Koja je razlika između Kukića i Jovića? Ideološki gotovo nikakva. I jedan i drugi podržavaju institucionalno nasilje nad Hrvatima u BIH. Platforme i Alijanse su im civilizacijski doseg. Izbor Komšića pobjeda građanskog nad etničkim. I jedan i drugi dolaze iz marksističke škole. Jedan pere mozgove u Mostaru, drugi u Zagrebu. A plaćaju ih Hrvati.
Ovaj prvi služi unitarizmu Sarajeva, drugi iz Zagreba potpomaže unitarizam Sarajeva, i plače za unitarizmom Beograda. I dok je ovom prvom zabranjeno reminiscirati javno sve ljepote Titovog režima, budući da je na prostoru od Livna do Ravnog pobijeno ljudi veličine tri Srebrenice, o čem papak šuti, Jović živi u nešto “slobodnijem” prostoru pa otovreno koketira s pozitivnim tekovinama narodnooslobodilačkog rata Slobodana Miloševića i njegovih državničkih nastojanja da “očuva” Jugoslaviju.
Pri tome su Ovčare, Vukovari, Škabrnje, i Srebrenice, valjda tek samo relikt, neuspjelog pokušaja očuvanja te države , relkit za koji je opet kriv nacionalizam svih, nikako beograski Slobin režim. A ta država, Jugoslavija, ta notorna divnoća, svakako je nešto što se moralo očuvati. Jer je Jović tada živio bolje i disao slobodnije.
Jučer nakon ostavke ministra Stiera, malo tko se toliko razveselio tom podatku kao profesor Dejan Jović. Profesor sa ZG sveučilišta. Malo je ljudi u javnoj društvenoj sferi Zagreba koji toliko preziru. Personalno i ideološki. I taj prezir izražavaju na nimalo akademski način. Militantan. Rigidan. Neduhovit.
Dejan Jović. Na žalost nekadašnji savjetnik Ive Josipovića, za kojeg točno i ne znamo što je činio u tom uredu budući da je Josipović bio česta meta unitarnog nacionalizma u Sarajevu zbog svog “miješanja” u unutarnje procese u BIH i kritike unitarizacije. Možda je izučavao Miloševićevu biografiju o trošku glupih Hrvata?
Opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima ima položaj glavnog analitičara predsjednika Josipovića – napisao je britanski povjesničar Marko Attila Hoare, inače autor novizišle knjige Bosanski Muslimani u NOB-u.
Britanski povjesničar i profesor sa sveučilišta Kingston u Londonu Marko Attila Hoare optužio je glavnog analitičara i nekadašnjeg vanjskog savjetnika predsjednika Ive Josipovića dr. Dejana Jovića za podržavanje ekstremno “antihrvatskih, antibosanskih i velikosrpskih teza” koje je u svojoj knjizi “Humanitarno razaranje Jugoslavije” iznio David Gibbs. – Da je Jović samo znanstvenik koji iznosi svoje osobno mišljenje, ne bi bilo bitno što njegov rad rehabilitira Miloševića i JNA. Ne bi bilo bitno što se u njegovom radu hvali propagandni pamflet bez znanstvene vrijednosti, što podržava teritorijalni raspad Hrvatske i negira genocid u Srebrenici, jer kao znanstvenik ima pravo slobodno izražavati svoje stajalište. No, opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima i lošom analitičkom procjenom zauzima mjesto glavnog analitičara predsjednika Josipovića – napisao je Hoare u opsežnom osvrtu na Jovićeve tekstove.
Jović je u dva navrata pisao o knjizi Davida Gibbsa, prvi put je u lipnju 2013. godine napisao prikaz knjige u časopisu “Politička misao”, a potom je svoje stavove objašnjavao u tekstu na portalu Autograf, koji je prenio i portal Večernjeg lista.
Nakon objave teksta u Političkoj misli, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) zajedno s brojnim organizacijama iz BiH i dijaspore uputio je otvoreno pismo Uredu predsjednika Josipovića u kojem ga upozoravaju da je Jović napisao “potpuno nekritičku recenziju knjige ‘Humanitarno razaranje Jugoslavije’, autora dr. Davida Gibbsa” u kojoj “ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici nego genocid opravdava tobožnjom odmazdom imaginarnih prije počinjenih zločina te tvrdi da je legalna i međunarodno priznata vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu”.
Hoare u svojem odgovoru na Jovićev tekst piše da je Gibbsova knjiga “velikosrpski propagandni pamflet bez stručne vrijednosti” koju Jović “hvali i ne daje joj nikakvu suštinsku kritiku”. Britanski povjesničar iznosi kako Gibbs u svojoj knjizi “umanjuje krivnju i zločine Miloševićeva i Karadžićeva režima te JNA, preuveličava krivnju i zločine Hrvata i Bošnjaka te traži krivnju zapada za raspad Jugoslavije i rat.
Nakon odlaska Stiera Jović twita sljedeće cvrkute:
Hoće li s odlaskom Stiera otići i vanjska politika kojoj je BiH bila glavni fokus ali i cilj? Too early to say. Da vidimo.
— Dejan Jovic (@DejanFpzg) June 13, 2017
Odlaskom Stiera iz Vlade, katolička desnica izgubila je možda sva uporišta. Most. MZO. Stier. Ostaju im sfere društva i donekle javni mediji — Dejan Jovic (@DejanFpzg) June 12, 2017
Ostavka ministra vanjskih poslova, Ive Davora Stiera. Još jedna dobra vijest za liberalnu Hrvatsku.
