Pobjednik jučerašnje trosatne „filozofske debate stoljeća“ između Slavoja Žižeka, slovenskog filozofa i uvjerenog marksiste te Jordana Petersona, kanadskog kliničkog psihologa, klasičnog liberala i protivnika onoga što sam naziva „postmodernim neomarksizmom“, vagat će se još danima.
Teško je, zasad, na temelju gorljivih YouTube komentara njihovih pristalica objektivno razlučiti tko, a onda i čija ideologija, kući nosi šampionski pojas. Svaki je tabor uvjeren da je baš njihov idol „uništio“, „raznio“ i „obrisao pod“ onim drugim.
Dozvoljeno je, a poznata je to praksa na demokratskim izborima, tapšati se po leđima i svojatati pobjedu dok se glasovi broje.
Očito je tek da je najveći gubitaš ovog, od početka prenapuhanog, a post festum i anti-klimaktičnog sraza, zapravo, mainstream publika.
Nije bilo krvi, nije bilo „thug life“ replika ni argumentacijskih zakucavanja. Žižek i Peterson, pokušavajući valjda pacificirati napetu situaciju u kojoj su se našli, predstavljajući dvije najveće političke, filozofske pozicije ikad domišljene, bili su i više nego inače skloni slagati se i povlađivati jedan drugom.
To naravno nije bilo po volji publici koja je tamo došla, u osnovnoškolskoj maniri vikati „šora, šora!“, a s filozofskom teorijom i literaturom upoznati su preko jeftine, reciklirane pop kulture.
Ti su, po svemu sudeći, svoju ulaznicu za prepuni Sony Center u Torontu platili 100 dolara previše. To naravno ne umanjuje kompetencije i kredibilitet dvojice debatera.
Međutim, njihova pozicija javnih intelektualaca i globalnih ikona, jedan je „Elvis kulturalne teorije“, a drugi „Kralj Jastoga“ (referenca na njegovu tezu da je društvena hijerarhija biološki uvjetovana) osigurala im je publiku rekreativnih filozofa.
To je posebno vidljivo u točkama debate na kojima se prolomio gromoglasan pljesak. Nije to bilo u trenutku kada je Žižek objašnjavao pozadinu Hegelove analogije Minervine sove iz predgovora „Osnovne crte filozofije prava“ ili kada je Peterson pokušao psihometrijskim podacima potvrditi svoju tezu da primanja mogu utjecati na čovjekovu sreću, odnosno odsustvo nezadovoljstva.
Pljesak se prolamao, u većini slučajeva, kada bi Žižek izvalio kakav simpatičan i pitak vic ili Peterson glasno zauzeo stav, uz to jasno namećući svoju “jastogovsku” dominaciju.
Nekoliko pitanja ostalo neodgovoreno
Ipak, nije krivica ni na publici. Teško se snaći u dijalogu koji vrvi od logoreje i puno želje za intelektualnim signaliziranjem. Nekoliko je pitanja ostalo neodgovoreno, a i neki su odgovori dani koje nitko nije tražio. No, hajde, bilo je i svijetlih točaka.
Potvrdilo se, napokon, ono što su već neko vrijeme brojni komentatori i Petersonovi oponenti isticali, a to je da mu nedostaje dublje poznavanje marksističke filozofije. Možda slučajno, a možda i namjerno, bilo je to jasno u uvodu u kojem je Peterson secirao, ni manje ni više, nego „Komunistički manifest“.
Čini se da je jednostavnije protrčati kroz Marxov (i Engelsov) kratki pamflet nego voluminozni „Kapital“.
Žižek nije propustio priliku to mu pristojno spočitnuti dodajući, ipak, da se s njegovom interpretacijom Manifesta slaže.
A to je da je binarna klasna podjela na „dobrodušni“ proletarijat i „pokvarene, korumpirane“ kapitaliste, romantizirana simplifikacija. Nema razloga da im se, bilo jednom ili drugom, te karakteristike pripisuju. Dodatno, zagovaranje diktature proletarijata, osim što je opasno, a to znamo iz prakse, dovodi nas opet do istog kapitalističkog modela koji pokušavamo svrgnuti, a to je da moć, upravljanje i kapital počiva u rukama nekolicine koji bi onda trebali centralistički odlučivali o preraspodjeli.
