
Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju, taj čarobni dokument koji bi trebao donijeti mir ali i neštoo dostojanstva (ustavno pravo) u domove naših umirovljenika, još uvijek nije doživio svoje preobrazbe.
Radna grupa, ta mitska družina zadužena za izmjene, još uvijek nije poslala prijedlog prema kojem bi se mirovine usklađivale s porastom potrošačkih cijena i prosječnih plaća. Zasad, priča ostaje u ladici, čekajući da dođe do Federalne vlade, koja bi trebala presuditi što dalje.
A što se tiče usklađivanja mirovina o kojem se šuškalo, tih 4,6 posto, čini se da su to bile samo priče za raju. Da stvar bude zanimljivija, Republika Srpska već početkom godine ima u planu redovita usklađivanja mirovina, s povećanjem između 5,5 i 5,7 posto. Jasno je, računica se u oba entiteta vodi drugačijim kriterijima – tamo brojke rastu s popisom, ovdje stagniraju s izlikama.
No, povećanje mirovina, koliko god bilo “bolje išta nego ništa”, ne može popraviti svakodnevicu umirovljenika. Ekonomski pritisci se ne broje u postocima, nego u praznim frižiderima. Dok cijene lete prema nebu, svako povećanje djeluje više kao flaster na ranu nego pravo rješenje.
Kako sada stvari stoje, ozbiljne reforme mirovinskog sustava još nisu na vidiku, ali pitanje je vremena kad će se morati krenuti u ozbiljne razgovore. U međuvremenu, umirovljenici će čekati i nadati se – možda ne reformama, ali barem nekakvoj pravdi u postocima.