Kazališna glumica Ana Franjčević, osnivačica kreševskog Net. teatra, otkriva kakav je zapravo životni poziv gluma i rad u kazalištu. Po završetku Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli 2009. godine, odsjeka za glumu, nastavila se baviti teatrom u veoma širokom smislu, prije svega kao glumica, a potom i kao dramski pedagog, dramska spisateljica, pa čak, silom prilika, ponekad i kao redateljica, ali i kao projektna menadžerica i predsjednica Net.Teatra.
Razgovarala: Ruža Čalaga, Hrvatski Medijski Servis
HMS: Zašto ste kao životni poziv odabrali glumu i umjetnost, što vas je insipiriralo?
FRANJČEVIĆ: Umjetnost je bila sasvim prirodan izbor, jer sam još kao dijete pokazivala izuzetno zanimanje za sve vrste umjetnosti, ali isto tako i potrebu da se izražavam i stvaram, bilo to kroz pokret i ples, riječi i pjesmu, crtanje ili, pak, modeliranje gline. Meni je sve to pričinjavalo i još uvijek pričinjava veliku radost i užitak. Međutim, u to vrijeme, kada sam birala fakultet koji ću upisati, gluma je bila umjetnička disciplina koja me je u jednakoj mjeri i uzbuđivala i plašila, a koja je ujedno predstavljala i najveći izazov. Bio je to zapravo iracionalan izbor, vođen nekim unutrašnjim, nejasnim porivima i težnjama.
HMS: Kada i zašto ste osnovali Net.Teatar? Koji su projekti dio Teatra?
FRANJČEVIĆ: Net.Teatar službeno postoji od sredine 2017. godine, a osnovala sam ga kao odgovor na sve probleme s kojima sam se do tada susretala u profesionalnom svijetu. Bio je to početak konkretnog rada na teatru kakav sve vrijeme imam duboku potrebu raditi i stvarati. Sada, četiri godine poslije, mogu reći da sam stvorila prvu generaciju kazalištaraca u Kreševu, koju nazivamo Naša trupa, jer to zaista i jesmo. To su djeca i mladi Net.Teatra, koji su sada već pravi mali glumci i glumice, s kojima sam podijelila puno, puno znanja, igre, emocija i puno vremena provedenog u čistoj kreativnosti. Bilo bi možda dosadno nabrajati šta smo sve do sada zajedno napravili, pa ću istaknuti samo posljednji projekat kojismo realizirali. Naime, ove 2021.smo uradili projekat “Pokreni se!”, koji je uključivao rad na predstavi “Princeza Ateh i čarobna ogledala”, koju su, zajedno s Našom Trupom, kreirali mladi iz Kreševa, Kiseljaka, Viteza i Travnika uz pomoć mentora, koji su ih vodili kroz proces upoznavanja s osnovama scenografije, kostimografije, skladanja songova i dizajna promotivnog materijala. Sve ove radionice se mogu pogledati naYoutube kanalu Net Teatra. Ovaj projekat je za cilj imao okupiti mlade oko kreativnog rada, te ih povezati i upoznati s mogućnostima i pogodnostima udruživanja u Vijeća mladih. Jako sam bila sretna što smo uspjeli mlade ne samo zainteresirati, nego i ohrabriti na konkretne korake u pokretanju udruženja mladih, ponuditi im znanja, mogućnosti i kontakte, te ih potaknuti na udruživanje u Vijeće mladih, koje im nudi zakonska prava, a samim tim i stabilniju poziciju u društvu.
HMS: Koji vam je najdraži dio rada u kazalištu?
FRANJČEVIĆ: Ja volim svaki dio rada u kazalištu. Volim kada istražujemo, eksperimentiramo, lutamo, ispitujemo, otkrivamo, odbacujemo i pronalazimo. Ali isto tako volim u potpunom miru i tišini pisati dramski tekst. Volim i dio kada surađujem s umjetnicima iz drugih oblasti, pa zajedno počnemo stvarati nešto puno veće od nas. Malo manje volim onaj menadžerski dio, ali je svakako neophodan i dobro je da imam svijest i o tome. Volim povjerenje i bliskost koji se rađaju iz zajedničkog rada na nekoj predstavi. I svakako, volim igrati za publiku – to je upravo onaj osjećaj uzbuđenja i straha, koji je ostao do danas kao pogonsko gorivo.
HMS: Koliko ste predstava napisala do sada? Možeš li izdvojiti najdražu?
FRANJČEVIĆ: Do sada sam ukupno napisala sedam dramskih tekstova za djecu i mlade. Teško mi je izdvojiti najdraži, jer je gotovo svaki bio proizvod mog habitusa u tom trenutku, stoga mi svaki znači na poseban način. Ali ako bih govorila o kvaliteti, onda bih svakako izdvojila upravo “Princezu Ateh i čarobna ogledala”. Moji tekstovi, iako pisani za djecu i mlade, bave se univerzalnim temama, koje najčešće spakujem u bajku, jer bajke su duboko sugestivne, arhetipske i rezoniraju s ljudima na dubljem nivou. Ali, ruku na srce, mene silno zanima i postdramski teatar, angažirani, primijenjeni teatar. Sve su to galaksije kreativnih mogućnosti.
HMS: Što bi ste poručili mladim osobama koje se žele baviti glumom i umjetnošću u BiH?
FRANJČEVIĆ: Mladima, koji se žele baviti glumom i umjetnošću poručila bih da prvo razluče sami sa sobom jesu li umjetnici ili performeri. I jedno i drugo je sasvim legitimno, samo je pristup radu i put profesionalne izgradnje sasvim drugačiji i može biti vrlo bolno ako kreneš putem koji nije u skladu s tvojim bićem.
HMS: Imate li posebne planove za budućnost, planirate li se vratiti u Njemačku ili vidite budućnost u BiH?
FRANJČEVIĆ: Nemam tako čvrste planove za budućnost, jer već se dosta toga sada prirodnim putem razvija. Imam viziju i ciljeve prema kojima idem polako, dan po dan.Za sa da sam u Bosni i Hercegovini, ali nisam ograničena samo na BiH. Ono što se počelo otvarati jesu divne suradnje na projektima s kazalištarcima i dramskim pedagozima iz nekoliko europskih zemalja. I nadam se da ćemo tako, uz suradnje i zajednički rad i dijeljenje, uspjeti “umrežiti” se kroz teatar i u teatru./HMS/
Bravo, Ruža! Bravo, Ana!
Ljepa curica, čovječe…