Svojedobno je Faruk Vele napisao patetičan uradak o Aliji Izetbegoviću, udahnjujući tom nesuđenom haaškom optuženiku, dušu, osjećaj za pravdu, empatiju za nevine.
Sve za potrebe obmane hrvatske javnosti.I uvjeravanje bošnjačke. Kako su naši bili dobri kao kruh. A ne kao oni…
Napisao je tako Faruk kako je Alija Izetbegović pustio suze kad je čuo da su ubijena dva franjevca u samostanu u Fojnici.
“Ubijena je duša Bosne, jer voljeli su Bosnu , svaki pravi patriot danas ima da zaplače” – nešto tako je stajalo u Farukovom tekstu.
Sve je potkrijepio svjedočenjem stanovitog Fratrizana Petra koji je svojim očima vidio kako Aliji suze piče. Natčovjek bolan. Jebo je se Friedrich Nietzsche.
Isti romansijer Armije BIH izbjegao je napisati kako će upravo isti taj plačipresjednik Izetbegović nešto malo kasnije, kad se naplače, pomilovati iste te ubojice franjevaca.
I to dva puta za redom! Ukupno četiri puta!
Što ubojice fratara fojničkih, pripadnike Armije BIH, čini jedinstvenim ubojicama moderne antifašističke BH povijesti.
A plakao Alija, tvrdi Faruk, plakao ko kišna godina.
Jedno oko suzu rađa, drugo oko ruku goni, brata oslobađa.
Nije li malo čudno da netko tko suze roni nad ubijenim fratrima , dva puta zaredom pomiluje njihove ubojice?
Nije li još čudnije da Faruk Vele, antifašistička novinska gromada to ne primjeti?
Antifašistička novinska gromada to međutim nije napisala nit primjetila.
On možda piše po zadatku? On izgleda ima briju da kuje džihad u antifašizme?
On kao da želi od Alije napraviti dobitnika Nobela za mir? Od mrkog i mutnog Šefika nasmijanu tetu Šefiku?
On vođama džihada u Bosni kao da iz neke svoje potrebe želi dati humanističku dušu?
Davanje duše Šefiku Džaferoviću
Politizirajući tako jučerašnji upad Šefika Džaferovića na 30.-u obljetnicu pada Vukovara u “agresorskoj UZP” Hrvatskoj, kako inače Faruk naziva susjednu RH, Vele piše sljedeće:
Autor ovih redaka bi mnogo šta imao prigovoriti Džaferoviću i njegovoj politici, ali posjeta Vukovaru će zasigurno biti na listi onih poteza koje će svaki nepristrasan analitičar pozdraviti, jer su pitanje civilizacijskog odnosa prema zlu i zločinu.
I opet će Faruk iz sarajevske škole novinarstva, prešutjeti, baš kao u slučaju Alije, Suza i Fratara, da je isti taj Šefik samo dan ranije kazao usred etnički očišćene Jablanice , povrh etnički očišćenog Konjica , onkraj genocidno ubijene Grabovice, kako Armija BIH nije radila zločine, ni jame, ni logore.
Prešutjet će opet antifaširani novinar Vele, činjenicu da je negator zločina Armije BIH Šefik Džaferoviće, zločine Armije BIH negirao usred etnički očišćene Jablanice, usred grada logora, u blizini izbrisanog logora, iz kojeg su u svijet otišle tisuće poniženih sudbina, srpskih i hrvatskih, logoraških.
Da se nikad ne vrate.
Istrenirane na nepovratak baš u logoru Armije BIH.
Gdje su čak zarobljenu nemuslimansku djecu držali. Starije mučili. Nešto mlađe ubijali.
Dušebrižnik habitusa vođa bosanskog džihada, ignorant mnogih zločina iste te vojske, probio je granice dobrog novinskog ukusa.
Ako je i od Faruka, vele je. Vele je brate.
Čak i za vrijednosti Prostora Armije BIH. Kojeg više ne zovu ponosno prostorom džihada. Barem ne na našim TV kućama. Što Patković priča po arapskim malim ekranima ne znamo. Znamo da redovno gostuje.
No Prostor džihada se sada drugačije zove. I drugačijim se kiti.
Nabija nove obrise i dezene. I suze. I dobru dušu Šefika Džaferovića. Ne hladnu dušu upravitelja Zenice, koji zna za egekucije a šuti. Koji ubojicama dodjeljuje državljanstva. I šuti. Koji je zna istinu o Abu Mealiju i njegovom lažnom identitetu. I njegovoj ulozi u rušenju Twinsa? I odgovor na pitanje zašto je baš tada od strane SDA poslan tamo. I opet šuti.
Nažalost i u Vukovaru.