Sarajevu.

Šamarao bi šutljive zastupnike, bušio gume slugama sistema, prozivao crkvu za mutavost naroda. I bio bi idol svim skupinama navijača, od Torcide do Škripara.

Hajduk je pobunjenik, ne može se njega ukoričiti u vijence i svijeće, u okrugle stolove i simpozije. To je grijeh nad njegovim životom, i nad svakom kuburom koja se ikad dignula protiv vlasti. Andrijicu se ne slavi cvijećem, nego bakljama. Ne govori se o njemu u dvoranama, nego na planini. Njegov spomen treba biti divlji ritual, mesopusni obred, noć razuzdanog naroda koji slavi svog junaka – ne zbog toga što je bio uzoran građanin, nego zato što nikad nije bio građanin.

Ako više nema onih koji to razumiju, onda je bolje da ga se uopće ne slavi. Onda je uzalud hajdukovao. Ali ima ih. Ima ih po Imotskom, po Neretvanskoj Paganiji, po Humskoj zemlji. Samo su zamantani pustim proglasima establishmenta.

Odbijte vi, gospodo, od našeg hajduka. Barem odbijte sve dok ste onaj tip vlasti koja ne potiče bunt, i  koja mirno gleda, kako joj se kuha narod, kao  kuhana žaba. Za interes iste one sile, koja je Andrijicu i dokrajčila. IURKOV l POSKOK

- Advertisement -

19 KOMENTARI

guest

19 Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Pravo iz furune

STOP kontroli slobode hrvatskih i srpskih medija po volji EU i sarajevskog džihada

Naše cijenjene sugraane zaposlene u PP Posušje i u MUP ZHŽ maltretiraju neki sarajevski prirepci iz EU, to se...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -