Published On: Sri, ožu 3rd, 2021

VITINSKI ALI-BEG KAPETANOVIĆ: Ljubuški muslimani su ga mrzili zbog otimanja i njihovih žena. Fra Ilija ga je spasio, no katolici su ga na kraju uspjeli smijeniti na šerijatskom sudu!

Ali beg u Imotskom

Povijest ljubuške begovske obitelji Kapetanović iznimno je zanimljiva.  Počinje u Imotskom. Ova za Bošnjake iznimno važna hrvatska plemićka familija prezivala se Cvitković – Zdilar.

Ali Beg Kapetanović sin je Sulejmanbega Kapetanovića, imotskog plemića koji doseljava u Nahiju pod imenom Jozo Cvitković, prelazi na Islam i postaje Sulejman.  On je početak loze Kapetanovića u BIH.

No priču nećemo početi s njim nego s njegovim sinom. Ali Begom Ljubuškim.  Koji bijaše otac Mehmedov, Ibrahimov i Osmanov.  Sin Mehmed kasnije će vladati Sarajevom, podići će poznatu vijećnicu u neomaurskom stilu, drugovat će s austrougarskim carem Franjom po Budimpešti i postat će prvi musliman s grofovskom titulom “von Vitinsky”.

Mehmed, unuk iz plemićke obitelji Cvitković   jedan je od očeva bošnjačke nacije. On Bošnjake nije izmislio. On im je baš kao Rambo turbofolku, tek samo dao ime. Brendirao ih. Izvukao iz naftalina stari naziv koji godinama nisu koristili.  Ili ga pak, preporodio. Pokretač je naime slavnog časopisa “Bošnjak” za koji će svaki bošnjački povjesničar kazati kako ima nemjerljivu vrijednost i zaslugu u bošnjačkom nacionalnom preporodu u 19 i 20 stoljeću.

I dok Mehmed po Sarajevu jača bošnjačku nacionalnu budnicu u skladu s trendovima tog vremena, kakvi su bili i u Hrvatskoj i Srbiji, gdje se ime hrvatsko ili srpsko “budi” nakon neuspjeha Ilirskog pokreta, brat Mehmedov i sin Ali Begov, unuk Cvitkovića Joze,  Ibrahim od Vitine, vladat će Mostarom.  Osnovat će KUD Hrvoje, ponešen idejama hrvatskog nacionalnog pokreta.

Kako je to moguće? Da dva brata, od istog oca, oba s korijenima od Imote, u jednom kraju jačaju jedenu nacionalnu ideju dok u drugom kraju BIH jačaju drugu, reći će netko? Za shvatiti to, morao bi se poznavati kontekst nacionalizama tog vremena. To nisu bili nacionalizmi kao danas. Ti nacionalizmi i nacionalna buđenja bili su nešto posve drugo.

Ovaj detalj je važan da se shvati koliko je 19. stoljeće bilo ključno u formiranju današnjih modernih nacionalnih identiteta. Dva unuka jednog Imoćanina, Mehmed i Ibrahim, nisu ovdje nikakvi ideolozi nit vizionari.

Oni su tek uklopljeni u opći aktivizam  tadašnjih vladara. U opći trend tadašnje nacionalne renesanse. Renesanse koja će nakon 100 godina ratovanja po tuđim bojištima velikih armija, završiti na dva  svoja autentična flora. Na žalost. U koncetracionim kampovima i masovnim grobnicama.

No o tome u drugom tekstu.

Ovo je dakle priča o Ali Begu, sinu Imoćanina Joze Cvitkovića koji će se roditi u Imotskom kao Jozo a umrijeti u Vitini kao Sulejmanbeg. Ocu Mehmed bega Kapetanovića i Ibrahima Kapetanovića.

Autor teksta je ugledni poznavatelj Ljubuškog iz još uglednije ljubuške obitelji Sadiković, obitelji koja je iznimno ugledna i važna i danas ne samo u Nahiji  i Bekiji nego i širom svijeta, i koja je sama za sebe jedan poseban i fascinantan roman, a čija je važnost, kao prosvjetitelja, istraživača svijeta, lječnika i sakupljača narodnog sjećanja svoj vrhunac doživjela upravo u doba kada i kuća Kapetanovićevih svoj. Nakon urušavanja Osmanskog carstva,  dolaskom Austrije, kada su i ovim krajem zavladale ideje provjetiteljstva. I kada su ljudske kvalitete dobile novu važnost.

