Published On: Pet, kol 6th, 2021

A BILI SU NAM DOBRI: Dragocjen film s kojim se mogu poistovjetiti branitelji

Ove je godine na 68., skraćenom pandemijskom izdanju Pulskog filmskog festivala premijerno prikazan najnoviji, dvanaesti dugometražni igrani film Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”. Film je osvojio dvije važne festivalske nagrade: Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu osvojio je sjajni Rene Bitorajac, dok su Branko Schmidt, Ognjen Sviličić i Sandra Antolić podijelili nagradu za najbolji scenarij. Mali kuriozitet s ovogodišnje Pule je to što nije dodijeljena nagrada za najbolju sporednu mušku ulogu, iako je ona u ženskoj konkurenciji dodijeljena. Zbog čega ta nagrada nije dodijeljena, nije obrazloženo, iako je i u tom segmentu Schmidtov film imao jakog aduta: Slavena Knezovića. Inače, Veliku zlatnu arenu za najbolji film osvojio je Zrinko Ogresta za svoj “Plavi cvijet”, dok je nagradu Breza, za najboljeg debitanta, osvojila Antoneta Alamat Kusijanović za film “Murina”, koja je na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Cannesu osvojila prestižnu nagradu Camera d’Or, za najbolji debitantski film prikazan u pratećem programu “15 dana autora”. Uzgred, za ljubitelje književnosti, istu nagradu je 2007. godine dobio sjajni izraelski kratkopričaš i redatelj Etgar Keret za svoj debitantski dugometražni igrani film “Meduza”. Moram odmah na početku napomenuti da sam na određeni način i sam sudjelovao u ovom filmu, jer je prva, radna verzija scenarija, rađena prema jednoj mojoj priči, u čemu sam i sâm sudjelovao. Međutim, mislim da to neće nimalo utjecati na moju objektivnost, jer je scenarij u međuvremenu, u rasponu od nekoliko godina, evoluirao u nešto sasvim drugo, što nema toliko izravne veze s mojom inicijalnom pričom, osim okvirne teme. U tom periodu, što je i sam redatelj na jednome mjestu izjavio, nastao je veliki broj različitih verzija scenarija, njih oko 140.

 

 | Author: PROMOPROMO

Bez obzira na to što mislili o Branku Schmidtu, jedno mu se mora priznati: Schmidt je vjerojatno najangažiraniji hrvatski redatelj u posljednjih ni sam ne znam koliko godina. Njegovo stvaralaštvo moguće je podijeliti u dvije jasno odvojene faze, u prvu koja završava filmom “Kraljica noći” iz 2001. godine i drugu koja započinje 2006. godine filmom “Put lubenica” i traje u kontinuitetu do danas. U tom periodu, od 2006. do danas, Schmidt je snimio šest dugometražnih igranih filmova, od kojih su svi, izuzev “Imena višnje”, društveno angažirani.
“Put lubenica” bazira se na istinitoj priči o krijumčarenju ljudi, kad se u Savi, na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tijekom rata iz 90-ih utopilo dvanaestero ilegalnih kineskih imigranata. Za film “Metastaze”, koji govori o četvorici kvartovskih prijatelja, Schmidt je 2009. godine dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i ostat će upamćen po jednom sjajno razrađenom liku, Krpi, kojega glumi Rene Bitorajac. Film “Ljudožder vegetarijanac” iz 2012. godine govori o korupciji u zdravstvu, dok se u svojem pretposljednjem filmu, “Agape” iz 2017., Schmidt bavi jednom od dvije najosjetljivije teme hrvatskog društva, pedofilijom unutar Katoličke crkve. Drugom najosjetljivijom temom hrvatskog društva, političkim manipulacijama braniteljskom populacijom, Schmidt se bavi u svojem najnovijem filmu “A bili smo vam dobri”. Zanimljivo je to da se ovaj redatelj, iako se bavi traumatičnim točkama hrvatske svakodnevnice, nije našao na udaru desničarskih falangi kao neki drugi redatelji, bez obzira na to što on u svojim filmovima beskompromisno i nemilosrdno zasijeca u najbolnije tkivo hrvatskog društva. Ovaj paradoks možda bi se mogao objasniti poštenim autorskim pristupom, jer Schmidt u svojim filmovima ne docira, nego jednostavno pred gledatelje izbaci autentičnu i dobro istraženu priču, uz to sjajno režiranu. 

