Možda bi prvo otišle na Baščaršiju. Da vide grad čija povijest čuva sjećanje na tisuće onih koji su stradali u opkoljenom Sarajevu. Možda bi sjele u neku tihu kafanu, naručile kafu i posmatrale prolaznike, ljude koji žive svoje živote, nesvjesni da su one ovdje samo na jedan dan. One, koje su prije trideset i jedne godine bile ubijene zajedno sa svojom djecom u malom hercegovačkom selu, imale bi priliku na kratko osjetiti život u zemlji koja ih je davno zaboravila.
Ali ne bi ostale dugo. Majke Grabovice bi krenule dalje, kroz ulice Sarajeva, noseći teret svojih izgubljenih života. Njihova bi stopala tiho odjekivala ispod kaldrme, ali nitko ih ne bi čuo. Koga bi prvo tražile? Možda bi otišle pred zgradu Tužiteljstva BiH, pred vrata onih koji su zakazali pred njihovim suzama i krvavim uspomenama. Tamo bi stajale, ne progovarajući, samo posmatrajući. Tužiteljstvo bi, kao i uvijek, bilo tiho, hladno, zatvoreno. I za njih. Jer, pravda je za druge. Pravda je za one čiji su glasovi snažni, čiji su zahtjevi upisani u papire i arhive.
Nakon toga, možda bi krenule prema zgradi Predsjedništva BiH. Gledale bi prema prozorima, tražeći oči Željka Komšića, čovjeka koji se predstavlja kao njihov glas, ali ih nikada nije posjetio. Nikada nije došao da položi cvijet na njihovu zemlju, niti da pogleda u oči onima koji su izgubili sve. Bi li ga tražile da odgovori? Možda bi se nadale da će sići, da će priznati svoju tišinu, ali znamo da bi ta vrata ostala zatvorena, baš kao i svake druge godine kada im nije stao uz rame.
Ima li tu još jedan korak? Kuda dalje, majke? Možda bi prošle kroz gradske ulice koje dišu svojim ritmom, noću možda osvijetljene svjetlima koje sjaje u neznanju o njihovim ranama. Možda bi zastale ispred OHR-a, te zgrade koja se diže kao simbol međunarodne ravnodušnosti. Bi li im išta rekli? One bi samo stajale i gledale, znajući da nitko od njih ne može razumjeti što znači izgubiti dijete i nikada ne dobiti pravdu.
Ali, ako bi imale jedan dan, možda bi otišle do Srebrenice. Možda bi se sjele uz majke koje još uvijek imaju snage plakati i tražiti istinu. Bi li imale što za reći? Možda bi samo šutjele, jer su njihove suze odavno presušile. Možda bi se samo uhvatile za ruke i zajedno gledale prema nebu, tražeći odgovore od onih koji su ubili, ali još više od onih koji su zaboravili. Jer, kad umre majka, umire i glas. Umire vapaj za pravdom.
Jedan dan u Sarajevu, jedan trenutak u svijetu koji ih je odavno izdao. Majke Grabovice ne bi tražile osvetu. One bi tražile samo istinu. Ali u Sarajevu, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, istina je često zakopana dublje od njihovih tijela.
Kada bi Majke Grabovice završile svoj tihi marš kroz Sarajevo, stigle bi pred onu tablu koja neumorno podsjeća sve prolaznike – “Sarajevo pod opsadom 1.425 dana”. Tabla koja nosi težinu neizrecivog stradanja grada, znak koji simbolizira izdržljivost, snagu i patnju njegovih građana.
Stale bi pred tu tablu i gledale brojke, dok im se pred očima vrti slika onih koji su tih dana živjeli pod granatama, bez hrane, vode i struje. One, koje je smrt dotakla u hercegovačkim brdima, osjetile bi i tu bol, razumjele bi očaj i strah koji su dolazili s tih dugih, mračnih dana opsade. Ali taj bi trenutak razumijevanja trajao samo trenutak. Jer odmah nakon toga, sjetile bi se tko ih je ubio.
Oni isti građani Sarajeva, ljudi koji su trpjeli pod opsadom, oni koji su trebali razumjeti što znači patiti, došli su u njihovo selo. Nisu to bili stranci. Nisu to bili nepoznati zločinci iz dalekih krajeva. Ne, to su bili oni koji su živjeli pod opsadom, oni koji su hodali sarajevskim ulicama, gladni i bespomoćni, oni koji su osjetili strah od granata, a zatim su došli u Grabovicu s puškama i noževima, u noći koja je mirisala na krv.
Gledale bi tu tablu i pitale se – kako je moguće da netko tko zna što znači bol postane izvor te iste boli? Kako su oni, koji su trpjeli teror opsade, mogli doći u mirno selo, ući u njihove domove i ubiti nevine ljude? Kako su mogli gledati u oči četverogodišnje djevojčice i starca od 87 godina i odlučiti da te oči više nikada neće vidjeti svjetlo dana?
U tom trenutku, ispred te table, Majke Grabovice shvatile bi da pravda nije samo u brojevima. Opsada Sarajeva jest tragedija, ali njihova tragedija je još teža zbog ironije koja je zauvijek ostala urezana u njihovu sudbinu. Oni koji su preživjeli opsadu postali su opsada Grabovice. Oni koji su trebali razumjeti što znači bespomoćnost, donijeli su najgori oblik bespomoćnosti u njihovo selo.
Šutjele bi pred tom tablom, u trenutku užasne spoznaje. Gledale bi brojke, ali ne bi našle olakšanje u uspomeni na opsadu. Jer njihovi su ubojice bili građani Sarajeva. Građani koji su i sami jednom bili žrtve, ali u Grabovici su postali zločinci. I tu, ispred te table, koja bi za svakoga drugoga simbolizirala izdržljivost i otpor, za Majke Grabovice ona bi bila podsjetnik na licemjerje, na nevjerojatnu nepravdu rata – gdje se uloge žrtve i zločinca isprepliću, a patnja neprestano prelazi s jednih na druge.
Možda bi tada napokon i progovorile. Možda bi se okrenule prema Sarajevu i upitale grad: “Koga vi sjećate? Kome vi podižete spomenike? I tko će sjećati naše mrtve?”
Jer, u toj tihoj spoznaji pred tablom o opsadi, shvatile bi da su ostavljene same, bez pravde, bez priznanja. Ali s neizbrisivom istinom da su njihova djeca i muževi stradali od ruku onih koji su nekada i sami bili žrtve.
ivan urkov l poskok.info