aTek kad su svi grijesi završili pod zemljom, kad su i svećenici i njihove tajne odavno prekriveni tišinom grobova, Hvarska biskupija odlučila je progovoriti. Imala je vremena, imala je prilika, imala je, uostalom, i moralnu dužnost. Ali ne. Tek sada, godinama prekasno, stiglo je saopćenje, tiho, sramežljivo, kako to već ide u ovakvim stvarima.
U priopćenju se javno ispričavaju žrtvama, ali, naravno, ne onima koje su progovorile dok su osumnjičeni bili živi, nego onima koje sada mogu čitati njihove oproštaje sa sigurne udaljenosti – s onog svijeta. Jer tamo više nema ni istrage ni sudskog postupka, tamo su svi ljudi jednaki pred Bogom.
Prvo ime na popisu je Josip Jelinčić, svećenik koji je preminuo još 2011. godine, ali za čije se zlostavljanje maloljetnika biskupija, kako tvrdi, navodno saznala tek nakon njegove smrti. Drugi je Marijo Zelenović, koji je umro ove godine, a koji je protiv sebe imao prijavu još 2018. godine.
Ovo bi možda bila vijest da je došla u pravo vrijeme. Da je objavljena kad je još imala težinu, dok je još postojala prilika da pravda ne bude samo deklarativna, već stvarna. Ali sada? Ovo je samo puka formalnost, ritual čišćenja savjesti, sterilna gesta koja dolazi kad više nema nikakvih posljedica.
Hvarska biskupija u svom priopćenju poručuje kako su “sve kanonske kazne izvršene”, ali ne objašnjava kako je moguće da netko tko je pod istragom zbog pedofilije i dalje može umrijeti pod zaštitom Crkve. Niti kako to da civilni postupak, ako je već postojao, nije stigao do kraja prije nego što se završila biološka pravda.
I tako, sve ostaje kako je bilo. Žrtve bez pravde, počinitelji bez presude, institucije bez srama. Jedina promjena je ta da je Crkva odlučila govoriti – kad više nikome nije mogla nauditi.
Ali pravda koja dođe prekasno, više i nije pravda.
wpDiscuz