ALI-BEG KAPETANOVIĆ

Posljednjeg ljubuškog kapetana i prvog ljubuškog muselima Sulejman-bega naslijedio je njegov stariji sin Ali-beg. Prvi i jedini sultanski dokument u kojem se spominje Ali-beg Kapetanović je berat sultana Mahmuda II od 16.augusta 1829.godine.

Iz berata se saznaje da su sinovi Sulejman-bega,Ali-beg i Derviš-beg, kupili za 2000 groša na javnoj dražbi u nahiji Duvno jedan dio mukate ( zakupa ),poslije smrti nekog Mehmed-bega.

U zadarskom arhivu sačuvano je pismo Ali-paše turskom namjesniku datirano 30.oktobra

1843.godine iz kojeg se vidi da je već u mlađim godinama Ali-beg bio sklon samovoljnom ponašanju.

U toku 1835.godine nastale su značajne promjene u unutrašnjem uređenju i nadležnosti pojedinih organa vlasti u bosanskom pašaluku.Ukinute su kapetanije i kapetani i uvedeni muselimi i muselimluci koji su se uglavnom podudarali sa kadilucima.

Raniji kapetani postali su muselimi,ali je njihova vlast tom promjenom bila znatno uzdrmana.

Muselimi su bili dužnosnici bosanskog valije koje je on mogao ,kao činovnike , postaviti,premjestiti i smijeniti.Za razliku od kapetana,funkcija muselima nije bila nasljedna,niti je muselim mogao biti na čelu lokalne vojne formacije.

Tako su nekad silni i ponosni kapetani postali obični činovnici pokrajinske vlade.

Sulejman kapetan imenovan je za ljubuškog muselima 1835.godine i taj položaj je zadržao do smrti 18. prosinca 1848.godine.

Položaj ljubuškog muselima ostao je upražnjen samo pet dana.Bujruldijom od 23. prosinca 1848.godine, Ali-paša je postavio Ali-bega,sina Sulejman-bega,za muselima u Ljubuškom.

Tekst o postavljenju u prevodu vrlo učenog Ljubušaka Munib ef. Ćerića,objavio je Kasim Gujić 1936. godine :

” Obraćalištu šerijata ljubuškom kadiji ljubaznom efendiji – da mu se poveća njegovo znanje – i ponosu svojih akrama i drugova Alibegu, koji je sad s naše strane postavljen muselimom u spomenutom gradu – Bog mu povećao njegov ugled – i svima prvacima ehalije neka je na znanje:

U spomenutom kotaru bio je muselim Sulejman-beg, on je ovog tekućeg mjeseca 22. dan (18. decembra) u ponedeljak dovršio propisani životni rok i preselio na onaj svijet, te je potrebno da se na njegovo mjesto postavi sposoban i ispravan čovjek, koji će provoditi šerijatske propise,izdavati carske naredbe i vršiti upravne poslove.Stoga se ovom bujruldijom postavlja za muselima u spomenitom gradu sin umrlog Sulejmanbega-Alibeg. On je čovjek od posla, vjeran i u svakom pogledu dostojan te časti : Njegove lijepe osebine i trake zrelosti,iskrenosti i vjernosti odsijevaju na njegovom čelu.Stoga vi gorespomenuti od sada priznajte Alibega muselimom, pokoravajte mu se u svim zapovijedima i zabranama, koje su u skladu sa šerijatom i zakonom, pomažite i podupirite ga svestrano u vršenju šerijatskih propisa i u provođenju visokih naredaba.

A ti naš muselime – kao što ti u tvojoj prirodi stoji – u svakom pogledu postupaj u skladu sa Božjim zapovijedima i carskom zadovoljstvu te tako upravljaj povjerenim ti krajem, štiti i čuvaj od zuluma,nasilja i spletaka silnika – fukaru, nemoćnike i raju, koja je amanet uzvišenog Boga. U svim carskim poslovima pokaži znakove vjernosti i požrtvovanosti, a sa stanovnicima lijepo postupaj. Carska je želja da svi činovnici i službenici sredstvima pribave slobodu i blagostanje i, u tome nastojte što više možete. U to ime u spomenutom kotaru poslove muselima povjeravam gorespomenutom časnom Alibegu.

U gradu hercegovačkog okruga Mostaru ovu napisanu bujruldiju izdajem i šaljem i s Božjom pomoću, kad ova bujruldija stigne, trebate po njoj postupati i čuvati se da joj ne protuslovite.

27. muharema 1265. (23. decembra 1848).

