Zdravko Mamić – nekadašnji vladar Dinama, a danas bjegunac smješten u hercegovačkim brdima, uplatio je 50.000 KM pomoći za stradale u poplavama u Jablanici, Konjicu i Kiseljaku. Srce mu se, kako kaže, para gledajući razorenu “moju Bosnu i Hercegovinu”. Jer Hercegovina, izgleda, ima moć da preobrazi i najnepopustljivije. Od čovjeka koji je nekoć bježao pred pravdom, pretvorila ga je u nekoga tko daruje i poziva sve nas da pomognemo.
Ali onda, dok čitamo njegove riječi o “Bosni koja nas sve treba”, zapitamo se – je li Mamić stvarno zaboravio gdje živi? Jablanica je, kako to Hercegovci jako dobro znaju, u Hercegovini. I bit će tamo zauvijek. Možda je privremeno odsječena bujicama, ali nikada neće pripadati Bosni. Mamić bi to trebao znati bolje od bilo koga.
I tako, dok nas poziva na humanitarnu akciju, pitamo se – je li sve ovo samo refleks starih navika? Svijetla reflektora, teatralne geste, velikodušnost koja mora biti javna? Možda je, možda nije. No, ako je itko tražio živog dokaza međugorskih plodova, evo ga. Hercegovina, kako se čini, doista čini čovjeka boljim.