Prije 800 godina na inicijativu Dragutina Nemanjića, srpkog kralja koji je vladao dijelovima Semberije, Papa je dopustio da se franjevački red pošalje u Bosnu.
Vrijeme je to širokog patarenstva (manihejizam, bogumilstvo, crkva patarenska, stećci) u Bosni i srpski kralj Dragutin Nemanjić, kao tada zakleti katolik pisao je papi da se hereza brzo širi i da dominikanci sporo provode čišćenje nevjrnika.
Franjevci su po dolasku u Bosnu brzo napredovali. Prvo su potisnuli dominkance, pismama Papi i lobiranjem kod domaćih vladara dominikanski red gotovo je potpuno isčeznuo. Zabranili su gradnju benediktanskog samostana u Kreševu, a po pripajanu Neuma Turskoj, franjevačka redodržava srušila je isusovački samostan povrh Neuma u Gracu. Liči li vam to na ekumensko djelovanje ili na praksu i teoriju širenja unipolarne redovničke moći?
Iz ranog vremena franjevačkog djelovanja imamo njihove zapise o inkviziciji, (paljenje žena travarki na lomači kao vještica, vješanje, vađenje organa, ubijanje svih koje proglase nevjernicima) znamo da već godinu dana nakon dolaska, bivaju poslani u ime bana na pregovore s Dubrovčanima, dakle uz vlast su stali od početka.
Franjevac će kumovati i padu Bosne pod Turke, zvao se Fra Nikola Modruški. Inače rođeni Kotoranin. On je kao savjetnik kralja Stjepana Tomaševića bio pripremio njegovu izdaju i preuzimanje Bosne od Ugarske, bio je dakle dvostruki agent i radio je za Ugare bez znanja Pape. Nakon što mu je plan propao i Ugari u kontranapadu ne uspijevaju potjerati Turke, on ostaje zaposlen kao civil na Ugarskom dvoru. Inače vrsni filozof i izdajnik. Njegovo oštro pismo bilo je povod Turcima da upadnu u Bosnu, i nikakav starac Radan nije izdao Bobovac i slične legende.
Franjevac Fra Anđeo Zvizdić najasnažnije je ime franjevačke prirode. I on je na neki način obilježio karakter ovog reda: Svakome se pokloni, izbori se za svoj red, poljubi čizme okupatoru, a narod će valjda nekako preživjeti. Tako je i bilo. I prije nego je Stjepan Tomašević zarobljen i narodna vlast se predala, on je pored Kiseljaka svojevoljno istrčao pred sultana El Fatiha, čovjeka koji se bio zakleo da će se pomokriti po Svetoj Stolici kad tad, kleknuo pred njega i molio za prava fratara. To mu je sultan i omogućio ali uz uvjet da narod drže u pokorstvu i da budu udba prije udbe. Da dojavljuju ako se negdje sprema ustanak. Tako se turski teror “Pravo prve bračne noći” primjenjivalo nad mladenkama ustanika. Fratar bi dojavio u kojem mjestu živi revolucionar a onda bi Turci po ženidbi dotičnog, silovali njegovu mladenku. On poslije tog ne bi imao nikakvu društvenu težinu. Za selo je bio “onaj kojem su Turci j…. ženu”.
Ako pročitate pozorno ep o Šimici Karamatiću, vidjet ćete tamo da Turci kada traže Šimicu, i da im se ime ispostavi prvo u Posušju sazivaju fratra i kneza, kao odane, koji imaju surađivati s njima.
Ima tih nesretnih uspomena na njih mali milijun. No bez obzira na to oni se i dalje busaju da su oni očuvali hrvatstvo i katoličanstvo u Bosni.
Pa promotrimo i tu tvrdnju.
Ako se pogleda mapa katoličkih župa u doba ulaska Turaka u BIH vidimo fascinantnu statistiku. Svugdje tamo gdje su bile jake franjevačke župe danas stoje minareti. (Srebrenica, Olovo, Bihać) Samo tamo gdje nije bilo Franjevaca danas tamo žive Hrvati. Recimo Hercegovina. Stoljećima bez samostana i stoljećima bez organizirane crkve. I najmasovniji su u njoj.
Danas nakon svega, zazidavanja crkava, neposlušnosti Papi, svjedočenju za Dragana Vikića suvremene daidžanske UDBE fratri su zacrtali izgraditi toliko muzeja, da svaki Hrvat u BIH kada dođe iz dijaspore ima za sebe jedan muzej. Zato ostali projekti Hrvata u BIH čekaju.
E sada, zašto mi ovo pišemo? Da naš narod više skine sa sebe idealiziranu sliku naše nadmene i egocentrične fratrizanštine.
A sada spektakl. Poskok hvali fratra.