Čelnici kotara,ranije muselimi,od 1851.godine zvali su se mudiri do 1867.godine,a otada kajmekami.Ti smišljeno izvedeni prelazi kapetana u muselime 1835.,muselima u mudire 1851.,a ovih u kajmekame 1867.godine,potpuno su skršili moć bosanskih begova.

Čini se da je Ali-beg kao muselim bio energičniji od svog oca.Samo godinu dana poslije postavljanja za muselima Ali-beg je tražio od pretura od Imotskog  da se poštuju ranije dogovorena pravila na hercegovačko-dalmatinskoj granici,posebno prava vlasnika i obaveze korisnika za ubirane plodove sa zemlje.Ton pisma je uobičajen, ali sa primjesom energičnog zahtjeva da se poštuju prava turskih podanika na granici  i vlast muselima.Ali-beg traži da podanici druge države moraju u  turskoj zemlji  ispunjavati obaveze prema zakonima i pravilima te države :

Lipa i plemenita pozdrav od mene Ali Bega zabita Glubushkoga Tebi Preturu od Imoskoga!

Tvoju Knjighu od 20.kolovoza primiosam i razabro shtomi bilixish.Shtosuti kazivali Poglavari od sella…daim moi Podložnici pitaju za Porez 50 Talira.Znajte dae lax.Mi nisada vishe nepitamo za Porez nego 90 …a ostali 110…pitamo za czarski gjumruk (carinu,o.a. ) shto pasu,shumu siku xitto siu i onisu…samnom tako u V…pogodili.Zato ako hoche unapridak amo prilaziti neka tako daju,akoli neche po turskoj Zemlji sich ,siat, past, nechemoim nishta ni pitati.Ovo ti imado odduxnostijavit.

Pisano u Vitini na 22.kolovoza 1849.Tvoj Priatelj Ali Begh.( Pečat )

 

Stanje na granici tih godina bilo je vrlo napeto.Pored nemira koji su unosili česti upadi Dalmatinaca na tursko područje,na pomolu je bio i novi oružani sukob Austrije i Turske.Vojne pripreme u hercegovačkim mjestima u toku 1848. i 1849. godine izazvale su veliko podozrenje austrijskih vlasti.Njenim austrijskim agentima nije moglo promaći masovno novačenje,prikupljanje hrane i municije.Ali-beg i njegov brat bili su na sastanku sa hercegovačkim mutesarifom u Mostaru i od njega dobili tajne naloge.Na sastanak su pozvani i svi seoski knezovi i glavari zbog veoma važnih poslova o kojima se nije smjelo govoriti pod prijetnjom smrtne kazne.Proširili su se glasovi u narodu da su oni,poslije povratka sa sastanka u Mostaru,izjavili  da će Turci uskoro viditi more od Dalmacije do Zadra.

Samo koju godinu kasnije Ali-beg postaje svjedok novih burnih događaja.Kad je 1850.godine došao u Bosnu zloglasni Omer-paša Latas da provede reforme,poštedio je Ljubuški,ali mu je nametnuo velike materijalne obaveze zbog vojnih gubitaka.Po seraskerovoj naredbi Ljubušaci su morali isporučiti za carsku vojsku 500 oka masla,200 oka meda,500 ovnova,100 tovara brašna,100 tovara ječma,20 oka pirinča,100 volova za vuču topova i klanje,100 oka lojanih svijeća,150 oka šećera,200 oka kahve,itd.

Kao i u drugim hercegovačkim mjestima,u Ljubuškom su bila podijeljena mišljenja o misiji ovog zloglasnog paše-krvnika.Protivnici Omer-paše su jednoga dana istjerali iz grada svog muselima smatrajući ga pristalicom reformi i misleći da on zamiće promine.

Da bi izbjegao sigurnu smrt,Ali-beg je pobjegao iz Vitine prema Duvnu.Pri polasku je naredio svim knezovima svog kadiluka da mu pošalju po 10 naoružanih ljudi iz svakog sela.Drugi put,kad su pristalice Omer-paše bile na vlasti,u Sarajevo su poslale delegaciju da seraskeru izraze lojalnost stanovnika ljubuškog kadiluka.

Početkom 1851.godine Omer-pašu Latasa su u Mostaru dočekali mnogi hercegovački muselimi.Gujić bilježi narodnu predaju da je neke od njih paša poveo sa sobom,među njima i ljubuškog muselima Ali-bega.Kad je Omer-paša bio u Posušju, iziđe pred njega fra Ilija Skoko, župnik u Gorici i zamoli pašu da mu ostavi ljubuškog muselima.Paša je od ranije poznavao ovog franjevca i pustio je Ali-bega na slobodu.Za spašen život Ali-beg se odužio dobrom franjevcu darivanjem zemljišta za katoličko groblje u Gorici.

