Objavom ovakvih vijesti iz godine u godinu, iako opravdano i potrebno radi informiranja i pravde, jača se dojam kaosa, stalne nepravde i beznađa, što može potaknuti osjećaj nesigurnosti i besperspektivnosti među Hrvatima u BiH.
Tako perpetuiranjem zla koje nam čini daytonska BIH često vodimo naš narod prema iseljavanju, jer ljudi gube vjeru u institucije, pravdu i mogućnost suživota u društvu u kojem se zločini nad njihovim bližnjima ne rješavaju ili se konstantno odgađaju.
Jedino rješenje koje se nameće kao logično jeste poziv na nerede, ustanak, otpor režimu. Potom nam režim prijeti.
Što se tiče OHR-a, dakle režima, upravo bi ovo trebala biti jedna od ključnih točaka njegovog djelovanja.
OHR je tu da nadgleda provedbu Daytonskog sporazuma, a jedan od temeljnih aspekata tog sporazuma je povratak izbjeglica, suočavanje s ratnim zločinima i izgradnja pravde i mira u zemlji.
Međutim, OHR se bavi onim što mu nije dano, nameće zakone a nema ovlast za tom, bavi se političkim pitanjima koja su povezana s ustrojstvom i podjelom vlasti a nema mandat za to, umjesto da se bavi s onim što mu je dano – s konkretnim pitanjima pravde, povratka i procesuiranja ratnih zločina, što bi dugoročno trebalo biti u fokusu. Tako barem stoji u opisu Aneksa 10 nad kojim OHR jedino ima mandat.
Ovakvi slučajevi kao što je slučaj Anice Jurić i drugih obitelji koje već desetljećima čekaju pravdu, trebali bi biti prioritetni zadatak za međunarodnu zajednicu, uključujući OHR, jer bez pravde i suočavanja sa zločinima, teško je govoriti o izgradnji stabilnog i pravednog društva.
Zamjenik glavnog tužitelja Zeničko-dobojske županije, Redžo Delić, izvijestio je obitelj Anice Jurić, čijeg su supruga i trojicu sinova prije 31 godinu ubili pripadnici Al Qaede (ABIH) nedaleko od Kaknja, kako istraga o tom zločinu “nije okončana u predviđenom roku”.
Gotovo sve zločine koje je počinio ogranak Al Qaede unutar ABIH OHR niti Tužiteljstvo BIH ne propituje. Nema niti jednog osuđenog Arapa za zločine nad kršćanima u BIH.
Ovaj slučaj, nažalost, nije usamljen. Isti proceduralni razlozi i zakulisne igre kojima se izbjegava pravda za Hrvate događali su se i u slučaju Serafine Lauš iz Travnika, čija su tri sina i suprug također obredno ubijeni, a tužiteljstvo je zaključilo da “nema dokaza” koji bi teretili počinitelje.
U odgovoru zamjeniku tužitelja, Anica Jurić naglasila je kako nije dobila odgovarajuće obrazloženje zašto se istraga ne privodi kraju i zašto nema optužnica, unatoč postojanju brojnih dokaza koji ukazuju na odgovornost zapovjednika i pripadnika Armije BiH.
SDA je skrila direktne počiniteljle, pošto se radilo o stranim postrojbama no nisu uspjeli skriti zapovjednike. Trenutno zapovjednici prijete višim strukturama SDA da će odgovornost prenijeti na njih pa se samim time javlja kontrakorupcija s vrha bošnjačke duboke države prema Tužiteljjima da se ovaj slučaj do kraja zataškava.
Isto se događa sa svim drugim mjestima zločina Alijine svete armije. Šaka jada hrabra je kada treba govoriti o “Čudu otpora” no kada treba izići pred sud vlastite države i tako iskazati patriotizam, šaka jada ne želi govoriti o čudu pokolja. A nema ni Senadovih emisija.
Ovaj zločin, u kojemu su ubijeni njezin suprug Jure te sinovi Stjepan, Ljubomir i Dragan, bio je sustavno isplaniran, tvrdi Anica.
Slične situacije već su postale dio ciklusa nepravde koji sustavno odgađa rješavanje ratnih zločina nad Hrvatima. Kao i u slučajevima Serafine Lauš i Anice Jurić, pravda je jednako neuhvatljiva za mnoge Hrvate povratnike u Kakanj i druge dijelove središnje Bosne.
Povratnica časna sestra Danica Jurčević, koja se prva vratila u Kakanj nakon rata, bila je brutalno napadnuta – izbodena nožem čak 17 puta. Njen ubojica je nekoliko puta pomilovan. Fratrizančine je SDA kupila i bosanske daidže gotovo više ne spominju ovaj zločin. Fratrusine i fratrizani, dragi Marko Perkoviću Thompsone ne spominju više niti zločin nad fratrima mučenicima u Fojnici. Samo ga još mi spominjemo dok ta gamad se gnijezdi po proračunima RH i BIH i vodi se egidom u se , na se, poda se.
Štoviše fra jebač fra Majdandžić doveo je Komšića da mu se pokloni na mjestu gdje su Komšićevci metkom u potiljak ubili dvojicu naših fratara. Pravih Fratara ne fratrizana. Moramo učiti javnost što mislimo kad kažemo fratrizan.
Ovaj zločin iz Kaknja kao i svi ostali koje Projekt Džihada na Prostoru OHR džihada kriju, jasno ukazuje na nepodnošljivu nesigurnost s kojom su se povratnici suočavali, ali pravda nikada nije zadovoljena.
Primjer Dejana Lovrena, poznatog nogometaša, koji je protjeran iz Kraljeve Sutjeske kod Kaknja tijekom rata, dodatno ilustrira koliko su Hrvati središnje Bosne bili izloženi progonima. Njegova obitelj, poput mnogih drugih, bila je prisiljena napustiti svoje domove pod pritiscima i prijetnjama. Nitko kao on nije svjestan duboke korumpiranosti Sarajeva. Cijeli Kakanj je protjeran, osuđenih nema.
Sve ove priče, iznova i iznova, otkrivaju duboki osjećaj nepravde i odsutnost pravih reakcija nadležnih institucija. I dok OHR šuti i ne čini gotovo ništa da riješi ove civilne aspekte i osigura povratak i suočavanje sa zločinima, mi ciklički ponavljamo vijesti o ovim tragedijama. Ovakvim izvještavanjem, umjesto da ohrabrimo povratak i pravdu, samo podgrijavamo strah i nesigurnost, tjerajući Hrvate iz središnje Bosne da se ne vraćaju u svoje domove.
Na kraju, postavlja se pitanje – nije li upravo ovo zadaća OHR-a? Koliko dugo će ignorirati te tragične sudbine i odugovlačiti s provedbom civilnih pitanja koja bi mogla donijeti mir i stabilnost?
I hoće li se OHR ljutiti ako ipak naš narod pozovemo na opći ustanak protiv ovog nečeg što oni u šali zovu “država”?