— Dejan Jovic (@DejanFpzg) June 12, 2017
Čemu toliki ushit ovog čovjeka na ostavku nekog tko se zove Davor Ivo Stier? Dovoljno je pročitati par ulomaka iz Jovićeve knjige, pa će ushit, profesora na hrvatskom sveučilištu, zbog odlaska jasno prohrvatski orijentiranog demokršćanina s mjesta šefa MVP-a biti jasniji.
Dodatak: Ključni odlomci iz Jovićeve knjige
Poređenje Slobodana Miloševića i Vaclava Havela:
Str. 56: “Smjer protesta protiv režima, primjerice u Čehoslovačkoj i Srbiji, bilo je potpuno drukčiji, pa su Havel i Milošević postali antipodi u svemu. Dok je jedan vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije, za upsostavu države.”
Žaleći nesposobnost JNA za zaustavljanje hrvatskog naoružanja:
Str. 64: “Britanska je reakcija na separatizam u Sjevernoj Irskoj tipičan primjer liberalne (minimalne) države, koja se nije suzdržavala da zavede ratno stanje i upotrijebi teknove ne bi li građanski rat zaustavila prije nego što je počeo. Nasuprot tome, u državi u odumiranju, socijalističkoj Jugoslaviji, Jugoslavenska narodna armija pretvorila se u filmskog snimatelja ilegalnog uvoza oružja na granici (s Mađarskom) koju je bilo dužna štititi upravo od takve vrste ilegalne aktivnosti.”
Milošević kao tek „jugoslovenski nacionalista“ i čuvar države:
Str. 65n: “U svojoj prvoj fazi, Milošević je vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Njegova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo ime i ništa više, bila glavni razlog zbog kojeg je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000).”
Četnik kao „snažan pro-jugoslovenski pokret otpora“:
Str. 141: “Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće das u odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslovenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov).”
Miloševićeva odanost Titovoj ostavštini:
Str. 156: “Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milošević je odbacio Kardelja, ali ne i Tita.”
Miloševićeva želja da vrati „jedinstvo Jugoslavije“:
Str. 400: “Njegov je program sada, po prvi put, izgledao jasno i onima na najnižoj ljestvici društvene hijerarhije, a on ga je provodio odlučno: najprije jedinstvo srpske Partije, potom jedinstvo Srbije, pa jugoslavenske Partije, pa Jugoslavije. Taj program imao je četiri faze – Milošević je sada završio prvu; u trećoj će biti zaustavljen, a u četvrtoj poražen.”
Miloševićeva želja za obuzdanjem srpskog nacionalizma:
Str. 471: “S malo pokazane benevolentnosti prema samom Miloševiću i Kučanu moglo bi se reći da je bar dio njihove motivacije moguće objasniti pokušajem da se vlast zadrži kako bi se spriječilo “prave nacionaliste” (one oko Nove revije ili ljude kako što je u tom trenutku bio Vuk Drašković) da prevladaju u Sloveniji i Srbiji. Oni su morali, kako David Owen kasnije kaže za Miloševića, “jahati na tigru nacionalizma ako nisu htjeli da ih taj tigar proguta” (1995: 129). Izgledali su moćno, svemoćno; ali u stvarnosti su obojica bili uplašeni da bi silazak Saveza komunista s političke scene mogao dovesti samo do goreg nacionalizma. Prihvaćali su nacionalizam kako bi ga spriječili.”
„Dobre vjere“ JNA kako bi se spriječio etnički konflikt u Hrvatskoj:
Str. 485: “Kad je hrvatska vlada pokušala spriječiti to preuzimanje, Jugoslavenska se narodna armija ispriječila između nje i Srba, možda i u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj.”
Milošević „istinski iznenađen“ raspadom Jugoslavije i ratom:
Str. 491-492: “Izvori koji su bili na raspolaganju autora ove knjige ne daju dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlje, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio.”
Rat u Jugoslaviji kao izraz „slabe, neefikasne države“ i „privatnog nasilja“:
Str. 492-493: “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone” i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.”
Je li dakle Stierov grijeh što ne voli Miloševića i leži li Jovićeva sreća baš u činjenici što je otišao čovjek koji u Slobodanu ne vidi tek samo jugo patriotu?
I , u konačnici, da završimo, do kada će Hrvati u Hercegovini, kao i Hrvati u Zagrebu, plaćati intelektualne usluge, otvorenim zagovarateljima kršenja hrvatske konstitutivnosti u BIH – Kukiću, i Joviću, od kojih je barem jedan kršio ljudska prava u komunizmu trganjem križeva i kršenjem vjerskih sloboda? Jer ne trebamo se mi baviti Jovićem budući da godinama hranimo svog Jovića. Odnosno, do kada će rektorat u Mostaru, ponižavati i ovako ponižene Hrvate u BIH tjeranjem nas koji plaćamo Sveučilište da sufinanciramo život onima koji čine sve da naš život u BIH što više zagorčaju, da naša politička, kolektivna i ljudska prava uskrate?
Je li vi baš želite blokadu jedinog hrvatskog sveučilišta u BIH kao preduvjet da vama koje također plaćamo, iz olovke dođe u glavu?