Ali-beg je kao i drugi muselimi i prvaci ( paše,begovi,muftije ) morao doći na zbor u Sarajevo,pokloniti se i poljubiti skut Omer-pašin u znak pokajanja i pokornosti. Omer-paša je u periodu od juna 1850.godine do polovice januara 1851,godine proveo novu upravnu podjelu na kajmakamluke ( okružja ) i mudirluke ( kotare ).Tako je Ali-beg postao prvi ljubuški mudir.

Ne može se reći da je Ali-beg bio sušta suprotnost svome ocu,ali neke značajne razlike su,po svemu sudeći,postojale.On ,svakako,nije bio popularan ni kod katolika,ni kod muslimana kao njegov vrlo pobožni i blagi otac.Katolici su se žalili da je ubirao desetinu dva puta u jednoj godini i da prema njima nije postupao pravično.

Muslimani mu nisu mogli oprostiti nekorektno ponašanje prema Kadi hanumi Muminagić,koja je jedino zbog njegovog nečovječnog postupka napustila muža, pobjegla u Dalmaciju,prešla na katolički vjeru i udala se za svog slugu.

Kasim Gujić, vitinski zet  i odličan poznavalac ove begovske porodice i ovdje do kraja ostaje nedorečen i zagonetan ne dajući druge detalje o tom nedoličnom Ali-begovom postupku,niti o dramatičnim obrtima u životu Ljubušanke Kade hanume.

Ali-beg je,čini se,bio u stalnom sukobu sa katoličkim svećenicima.Oni su mu dali novo prezime  Puzdrić  , aludirajući na njegovu veliku naklonost prema ženama.Zanimljivo je da su neki neupućeni etnolozi Puzdriće odvajali od Kapetanovića i ubrajali ih u ugledne ljubuške porodice.

Ali-beg je ostao na položaju ljubuškog mudira skoro sve do kraja života.Pritisci katolika,uz svesrdnu podršku biskupa , da se smjeni s tog položaja stalno su jačali,posebno 1858.godine.

U pismu biskupa fra Rafe Barišića od 27.januara 1858.godine upućenom ružičkom župniku fra Andriji Šaravanji, navodi se da je Paša naredio da se Ali-beg pozove u Mostar već početkom februara i da 3-4 čovjeka dođu iz Nahije,pa da Pašu uvjere u zulume što krščani od Ači-bega trpe.

Biskup preporučuje župniku da ljudi koji dođu pred Pašu budu hrabri :

Ako sad puste i budu strašivi Bekiani,neće se do smerti osloboditi Ali-begova zuluma,niti ću ja ikada za njih više progovoriti jednu besjedu.Ovako se piše i u druge župe od Bekie .

O svrgavanju Ali-bega sa položaja mudira 18. marta 1858. godine R. Glavaš piše :

Čuvena je i još sve svježa uspomena kod hercegovačkog puka, borba, koju je Barišić bio poduzeo protiv silnomu poduzetniku i nametniku Ali begu P….. iz Vitine.

Proti Ali begu vapila je čitava raja tadašnjega mudriluka ljubuškog, pojedinci i knezovi ( glavari ), te čitava sela, dolazila su biskupu Barišiću i pašama, na tužbu proti njemu. Biskup Barišić gorko je osjećao tužno stanje raje, te je se prituživao kod paša. Tako jednom zgodom ( 28. siečnja 1858 ) pred dva paše, Ferik Dalih pašom i Vossif Mehmed pašom, o Ali begu reče : ” Njegov zulum ne mogu više kršćani trpiti, sa svojim zulumom usilovao je mnoge vjerne podanike carske, te su se pod Niemca povratili. Za Boga ! Ima li i jedan čovjek u svemu carstvu, koji mjesto njega more biti mudir u Ljubuškom” .

Na te rieči Barišića, obećaše paše murafu ( istragu ) povesti proti Ali begu. – Biskup zaključi ovim ri Ali-beg ečima; ” Gospodaru! kršćanluk ne ima dave (parbe) ni s kim, nego protiv samom Ali begu; on je uzrok svijuh nasilja, koja kršćanluk u Ljubuškom trpi .

