Ugostitelji: Uvozit ćemo Nepalce, naši neće plaću od 2000 €; Konobar: Ne fali radnika, nego budala koje će raditi za džabe

– U ovom trenutku naći radnike u ugostiteljstvu i građevini stvarno je zeznuta stvar. Kad smo mi otvarali UGP kafe, jedno dvadesetak dana nam se nije javio doslovno nitko. Ni-tko! Jedva smo našli konobara i to nije po struci i još ga treba educirati. Naravno da je onda jedno od rješenja uvoz radne snage – zaključuje.

Nedostatak radne snage sve je veći problem iz godine u godinu, a naročito eskalira s dolaskom turističke sezone. Taj manjak radnika lani je doveo do toga da neki hoteli nisu ni otvarali vrata u glavnoj sezoni.

Ove godine u Hrvatskoj će, procjenjuje se, u turističkom sektoru nedostajati između 30 i 35 tisuća radnika, piše Slobodna Dalmacija.

Uz pad broja stanovnika sve je manje i radno aktivnih, a dodatni problem je i odlazak radnika u inozemstvo. Malo je stoga reći da na tržištu radne snage vlada poprilična panika, a sve češće se mogu uočiti oglasi u kojima se traže radnici bez ikakvog radnog iskustva s ponudama koje uključuju smještaj i hranu plus relativno pristojnu naknadu za one koji su iz inozemstva.

Rekli bismo da je došla maca na vratanca, u nekim vitalnim djelatnostima nadnice su i neminovno porasle, samo što poslodavci danas bitno manje mogu birati u ponudi.

Nemar prema radnicima i uvjeti rada vratili su se poslodavcima poput bumeranga. Sad iz zemalja regije, kao i onih udaljenih, poput Indije i Nepala, pristižu mahom nekvalificirani radnici, a naši, i to oni u koje smo uložili plaćajući im školovanje, otiđoše za boljom zaradom. Svi bi danas, kažu, radije zaposlili našeg čovjeka, nego Nepalca, ali nema ih ni za lijek. Ili kako je u prolazu rekao jedan Dubrovčanin novinarki Slobodne Dalmacije, “ne fali nama radne snage, nego budala koje će raditi za džabe”. Da, plaće su konačno počele rasti, ali rastu i cijene pa su radnici opet na istome.

– Čitav niz hotelijera je umrežen s agencijama koje se bave uvozom radne snage iz Indije, Nepala… Sad se nadaju ženama i iz Ukrajine kojima se nude poslovi poput čišćenja. Uvoz radne snage sad buja – kaže Bujas i komentira da situaciju olakšava i to što nema nikakvih limita za zapošljavanje u ugostiteljstvu i građevini.

Iz ureda na burzu

– Sad bi trebalo napraviti ono što stalno govorimo, a to je da bi onaj višak zaposlenih u administraciji trebao biti u tri do pet godina transferiran na burzu rada. Po našoj procjeni, više od 50 posto birokracije bi moglo već sutra na tržište rada. Sad kad imate nedostatak radne snage treba raditi rezove u birokraciji, pa nećete ih slati na burzu kad nemaju gdje naći novi posao! Znam, i ja bih volio raditi za stolom, u toplome, biti na plaćenom bolovanju i imati sve beneficije uz koje mi nitko ne može dati otkaz! Ali prije svega bismo tim potezom oživjeli tržište rada. Uz sve to, naš cijeli obrazovni sustav je postavljen krivo, mi dobivamo hrpetinu pravnika i ekonomista, a nemamo tesare, kuhare, krovopokrivače… – dodaje čelnik UGP-a.

Konstataciju da je nedostatak radne snage izravna posljedica niskih plaća u pojedinim sektorima i da zato ljudi odlaze u inozemstvo Bujas ne poriče, ali kaže da je već došlo do porasta plaća i da će one neminovno rasti još i više.

