Danas, na početku nove godine, dok svijet slavi nove početke, mi se vraćamo u jednu noć prije četiri godine, u Tribistovo kraj Posušja. Tamo gdje je osmijeh osmero mladih ljudi zauvijek utihnuo u smrtonosnoj tišini ugljen-monoksida.
Ivan, Stipe, Mirela, Žana, Mia, Stipe, Marija i Stjepan. Njihova imena i danas odjekuju u našem sjećanju, jednako glasno kao i praznina koju su ostavili za sobom. Bili su mladi, puni života, planova i ljubavi, okupljeni da zajedno isprate staru godinu i pozdrave novu. Umjesto toga, sudbina ih je zauvijek povezala u tragediji.
Četiri godine kasnije, ostaju pitanja na koja odgovore možda nikad nećemo imati. Ali danas, u tišini koja ponovno obavija Tribistovo, ne tražimo krivce. Ovo je dan da se prisjetimo njih i svega što su bili – djece, prijatelja, braće i sestara, nade i radosti.
Njihovi su roditelji i prijatelji u kolovozu prošle godine podigli spomenik u njihovu čast, djelo akademskog kipara Ilije Skočibušića. Taj kamen sada stoji kao svjedok ljubavi i tuge, mjesto gdje se može stati, pomoliti, pustiti suza. Ali i mjesto koje podsjeća da su životi krhki, a trenutci koje imamo dragocjeni.
Neka danas naša srca budu s njihovim obiteljima, koje su u ove četiri godine prošle kroz bol koju je teško i zamisliti. Neka znaju da nisu sami, da ova zajednica, ma koliko mala ili razdvojena bila, nosi dio njihove tuge i dijeli dio njihove uspomene.
Ivan, Stipe, Mirela, Žana, Mia, Stipe, Marija i Stjepan. Vaša imena nisu zaboravljena.
Danas ćemo zapaliti svijeće i, makar na trenutak, zaustaviti svoje korake u tišini. Jer vaše priče, vaš smijeh i vaša mladost – nikada neće biti izgubljeni.