Iztraga se povede proti Ali begu, ali s takovom pristranošću,kakova se samo kod podkupljenog turskog sudca mogla naći. Do 50 glavara, od Gabele do Livna, sakupilo se u Mostaru dne 6. veljače 1858. na tužbu proti Ali begu, koje je na veliki medžlis ( vieće ) predvodio sam biskup Barišić i kodžobaša ( zatupnik ) fra Angjeo Kraljević. Sudac Reis beg podmićen od Ali bega, razvlačio je s parnicom preko mjesec dana, ne bi li tako, u sred ciče zime, glavarima dodijalo i odustali od tužbe.

Biskup Barišić predbacivao je i paši Vossifu i sudcu Reis begu, to zavlačivanje sa parnicom.Na ta Barišićeva pridbacivanja i videći, da glavari nikako ne odustaju od tužbe, pristrani sudac Reis beg morade napokon dne 18. ožujka izreći osudu, po kojoj se Ali beg istina rješava od toga da povrati, što je sve nepravedeno zakinuo siromašnoj raji, ali bi ipak svrgnut sa mudirstva.

I tako, ako siromašnom narodu i nije povraćeno, što mu je nepravedno bilo oteto, ipak imao je bar tu utjehu, da više Ali bega ne vidi mudirom, te kao da si mu s prsiju preteški kamen svalio. Sami narod, bez biskupa Barišića, ne samo ne bi uspjeo, da sruši Ali bega, nego bi na se još višu osvetu svalio.

Nekoliko mjeseci prije smrti 1858.godine Ali-beg je sa svojim pratiocima bio na hadžu.Kasim Gujić piše da je prije odlaska u Meku, između 1856.i 1858.godine ,sagradio prvu džamiju u Vitini.Do tada su Vitinjani klanjali pod vedrim nebom, na sofi, pored samog vrela Vrioštice.

Učeni Muhamed Mujić se ne slaže s tim i tvrdi da je vitinska podkupolna džamija sagrađena mnogo ranije.On piše :

<…Mi smo proučavajući ovo pitanje došli do sljedećeg rezultata.Vitina je vrlo staro naselje ,koje je samim osvajanjem ovog kraja od strane Osmanlija ,zajedno sa Ljubuškim,postala važna strateška tačka i tvrđava prema zapadu.Tu je postojala oružana posada i živjelo je nešto stanovništva.Kao i drugdje,gdje su Osmanlije dolazile i duže se vremena njihove vojske zadržavale,podizali su džamije za potrebe vojske i samih mještana.Zbog toga bi razumljivo bilo da je u Vitini već od prvih godina osmanske vlasti u ovom kraju sagrađena džamija…> .

U natpisu na turskom jeziku koji je stajao nad ulazom u džamiju pisalo je da je obnovljena,a ne sagrađena 1856 godine.Vitinska džamija je jedna od 35 starih džamija sa kupolom u našim krajevima, izgrađenih u 16.i 17. stoljeću. Džamija nosi ime Ali-bega vjerovatno zbog toga što je izdržavana od prihoda Kapetanovića vakufa.

Ali-beg je bio oženjen iz čuvene livanjske begovske porodice Atlagića.O toj porodici i svojoj majci,Mehmed-beg Ljubušak u < Narodnom blagu > piše :

Bezi Atlagići,to je bila jedna porodica od najstarijih i najglasovitijih bosanskih sojeva,u kojem plemenu sve do skora bilo je i nalazilo se toliko paša, beglerbega, alajbega,itd.Od ovog plemena od paša bio je najpošljednji Mehmed-paša Atlagić koji je poginuo 1807.godine u Srbiji ,pod Loznicom,gdje ga je ubio top pod čadorom sjedeći. Toga paše unuk,imenom Ali-beg Atlagić,od sve porodice pošljednji je i jedini potomak, te je i on 1861.godine u Hlivnu na svom imanju umro. Iza njega nije ostalo muške djece nego samo jedna kći koja se je udala za Abdurahman-bega Firdusa u istom mjestu. Moja je majka njegova rođena sestra,te je isti meni daidža . Ta glasovita i stara porodica tako je izumrla.kao što ćemo svi pomrijeti .

U porodici Atlagića održala se tradicija od njenog postanka da se djeci daje ime Muhamed ( Mehmed ),što je i Ali-beg poštivao kad je svom prvom sinu dao to ime. Ali-beg je umro 1858.godine ( na bašlucima njegovog groba isklesana je 1275.hidžretska godina ) i ukopan je pored oca Sulejman-bega,u vitinskom haremu.

Iza sebe je ostavio tri sina:Mehmeda,Ibrahima i Osmana.

autor: HALID SADIKOVIĆ