– Plaće će rasti zbog inflacije i nedostatka radne snage na tržištu, to je kristalno jasno, već su plaće narasle 15 do 20 posto. Samo što istovremeno rastu i cijene, pa tako kava više nije deset, nego petnaest kuna, a rižot neće više biti sto, nego sto četrdeset kuna. Mi bismo svi voljeli zaposlenima dizati plaće, htjeli bismo da nam dobar radnik ostane, ali pitam vas odakle? Cijena finalnog proizvoda nije toliko narasla pa mogu dignuti samo onoliko koliko i ja imam prometa. U suprotnom bi mi biznis propao. Evo, kod mene su se 15 posto podigle plaće, ali nemam toliko produkciju da ispunim želje zaposlenih za još više, shvaćate. To vrijedi u svakom poslu.

Bujas govori da bi većina poslodavaca prije zaposlila nekoga iz Hrvatske, nego nekoga iz Nepala.

– Ali ako ti se nitko ne javi na oglas, a takvih primjera imamo pregršt i u ugostiteljstvu i u građevini, onda si prisiljen zaposliti koga god.

On smatra da se ljudima više isplati ostati u Hrvatskoj za tisuću do tisuću i dvjesto eura mjesečne plaće, nego otići, primjerice, u Irsku, gdje ima dvije tisuće eura mjesečno, ali su mu troškovi života skuplji. Napominje da je vani samo cijena smještaja triput viša nego kod nas i dodaje:

– Da, cijena smještaja u Irskoj je bitno viša, ali u Dublinu. Odlučite li se za manju sredinu, taj trošak je u razini koja vam omogućava pristojan život. Nije nama koji smo otišli bila bitna samo bolja plaća, već i neke druge okolnosti. U Irskoj se, recimo, ne radi više od 40 do 48 sati tjedno, mnogi poslodavci su uveli četverodnevni radni tjedan pa se tri dana ljudi odmaraju. Pogledajte ljude koji kod nas odrađuju turističku sezonu, padaju s nogu jer rade po deset do dvanaest sati na dan, a neki bez ijednog slobodnog dana.

Osim toga, to je kratkoročan posao jer gdje su ti radnici zimi, kome trebaju? U Irskoj imate stabilnost radnog mjesta, nema udarne sezone, čak se i ne isplati dolaziti samo na tri mjeseca. Zato sve češće dolaze cijele obitelji. Ovdje se može postići ravnoteža, tzv. work-life balance. Uz malo edukacije ovdje brzo napredujete i to nije laž, imam bezbroj primjera upravo naših ljudi koji pokazuju da svatko tko se trudi jako brzo napreduje u poslu, a samim time i povećava mjesečna primanja – govori zaposlenica jednog hotela sa Zelenog otoka, koja je htjela ostati anonimna.

Indijci i Nepalci

No njezine riječi potvrđuju u Labyrint Recruitmentu, splitskoj agenciji za zapošljavanje radnika u Irskoj, u kojoj imaju iskustva i sa zapošljavanjem stranih radnika u Hrvatskoj.

– Koliko znam, dosta agencija sad zapošljava strane radnike. Mislim da su to većinom nekvalificirani radnici, a osim u udaljenim zemljama, kao što su Indija i Nepal, interes vlada u cijeloj regiji. Neki poslodavci im daju jako dobre uvjete, primjerice konobar u Dubrovniku može zaraditi po dvije tisuće eura, nešto više od tisuću mu je plaća, a ostalo zaradi kroz manču, uz osiguran smještaj i hranu – govori Vinko Ninčević iz splitske agencije. Prema njegovim saznanjima, naši poslodavci strane radnike ne podcjenjuju s plaćama u odnosu na domaće.

Po njemu je, međutim, problem što su zemlje s boljim standardom i plaćama otvorile granice za radnike trećih zemalja pa će nas i tu zaobilaziti, pogotovo oni kvalificirani. Tvrdi da je tolika jagma za radnom snagom da poslodavci u sezoni jedni drugima otimaju radnike. To bi, pak, moglo značiti da im daju bolje uvjete.

Neki upozoravaju da je tu riječ o sivom tržištu s obzirom na to da poslodavci ljude privlače isplatom dijela plaće na crno, što u konačnici ne odgovara ni zaposlenima niti državi.

