Prošlog je vikenda, dok se Hrvatska pripremala proslaviti obljetnicu “Oluje”, na Vlašiću svečano otkriven impozantni, 17 metara visok spomenik “General Mehmed Alagić Ljiljan – Ljuta greda”. Izrađen je u kamenu i u obliku ljiljana, ratnog simbola bošnjačke Armije BiH, čiji je Alagić bio visoki časnik. Uz spomenik je sedam istobojnih kamenih blokova, po jedan za svaki od sedam korpusa bošnjačkih snaga.
Za ovu prigodu na opjevanoj planini okupili su se brojni uzvanci i građani. Stigao je i Željko Komšić, nominalno hrvatski, a zapravo bošnjački član Predsjedništva BiH. Svi oni o generalu su zborili u superlativima. Zapravo ponovila se situacija od prije dvije godine, kada je po Alagiću nazvana i ulica u sarajevskom naselju Nova Otoka.
### Optužnica i smrt
Tko je, međutim, bio general Mehmed Alagić? Riječ je o bivšem aktivnom časniku JNA, koji se s početkom rata stavio na raspolaganje vlastima u Sarajevu. Prvo je bio zapovjednik 3., a onda i 7. korpusa ABiH. Iza tih postrojbi ostali su neki od najkrvavijih zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni, pri čemu su se brutalnošću isticali oni počinjeni od zloglasnih mudžahedina, nad kojima je Alagić također imao ingerenciju.
Šest godina poslije završetka rata, Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu optužio ga je zajedno s još dvojicom visokih bošnjačkih časnika, Enverom Hadžihasanovićem i Amirom Kuburom.
Haaški tribunal je – kaže Glorija Lujanović, ustrajna istraživačica zločina nad bosanskim Hrvatima – prvotno za strijeljanje najmanje 38 Hrvata u selu Bikoši stavljao na teret Enveru Hadžihasanoviću, Amiru Kuburi i Mehmedu Alagiću, ali se za taj zločin kasnije sudilo Rasimu Deliću, načelniku Glavnog stožera Armije RBiH, koji je oslobođen odgovornosti, jer se zločin dogodio u popodnevnim satima, a on na mjesto načelnika došao tek u večernjim. Bizarnost, bez presedana.
Prema njezinim riječima, Alagiću je Haag na teret konkretno stavljao logore na području općine Travnik i to u bivšoj vojarni JNA, u selu Mehurići gdje je inače bila mudžahedinska baza, te logor i zatvor u mudžahedinskom kampu Orašac, koji je nastao isključivo za potrebe stranih islamskih dobrovoljaca.
Alagića se teretilo za ubojstva, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela … u mjestima Dusina (Zenica) u siječnju 1993., Maline, Guča Gora, Ovnak, Ćukle (Travnik), zločin protiv ratnih zarobljenika u Križančevom selu i zločin u Buhinim kućama kod Viteza, te pogrom u Varešu.
### Reakcije Hrvata
Spomenik njemu u čast uzbudio je srednjobosanske Hrvate. Odmah su se oglasili zastupnici u klubu Hrvata Doma naroda državnog parlamenta, poručujući da se time ‘ponižava hrvatske žrtve iz proteklog rata’. Posebice su im zasmetale Komšićeve riječi o ‘heroju’ i ‘velikom čovjeku tragične sudbine’, ali se sami moraju zapitati što su sve ove godine učinili da istina iziđe na vidjelo.
### Istraživanje Glorije Lujanović
Najustrajnija u istraživanju ovih zločina nad bosanskim Hrvatima bila je novinarka i književnica Gloria Lujanović, rođena Travničanka. Prema podacima istraživačke mreže BIRN, prije četiri godine je u BiH bilo više od 10 slučajeva davanja imena ulicama, javnim prostorima i institucijama po optuženima za ratne zločine.
“Ovaj spomenik nije ništa drugo nego još jedna potvrda stvarnosti u kojoj travnički, ali i srednjobosanski Hrvati žive: uporno im se pokušava dokazati da je to zemlja u kojoj za njih nema mjesta, a ako ga i ima, onda se moraju ‘povinuti’ i pristati na to da budu građani drugog reda. Spomenik je, naravno, prije svega, uvreda hrvatskim žrtvama rata i njihovim obiteljima, ali i zdravom razumu: ne mislim da se ratnim zapovjednicima trebaju dizati spomenici i da su ih uopće zaslužili. Uvreda je i što šute predstavnici međunarodne zajednice, a osobito što šuti službeni Zagreb.”
Hrvatske žrtve rata u Srednjoj Bosni još nisu dobile pravnu zadovoljštinu pred domaćim pravosuđem, a ono haaško ih je duboko iznevjerilo jer brojni zločini uopće nisu presuđeni. Ovo je samo još jedna u nizu manifestacija bošnjačke političke nadmoći nad Hrvatima, i ne služi ničemu drugom osim toj nakani.
Najveća tragedija bosanskohercegovačkog društva je što nijedna od triju strana još nikad nije dala šansu miru i pomirenju, nego, naprotiv, i dalje živi od tih ratnih hipoteka.
Da poniženje bude potpuno, potrudio se i notorni Željko Komšić – reći će Lujanović bez puno ustručavanja.
Da apsurd bude veći, Hrvati su na istom području Travnika, točnije Novoj Biloj, prije nekog vremena jednu od ulica htjeli nazvati po Anti Vlajiću, vozaču ubijenom dok je vozio pomoć tamošnjoj bolnici u sklopu humanitarnog konvoja ‘Bijeli put’, ali bošnjačka većina to nije dopustila.
To je kritizirala i Europska unija u sklopu pristupnih pregovora, dok je bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko nametnuo izmjene i dopune kaznenog zakona Bosne i Hercegovine kojima se, između ostalog, zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Neki očito to i dalje mogu.
wpDiscuz