Uporno tvrdimo da je taj red toliko zaglibio u svom tumačenju junaštva i kukavičluka, dobra i zla, da oni više pojma nemaju što je hrabrost i što je dobro.
Najhrabriji fratar, jedan od najvećih sinova našeg naroda, nema spomenik, nema ulicu, nema ništa. Ime mu je ptpuno zaboravljeno. Najpoganiji fratar, onaj koji je odjebao i Papu i provincijala i otišao u masovne ubojic, njega neki Fra Sotona sa Širokog želi proglasiti blaženim.
Tako se ime Fra Sotone, Radoslava Glavaša javlja u svim medijima, dok Bonu Šarića, fratra koji je poveo ustanak protiv Turaka, to ime malo tko zna.
A sada ljepi dio agencijske vijesti:
U svih pet zeničkih župa večeras će se točno u ponoć služiti misa polnoćka u čast dolaska Božića, koji se ove godine obilježava u sklopu 800. godišnjice osnivanja franjevačkog reda – izjavio je Feni župnik crkve Sveti Ilija fra Marko Kepić.
On će večeras i predvoditi polnoćku u toj crkvi, za koju očekuje da će kao i proteklih godina, biti puna jer na polnoćku u tom gradu, kako bi osjetili dio mističnosti ovog blagdana, dolaze i ljudi koji nisu katolici.
-Što se tiče Božića, ove godine naš franjevački red obilježava 800 godina od jednog događaja u mjestu Greccio. Sveti Franjo je 1223. godine htio s tim, priprostim i prejednostavnim stanovnicima, napraviti prve jaslice. Znači, Božić kakav mi danas poznajemo – da pravimo jaslice i da ovo sve pripremamo, to je pokrenuo Sveti Franjo. Zato je ova godina za naš franjevački red i jubilarna godina – istakao je fra Marko Kepić.
Kada se govori o svetom Franji, dodaje da je to bio čovjek koji je imao svoje snove, želje, potrebu za slobodom…
-Ne zaboravimo, bio je bogataški sin i onda on pravi jedan iskorak. Hoće jednu konkretnu duhovnost. Zato je u toj duhovnosti došlo do toga da hoće da doživi jednostavnost, siromaštvo… Da doživi sav taj događaj u svoj svojoj jednostavnosti – da među nas dolazi netko tko je malen, tko je nemoćan kao dijete i da postoje vrednote za koje ne treba moć. Za koje ne treba sila i koje su uvijek žive, kazao je fra Marko Kepić.
Ono što je u toj Franjinoj konkretnosti važno, kako ističe, jeste to što on hoće “da se dogodi to prisutnjenje, jer za njega to nije apstraktna stvar”.
-Do Franje je to bilo slavljenje Božića, ali Franjo pravi jaslice. Sada mi možemo reći nastalo je bezbroj velikih djela, koje se čuvaju u galerijama, crkvama Nastalo je i puno stvari koje su dirigirane komercijalnošću i bezbroj kiča, to je jedna istina – kaže on.
Poručuje da, s obzirom na događaje o kojima promišljamo i kojima smo opterećeni – ratovi i problemi svakodnevnice, “možda svaki Božić u nama pravi i jednu reviziju”.
-Svaki put možemo reći da je svijet prematerijalan, da se razduhovio, da je sve to pretjelesno Da imamo i bezbroj potvrda loših posljedica toga. S druge strane, možemo se pitati o svim idejama koje nastaju, o svim vrednotama, o razvoju duh ako se one ne utjelove. To je zasigurno Franjo na svoj način propitivao i on je jedanput vidio – to je konkretno, ja sam doživio slobodu, jednostavnost, siromaštvo… – naglašava fra Marko Kepić.
Stojeći pored jaslica, kaže, očekivali bismo odgovore na sva pitanja i probleme koje iznosimo.
-Božić vidim kao jednu nadu, jedno svjetlo, jednu snagu i uvijek vjerujem da je mir najnormalnije stanje. Jednostavno, to bi trebalo biti i zadnja stvar, ali smo svjesni da nekada čovječanstvo silazi ispod svake ljestvice i da ide negdje duboko. Zato ovaj Božić, ako se ne poveže s dubokom konkretnošću, možda s pitanjem za svakoga od nas ‘šta ja utjelovjeljujem’, on može postati jedna bajka. A ovdje se doslovno, radi o životu – poručio je.
Fra Marko Kepić zaključuje kako vjeruje u dobrotu, u vrednotu “malih ljudi”, koji će živjeti i pobijediti sve najgore i najlošije.
Zenički su katolici brojnim kulturnim i sportskim manifestacijama upotpunili svečarski ambijent u ovogodišnja tri tjedna Adventa, ali i obišli stare, nemoćne i bolesne u njihovim domovima te s njima podijelili radost Božića./Fena/HMS/
wpDiscuz