– Obrti su naša nelojalna konkurencija, zaposleni, recimo, u hotelu imaju osam tisuća kuna mjesečno, a oni im nude do deset tisuća, ali s tim što im isplaćuju minimalac, a ostatak na crno – kaže Eduard Andrić iz Sindikata turizma i usluga Hrvatske. On također upozorava na to da su nam, pored niskih plaća, ljude izvan Hrvatske odveli i ugovori na određeno vrijeme.

– Ti ugovori na određeno su kod nas postali pravilo, a ne iznimka. A poslodavci nemaju nikakvu obvezu prema radniku s tim ugovorima – tvrdi Andrić.

Što se tiče cijene rada, smatra da ona za naše ljude neće biti ugrožena uvozom radne snage.

– Na tu temu smo na europskom nivou dogovorili da strani radnici moraju imati ista prava kao i domicilni. Mi imamo kolektivni granski ugovor koji smo sad sklopili, dodatno ćemo ga u tom smislu proširiti i evo, svaki dan čekamo od ministra Aladrovića da potpiše. Mi dovodimo i Makedonce za sezonu, upravo smo s tamošnjim sindikatom dogovorili da u Hrvatsku dolaze preko nas, samo tražimo da budu naši članovi dok su tu u Hrvatskoj, a mi im jamčimo prava iz kolektivnog ugovora i pravnu zaštitu ako im zatreba. Sad nemamo više ograničavajuće kvote, ali to neće riješiti problem jer nedostaje 35 tisuća radnika.

Sad je pao u vodu i dogovor određenog broja poslodavaca u turizmu s radnicima iz Rusije i Ukrajine koji su trebali ove godine doći. A i priča o Ukrajinkama ne drži vodu, jer svega ih je 429 izrazilo želju da rade, s tim što je većina na kontinentu s djecom i neće ići na Jadran raditi. Jako mali broj izbjeglih iz Ukrajine će se zaposliti u turizmu ove sezone – informira Andrić Slobodnu Dalmaciju. Dodaje da poslodavci nastoje napuniti broj zaposlenih po svaku cijenu, a pritom ne vode računa o njihovu iskustvu i kvalifikaciji pa onda opet nastradaju naši stalni radnici s dugogodišnjim iskustvom jer sva silina posla padne njima na leđa.

Apartmani stvorili problem

– Sigurnost radnog mjesta i plaća su problem, podržavam poslodavce kad traže smanjenje poreznog opterećenja, ali ono što tu dobiju trebali bi usmjeriti u plaće. Svi hoteli sad traže radnike, imamo primjere da su neki uzeli radnu snagu izvana, ti ljudi ostanu tjedan dana i zaključe da im je to naporno za toliku plaću, skupe kufere i odu. Normalno je onda da stalno traje potraga, meni se isto javljaju i pitaju imam li koga. Taj naš domaći radnik je najvrjedniji, najbolji i najjeftiniji. Jer stranome moraš dati smještaj i tri obroka, ali i onu istu plaću, a kad vi to zbrojite, to je priličan iznos. Lani su u Dubrovniku mislili da zbog pandemije neće biti sezone, nisu na vrijeme osigurali radnike, a sezona je naglo krenula. Pa su našli Filipinke za čistačice i spremačice i svaka ta žena ih je došla oko 14 tisuća kuna mjesečno. A naše žene to rade po hotelima za pet tisuća. Pa rek’o sam im, ljudi, da ste dali našima šest, sedam… Vi biste ih imali, a ovako neke od njih dobiju više u privatnim apartmanima, isplati im se više jer imaju manje posla i veću plaću.

Apartmani su, kad smo ih već spomenuli, jedan od porijekla problema s obzirom da su, zbog onih koji su u njima pronašli zaradu, mnogi sektori ostali bez radne snage. Tako nam ostaje samo turizam i radna mjesta koja se na njega vežu i eto nas u vrzinu kolu, koje je druga tema.