 

 | Author: PROMOPROMO

Po ovome, Schmidt pomalo podsjeća na hrvatsku verziju Adama McKaya, redatelja koji je sa svoja dva filma, s “Okladom stoljeća” iz 2015. i “Čovjekom iz sjene” iz 2018. godine, ogolio do kosti tlapnje o “američkom snu”, prikazujući ga kao trajnu i kontinuiranu noćnu moru. Autor nakon kojeg možete zaboraviti logoreičnog Michaela Moorea ili pretencioznog Olivera Stonea, jer je ono što su oni napravili u odnosu na McKaya obična filmska kamilica. Nažalost, u ovom kontekstu u Hrvatskoj ne postoji filmski autor koji je iole usporediv sa Schmidtom, koji se pretvorio u svojevrsnog hrvatskog Don Quijotea koji beskompromisno ratuje protiv hrvatskih tranzicijskih i postranzicijskih vjetrenjača. Prije nego što kažemo koju riječ o najnovijem filmu Branka Schmidta, vrlo je važno naglasiti da se ovaj redatelj već ranije, i to na vrlo upečatljivi način, bavio sličnom tematikom, u svojem kratkometražnom dokumentarnom filmu “Panj pun olova” iz 2007. godine. Film se bavi poteškoćama s kojima se susreću ratni veterani oboljeli od PTSP-a, koji se teško socijaliziraju u postratnom hrvatskom društvu, u kojemu su bačeni na marginu. Film govori o 35-godišnjaku, ocu troje djece, koji kao nezaposlen živi u Zagrebu. Radi se o nekoj vrsti intimne ispovijedi ovoga veterana, koji je kao snajperist bio na gotovo svim najznačajnijim ratištima u bivšoj Jugoslaviji, o načinu na koji se on u takvom okruženju nosi sa svojim traumama i teškim oblikom PTSP-a. Usudit ću se reći da uvjerljivost i karakterizacija likova koje Schmidt demonstrira u svojem najnovijem filmu mnogo toga duguju ovom dokumentarcu, koji je na Danima hrvatskog filma 2007. godine dobio nagradu za najbolji scenarij. Političke manipulacije braniteljima, što je svojevrsni hrvatski specifikum, javljaju se sporadično, isključivo onda kad je HDZ u opoziciji. “Trend” je pokrenuo Ivo Sanader, tad opozicionar, poznatim događanjima na splitskoj Rivi 2001. godine, koja su poslužila kao model za sva kasnija “događanja branitelja”. Pa i za ono najpoznatije, vezano za događanja u zagrebačkoj Savskoj ulici 2014. i 2015. godine, koja su presudno utjecala na društveno-političko usmjerenje današnje Hrvatske. Neke elemente iz tog prosvjeda koristi Schmidt u svojem filmu, što se prvenstveno odnosi na plinske boce postavljene na ulici, u naseljenom dijelu grada. Bitno je naglasiti da se u ranijim verzijama scenarija, u vrijeme kad je film dobio sredstva od HAVC-a, u čemu sam sudjelovao kao jedan od scenarista, radnja odvijala upravo u Savskoj ulici. Međutim, problem sa sličnim događanjima nastupa onda kad se to treba filmski obraditi, a proistječe iz aktualnosti.

 | Author: PROMO
Josip Mlakić

 

 

 | Author: PROMO
guest
nije obvezno
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x