Međutim, kontrira Žižek, gdje je marksizam u onome što on opisuje kovnicom „postmoderni neomarksizam“, gdje su ti marksisti danas koji su zauzeli pozicije moći – „Ovo nije retoričko pitanje, želim točna imena!“, zahtjeva Žižek.
Peterson se spetljava statistikom i pouzdanim anketama prema kojima se 25 posto sveučilišnih profesora izjašnjava marksistima.
Ali nudi i donekle koncizno objašnjenje za svoj stav tvrdeći da su francuski filozofi 60-ih prokrijumčarili marksistički narativ, ugnjetavača i ugnjetavanih, iz ekonomije u politiku identiteta.
– Jasno mi je da postmodernizam govori o kraju velikih narativa, ali kada su marksisti shvatili da je njihova doktrina okaljana staljinističkom katastrofom morali su pronaći izlazi.
Isti su narativ prebacili iz ekonomije na polje obrazovanja, identiteta, a nikada nisu priznali da su to učinili, zaključuje Peterson te Žižeku postavlja pitanje zašto se, znajući sve to, ipak izjašnjava marksistom, a ne žižekijancem.
Žižek, držeći da nema puno smisla ulaziti objašnjavanje filozofije prakse, ističe tek da je Marx u nekim svojim političko-ekonomskim radovima bio itekako svjestan svih mogućih implikacija te da mu nije nedostajalo samokritičnosti, kako Peterson tvrdi.
Ipak, ograđujući se od utopističkog determinizma, veli da se radije priklanja hegelijanskom tumačenju dijalektiku.
Ovo Petersonovo pitanje, ipak, ostaje propuštena prilika. Naime, iako možemo reći da Peterson jeftinu filozofiju upakirao u SelfHelp, što je i učinio s bestsellerom „12 pravila za život – protuotrov za kaos“, ponudio je on jedan sustav, ma kako naivan, u kojem predlaže konkretne mjere za poboljšanje, promjenu i praktičnu upotrebu.
Dojam neostvarene debate
S druge strane, Žižekova je pozicija, u velikoj mjeri, kontra poradi kontre. Drugim riječima, jednostavno je stajati u zavjetrini „kritike svega postojećeg“, a nikada ne ponuditi „protuotrov“.
Zato Peterson, udvarajući se Žižeku komplimentima da je originalni mislilac, postavlja pitanje zašto ne zastupa vlastitu poziciju, već se skriva iz teorijskim tomova Kapitala.
No, nije kapitalizirao na činjenici da je Žižekovo “kontraštvo”, u ciničnoj nam današnjici, neodoljivo ojađenim masama i puno lakše nego ponuditi rješenje i riskirati da budeš ismijan. Pa i sam je Žižek nekoliko puta Petersona s podsmijehom upiknuo analogijom jastoga.
Pridodamo li tome Žižekov Enfant terrible imidž, nije teško pretpostaviti da će na njegov vlak uskočiti svi marginalci koji samo zato što su buntovni misle i da su autentični.
Zaključno, možda zbog prevelikih očekivanja, preskupih ulaznica, a i 15 dolara koliko se naplaćivao live stream, ostaje dojam mlake i neostvarene debate.
Možda se može, opetovanim gledanjem, pronaći nekoliko zanimljivih teza i dosjetki koje u prvom gledanu prolete iznad glave, ali vrlo malo „misaone hrane“ je moguće ponijeti sa sobom.
Ponajviše jer su obojica izložili iste teze koje su nebrojeno puta ponovili u prethodnim javnim nastupima. Ostaje stoga i dojam da se dvojac i nije najbolje razumio.
U prvih sat vremena usiljenog referiranja svojih stavova obojica su previše pazili da se ne poskliznu i vrlo malo odstupali od svojih unaprijed napisanih govora.
Kada su se poslije opustili,Žižek je djelovao iskrenije od stoičkog, ukočenog Petersona, a debata, ostaje osjećaj, završila taman kada su se dvojica napokon počela kužiti.